Hrvatski pravni centar uputio je otvoreno pismo predsjedniku i potpredsjednici Vlade, ministrima i izvanrednom povjereniku u Agrokoru u povodu očekivanog restrukturiranja koncerna Agrokor.

Otvoreno pismo prenosimo u cjelosti:

Poštovana gospodo, poštovana gospođo,

Obraćamo vam se u povodu očekivanog restrukturiranja koncerna Agrokor i sve većeg iskazivanja interesa za kupnju pojedinih kompanija koncerna, pledirajući na vas da ne dozvolite trijumf privatnog interesa nad općim dobrom. Tražimo da beskompromisno zaštitite opće dobro, bez obzira na konačne ishode procesa restrukturiranja.

U svim prilikama kad se spominju pojedine kompanije koncerna Agrokor uvijek je prisutna Jamnica d.d. i ne pravi se razlika između Jamnice d.d. i drugih kompanija. Jamnica d.d. ima poseban status jer je njezina dobit bazirana na koncesijskim ugovorima kojim se koncesionaru daje mogućnost korištenja općeg dobra. Dakle, slučaj Jamnice d.d. je jedinstven upravo zbog toga jer se radi o korištenju vode kao općeg dobra na temelju koncesije. Koncesija se ne može prodavati, u vlasništvu mogu biti samo postrojenja za crpljenje vode, ne i koncesija. Voda kao opće dobro može se koristiti isključivo na temelju ugovora o koncesiji.

Novi Zakon o koncesijama nedovoljno artikulira razliku između koncesija za gospodarsko korištenje općeg dobra i svih drugih vrsta koncesije. Time zakonodavac nije uspostavio čvrste temelje za zaštitu općeg dobra.

Nadalje, u slučaju restrukturiranja koncesionara odredba stavka 4. članka 66. novog Zakona o koncesijama omogućuje prijenos ugovora o koncesiji, što se u takvom slučaju odnosi i na koncesijske ugovore na temelju kojih je Jamnica d.d. stekla pravo na gospodarsko korištenje vode. Zakon ostavlja davatelju koncesije diskrecijsko pravo da odluči hoće li ili neće prenijeti ugovor na treću osobu.

U slučaju Jamnice d.d. protivimo se prijenosu na temelju odredbe stavka 4. članka 66. novog Zakona o koncesijama jer ga smatramo neprihvatljivim. Radi se o većem broju koncesijskih ugovora sklopljenih za vrijeme važenja raznih pravnih režima, pa čak i u vrijeme kada je to područje reguliralo samo 10 članaka Zakona o koncesijama iz 1992. (NN 89/92), od kojih čak ni lako primjenjiva odredba o osnivanju registra koncesija nije provedena prije 2004. godine. Istovremeno, i propisi koji su uređivali područje voda, u pogledu koncesija bili su vrlo nedorađeni.

Takvim reguliranjem, voda, kao opće dobro, bila je nedovoljno zaštićena i u velikoj mjeri prepuštena volji koncesionara. Neki od koncesijskih ugovora sklopljeni u takvim pravnim režimima, prijenosom na novu pravnu osobu mogli bi važiti još niz godina. Do 2032. godine može trajati koncesijski ugovor za crpljenje iz bušotine Sveta Jana sklopljen 2002. na temelju odluke Vlade RH od 11. srpnja 2002., pozivom na Zakon o vodama iz 1995. Do 2029. može se crpiti mineralna voda iz Pisarovine na temelju odluke od 12. studenoga 2009., bez pozivanja na tada važeći Zakon o koncesijama iz 2008. Među brojnim kontradikcijama prilikom dodjeljivanja koncesija, valja spomenuti i onu kad se u odluci o dodjeli koncesije za Pisarovinu iz 1998. (5. ožujka 1998.), poziva koncesionara da plati naknadu za 1997. (!) S jedne strane, koncesionar je očito ignorirao ugovorne obveze, a s druge, davatelj koncesije nije ga pratio i nadzirao s odgovornošću i pažnjom. Mnogo puta stekli su se zakonski uvjeti za raskid ugovora, ali to se nije nikad dogodilo. Sada je zaista vrijeme da se takvi upitni ugovori raskinu, a ne da se prenesu na nekog trećeg. Ova Vlada mora afirmirati vladavinu prava i u slučaju Jamnice d.d. ne smije primijeniti odredbe stavka 4. članka 66. Zakona o koncesijama jer bi to značilo da nezakonitost i neodgovornost nisu naša prošlost već i naša budućnost.

Interes multinacionalnih i drugih kompanija za biznis s vodom raste jer je neupitno da se radi o biznisu gotovo bez rizika. Smatramo da privatno vlasništvo i koncesije u privatnim rukama nisu garancija dobrog upravljanja, posebno kad je u pitanju održivost resursa. Upravo to vidi se na primjeru Agrokora. Kad bismo koncesije za vodu povjeravali javnom poduzeću, tad bi u konačnici dobit, koja je neupitna, ulazila u državni proračun i mogla bi se distribuirati za potrebe javnog sektora (zdravstvo, obrazovanje itd.). Time bismo se najviše približili idealu OPĆE DOBRO ZA DOBRO SVIH.
Srdačno i s poštovanjem,
doc. dr. sc. Goranka Lalić Novak
potpredsjednica HPC-a