– Poštovani gospodine Kotromanović i gospodine Brkić, ja sam radna terapeutkinja, jedna od 528 radnih terapeuta u RH. Neću pričati o tome da nas ima samo osmero na 100.000 stanovnika, a da je ta brojka kod najbližih susjeda, koji su poput nas u EU oko dvadeset na 100 000 stanovnika. Neću pričati o tome da zbog ne-izmjena Zakona o zdravstenoj zaštiti koje su nebrojeno puta zatražene, ne možemo otvoriti privatne prakse, kao što mogu radni terapeuti u svim EU zemljama. Neću pričati o tome što nas zbog istog zakona nema u rehabilitaciji u zajednici iako je to jedan od najisplativijih i za osobu najkvalitetnijih oblika rehabilitacije. Neću pričati o tome da smo jedina zdravstvena profesija koja nema vertikalnu mobilnost i ne možemo ići na magisterije i doktorate.

Neću pričati o tome da smo struka iz koje je potakla Ayres terapija senzorne integracije, a da se danas to nama oduzima i da ju provode druge struke, koje iako hvalevrijedne, ne poznaju puni opseg pristupa. Neću pričati o mnogo stvari koje nam teško padaju.

Pričat ću o tome da jedan dječak iz Zagreba nema sustavno organiziranog radnog terapeuta u školi koji bi mu pomogao da savlada svakodnevne školske aktivnosti, već njegova mama probija sve moguće barijere jer je shvatila da mu jedino radni terapeut daje ono što mu je potrebno za aktivnu participaciju u školskim aktivnostima.

Pričat ću vam o jednoj djevojčici koja je nedavno upisala srednju školu jer je u posljednih godinu dana s njom radio radni terapeut na osnaženju njenih potencijala i razvijanju vještina koje su joj potrebne. Pričat ću vam također o jednoj bakici koja nema radnog terapeuta u svom domu, koji bi joj pomogao da nauči kako sigurno ući u kadu, kako se sigurno okupati, nakon što je operirala kuk. Pričat ću vam također o gospodinu bankaru koji je doživio moždani i nakon toga mu je bilo potrebno ponovno shvatiti za što mu žlica služi i kako naučiti kako primiti žlicu, kako se obuti kada ta jedna strana tijela nije onakva kakva je bila.

Pričat ću vam o jednoj djevojci koja nije mogla izaći iz kuće jer je njena tuga bila pregolema, težina života je opteretila njena leđa, teško joj je čak i bilo otići u dnevnu bolnicu psihijatrijske bolnice na tjedne razgovore – a mogla je imati radnog teraputa u domu. Pričat ću vam o malim blizancima iz grada 120 kilometara od Osijeka, koji moraju prelaziti sve te kilometre da bi došli do jednog od dva radna terapeuta u KBC Osijek.

Sve to i još mnogo toga rade radni terapeuti, a mnogima je radna terapija ključ koji im otvara vrata života – zato pogledajte tko smo i što stvarno radimo i osigurajte da je svima radni terapeut dostupan. Sigurna sam da ćete nas bolje upoznati – www.hurt.hr – stoji u pismu.