Splitska spisateljica Olja Savičević Ivančević jedna je od najuspješnijih književnih autorica u regiji. Njezin roman ‘Adio kauboju’ preveden je u posljednjih nekoliko godina na brojne svjetske jezike, a zahvaljujući njemu debitirala je na velikim književnim tržištima. Treća prozna knjiga, roman ‘Pjevač u noći’, izašao joj je protekle godine u izdanju Naklade Sandorf. U njemu je autorica ponovno okupirana dalmatinskim gradskim mikrokozmosom, ljubavlju i romansom, novcem i zaboravom, ali i umjetnošću. Rijetko istupa u medijima, ali kada to čini, ne odbija angažirano govoriti o kulturnim politikama, ali i društveno-političkoj stvarnosti koju živimo. S Oljom Savičević Ivančević za Novosti je razgovarala Antonela Marušić.

Na društvenim mrežama izrazili ste za 8. mart apel za osnivanjem književne nagrade koja bi bila nazvana po našoj velikoj pjesnikinji Vesni Parun. Naime, među brojnim literarnim nagradama koje nose imena pisaca muškaraca trenutačno nema nijedne koja nosi ime neke književnice. Zašto baš Vesna?

Vesna je paradigmatska pojava: i zato što je velika pjesnikinja i zbog svog strastvenog odnosa prema životu, ljubavi i pisanju, ali i zato što je baš zbog odnosa društva prema njoj bila tragičan lik. Ona je pravi simbol sudbine žene-umjetnice u Hrvata. Moj prijedlog je bio samo komentar uz jedan stari intervju s Vesnom, objavljen na obljetnicu njene smrti, ali bilo bi mi drago kada bi prerastao u inicijativu. Međutim, ja tu ne mogu ništa napraviti sama.

To što nijedna od bezbrojnih aktivnih književnih nagrada ne nosi naziv po književnici, to što je nemoguće zamisliti finale nagrada u kojem bi bile samo spisateljice, a redovito imamo finala samo s piscima – govori rječitije o književnoj sceni nego što bi ona htjela. I autorice nerado govore o marginaliziranju, seksizmu, patroniziranju, s kojim se svaka od nas srela, bilo kroz rad, bilo kroz medijski tretman.

S obzirom na to da Vesnin rođendan pada na ozloglašeni 10. travanj, dodjela nagrade s njenim imenom također bi mogla biti prilika da jedan sramotan datum postane nešto drugo, rođendanski tulum, slavlje pjesništva i proljeća.

Agresija i glupost u podtekstu

Za dramski tekst ‘Som na cilome svitu’ dobili ste 2015. prvu nagradu na natječaju za najbolji dramski tekst za lutkarsko kazalište ‘Mali Marulić’. Premijera ove lutkarske predstave bila je u ožujku u Gradskom kazalištu lutaka u Splitu. Već godinama pišete za kazalište, što vam je dobroga i drugačijega donijela ta vrsta rada?

Suradnju, timski rad, sinergiju, priliku da surađujem s izvrsnim redateljicama i redateljima, likovnjacima, muzičarima iz Hrvatske i svijeta. ‘Som na cilom svitu’ bi u dogledno vrijeme trebao dobiti i svoju japansku scensku verziju, a i slikovnicu. Najvažnije je što radimo za djecu, to je stvarni angažman. Kroz igru i zabavu se mogu reći važne stvari kojima ih danas slabo uče doma i u školi: empatija, prijateljstvo, prihvaćanje slabijih i drugačijih, jednakost i ravnopravnost svih ljudi… Sve se to provlači kroz predstave na kojima sam radila, bilo da sam pisala dramski tekst, adaptaciju ili songove. Cilj je igrati se i kroz tu igru graditi male kazališne svjetove hrabrih, dobrih i pažljivih.

Nakon značajnog smanjenja podrške Goranovom proljeću, nedavno je Ministarstvo kulture financijsku pomoć uskratilo i nagradama i festivalima za mlade autore Prozak i Na vrh jezika. Svojevremeno ste i vi preko Prozaka ušli u domaću prozu, sa svojom prvom proznom knjigom ‘Nasmijati psa’. Ministarstvo je lani na velika zvona govorilo o podršci mladim piscima, no sada praktički ukidaju književne natječaje koji promiču mlade autore i nova imena. Što iščitavate iz toga?

Ignorancija uvijek ukazuje na agresiju i glupost u podtekstu. Vijeće koje je Goranu uskratilo podršku i PPNVJ osudilo na propast je otišlo, ali još se ne zna tko će doći. Ispričavamo se što nismo festival i nagrada s kravatom i fen frizurom, ali takvi ovaj posao ili ne bi radili ili bi ga masno naplatili. A Kruno Lokotar je, uz malu podršku Marka Pogačara i mene, zapravo ponudio gotov proizvod s već prepoznatljivim imenom, koji je samo trebalo podržati da se ne ugasi i da raste i dalje. Prozak i Na vrh jezika su nagrade koje su rasle sa svojim dobitnicima i bez puno pompe, prirodnim putem stasale do onoga što su danas, bitne i relevantne za mlade prozaike i pjesnike, prilika da dobiju ugovor s uglednim izdavačem i da im se objavi knjiga – što će se kasnije zbivati ovisi o njima i o okolnostima. U desetak godina objavljene su knjige Tanje Mravak, Marka Pogačara, Tee Tulić, Ružice Aščić, Alena Brleka, Darka Šeparovića, Kristine Kegljen i drugih. Osim toga, tu je i festival koji će se ove godine po treći put dogoditi u lipnju, a pokušava okupiti sve nagrađene natječaje za mlade pisce.

Ove, ali i mnoge druge štetne odluke donijelo je Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost što ga je imenovao prethodnik Nine Obuljen. Povjerenstvo za dodjelu potpora za književno stvaralaštvo prošle je godine djelovalo u još skandaloznijem sastavu, pa se na natječaj odbio prijaviti značajan broj pisaca, između njih i vi. No nisu se svi odlučili na bojkot, neki su imali argument da se baš tada treba prijavljivati jer bez pritiska nema promjene. Što vi mislite?

Mislim, zapravo znam, da se neću prijaviti na tu potporu za književno stvaralaštvo dokle god se to povjerenstvo, koje je postavljeno kao politička provokacija, ne promijeni. I to je sve što imam reći. Netko ima, a ja nemam želudac za to, takvi ustupci štete mi gore nego besparica. Neke dobre knjige dobrih autorica i autora bit će ipak napisane, makar koju godinu kasnije, nadam se.

Čvrst stav i glasan protest protiv desne i konzervativne vlasti u pravilu nose ‘negativne bodove’ na natječajima Ministarstva. Umjesto da bude servis umjetnika i kulturnjaka, ta je institucija u posljednje vrijeme postala cenzorska podružnica. Što učiniti s ovim i ovakvim Ministarstvom, prestati od njega išta očekivati i samoorganizirati se ili nastaviti inzistirati na pravednijem tretmanu i promišljenijim kulturnim politikama?

I jedno i drugo. Ministarstvo kulture treba podsjećati da postojanje takve institucije nema smisla bez žive, suvremene kulture, a ako nastave s uskraćivanjem potpore po političkom ključu, neće na zgarištu sutra procvjetati neka nova suvremena umjetnost i kultura, jer da takva postoji, već bismo je primijetili.

Kako će umjetnici i kulturnjaci preživjeti godine koje dolaze, što im je činiti, kako u iduće tri i pol godine ostati zdrav, pošten i ne umrijeti od gladi?

To nije pitanje samo za umjetnike i kulturnjake nego za sve. Mnogi su otišli, dobili smo novu, nikad kulturniju i obrazovaniju ekonomsko-političku emigraciju, ono najbolje što ova zemlja ima malo pomalo odlazi van. Ako je alternativa ‘piši i šuti’, ako dobro prolaze samo oni što ne talasaju, a najbolje oni koji su s pojavom Zlatka Hasanbegovića izašli iz ideoloških ormara, dok se oni koji se bune, kritiziraju i ne pristaju javno proglašavaju neprijateljima naroda i stigmatiziraju, mislim da nekog izbora nema.

Zbog svega što se događa, najradije bih sutra izašla na ulicu – da imam s kim. Više sam za pjevače u noći nego za majstore koji gase svijeću. To je trenutačno vrlo nepopularno razmišljanje, ali sve je bolje od straha i autocenzure.

Zvjerinjak kapitalizma

Koncem protekle godine gostovali ste u Americi, mitskom San Franciscu i Los Angelesu, gdje ste s izdavačem promovirali američki prijevod knjige ‘Adio kauboju’, ‘Adios Cowboy’, u izdanju kuće McSweeney’s. Kakvom ste doživjeli Ameriku na ovim putovanjima?

McSweeney’s je ugledan i značajan, ali i netipičan izdavač, koji osim poznatih američkih autora objavljuje prijevode, poeziju, eksperimentalnu prozu, a dio njihovog rada je i humanitaran. U svakom slučaju, nisu nas ostavili ispred ograde, primili su nas prijateljski i srdačno, čitanja su bila odlično organizirana i dobro posjećena, a posebno je bilo zanimljivo čitanje u jednoj velikoj kući na Silver Lakeu, ta privatna kućna čitanja su tamo trend. Došlo je dosta ljudi koji su već bili pročitali roman, a neki su nakon tog čitanja odlučili posjetiti ovaj naš dio svijeta. Meni je možda najviše značilo kada bih ušla u neku knjižaru u Hollywoodu ili u City Lightsu u San Franciscu pa ugledala svoju knjigu ‘Adio kauboju’ izloženu na policama. U isto vrijeme, u većini knjižara u Hrvatskoj nisi mogao naći ‘Pjevača u noći’ – iako se u medijima o knjizi govorilo dosta i vrlo pohvalno – zbog kaosa u knjižarskom lancu i štetne politike velikih knjižara-izdavača. Pomalo je tužno kada su ti knjige u izlozima u Los Angelesu i Londonu, a nema ih ni u jednom izlogu u Splitu.

Kalifornija nije isto što i Amerika, bili smo neposredno pred izbore i nismo sreli nikoga tko bi bio Trumpov glasač, vrlo je liberalna, otvorena prema ljudima različitih rasa, nacija, vjeroispovijesti, seksualnih opredjeljenja za koja kod nas ni ne znaš da postoje – ukoliko ti ljudi pripadaju nekom srednjem ili višem staležu.

Naoko svi žive zajedno, višejezično, ali već se na ulici primijeti ogroman socijalni rascjep. Puno je beskućnika, Ivan i ja smo bili jedini bijelci u javnom prijevozu u L.A.-u, iskupio nas je čudan jezik. Jasno osjetiš taj zvjerinjak kapitalizma, okrutnost sistema u kojem te jedna greška, nekoliko mjeseci pospanosti, može zauvijek dovesti na ulicu, toga u Evropi još nema, takve lutrije.

U svom najnovijem romanu ‘Pjevač u noći’ pišete o ljubavi u doba kapitalizma. Vaša nepouzdana pripovjedačica i glavna protagonistkinja Naranča Peović radnica je u tzv. kreativnoj industriji, autorica je scenarija za sapunice. Pisanje joj je životno važno, ali pali je i novac. Odakle ovaj odabir profesije za glavnu protagonisticu, zbog čega ste se odlučili baš za ženu koja se bavi pisanjem lakih formi i od toga živi materijalno lagodno?

Trebala mi je heroina našeg vremena pa i prostora. Baviti se umjetnošću je povlastica, pogotovo u koordinatama koje su nas dopale. Ako imaš talent, a nemaš za kruh, hoćeš li taj talent iskoristiti i prihvatiti šansu da ga unovčiš i od njega pristojno živiš? Slavuj kaže ‘ne’ i njegov život ide u suprotnom smjeru, on živi svoju umjetnost bez kompromisa, i na jednoj razini simbolizira taj ideal umjetnika, iako se i to do kraja romana dekonstruira; ali Naranča kaže ‘da’, ona je tada vrlo mlada žena i njene su egzistencijalne perspektive ograničene, a ispred nje se najednom otvara svijet koji je trivijalan, ali i koliko-toliko glamurozan. Da bi stekla neovisnost, koja joj je očigledno najvažnija, mora nešto žrtvovati. Novac je tu samo sredstvo, a kako to često biva, cilj se izgubio po putu. Za razliku od većine književnih heroina koje su izabrale ljubav, pa platile glavom, ona je zapravo izabrala neovisnost, zna da bez toga ljubavi zapravo ni nema. Zato bi i Slavuja trebalo promatrati kroz Narančino idealiziranje i umjetnosti i ljubavi i mladosti, Naranča ih je za sebe izmislila u svjetlu svoje zapravo vrlo romantične osobnosti koja je u soap operama napisala bezbroj ljubavnih dijaloga, a odživjela cjeloživotni ljubavni monolog.

Jedna od najosebujnijih pojava u romanu je lik Helanke. Napisan je s mnogo zavodljive prgavosti i u tekst unosi queer komponentu, ne toliko izrijekom koliko na simboličkoj razini. U kojoj je mjeri Helanka, kao uostalom i Slavuj, izraz vašeg otpora stereotipu i društvenim diktatima i normama?

U većini mojih knjiga postoji ta queer komponenta, jer mi je i zanimljivija i prirodnija negoli heteronormativnost. To nije čak ni otpor koliko odnos prema seksualnosti, ljubavi, prijateljstvu, životu općenito.

Ne postoji zaista ništa strašnije od ideje zemlje u kojoj bi živjeli samo bijelci heteroseksualci i pripadnici jedne vjere i naroda. To je istinski bizarno i perverzno, nakaradno i strašno, na sreću i neostvarivo, ali svejedno se tome teži.

Slavuj je drugo, on je ‘pjevač u noći’ jer iz svoje ipak privilegirane pozicije svjesno bira marginu s koje pjeva za sve one koji to ne mogu.