Diljem Europe žene dižu glas kako bi podijelile svoja iskustva i osudile zlostavljanje koje su pretrpjele pri porođaju. Istovremeno, predstavnici institucija i zdravstvenog sustava oglušuju se ili čak negiraju njihove tvrdnje. Marlène Schiappa, francuska državna tajnica za ravnopravnost spolova koja je i sama doživjela porodničarsko nasilje, dala je snagu ovom pokretu u Francuskoj.

Njeno iskustvo dio je dokumentarnog filma U boli ćeš rađati djecu (ARTE, 2019.) francuske redateljice Ovidie, koji je prikazan na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu. Možda najpoznatija kao porno glumica i redateljica, Ovidie se već dugi niz godina bavi pisanjem, novinarstvom i snimanjem dokumentaraca vezanih uz žensku seksualnost i tjelesnost.

Tvoj dokumentarni film U boli ćeš rađati djecu predstavlja šokantan izvještaj o ginekološkom i porodničarskom nasilju te donosi svjedočanstva žena koje su doživjele takvo nasilje. Kako si došla od pornografije do nasilja pri porodu? Što je zajedničko tim dvjema temama?

Nisam se prebacila s pornografije na porodničarsko nasilje “preko noći” – riječ je o aktivističkom putovanju koje traje 20 godina. Možda me u inozemstvu, gdje ljudi nisu toliko upoznati s mojim radom, vežu prvenstveno uz pornografiju. Međutim, već se neko vrijeme bavim feminističkim temama kroz radijske i televizijske dokumentarce, pišem članke za različite medije, objavljujem knjige (još 2006. objavila sam knjigu o trudnoći Osez l’amour pendant la grossesse).

Moji primarni interes je tijelo i pripadajuće političke teme: seksualnost, stigmatizacija, rod, pravo na pobačaj, planiranje trudnoće; porodničarsko nasilje je samo produžetak toga svega. Općenito me zanima sve što se tiče zabrana i želje za kontrolom ženskog tijela.

U filmu mi je posebno bilo zanimljivo kako ginekolozi, umjesto da podrže žene i bore se na istoj strani za bolje uvjete u rodilištima, reagiraju napadom na pacijentice, žaleći se na nepoštivanje struke i predstavljajući sebe kao prave žrtve rezova u zdravstvu.

Nakon dugo vremena, čini se da su neke stvari krenule na bolje, no izgubili smo puno vremena. U Francuskoj porodničarsko nasilje javno osuđujemo već pet godina, ali tijekom tih pet godina institucije koje predstavljaju ginekologe i porodničare reagirale su korporatistički. Njihov službeni stav bilo je poricanje; takvi slučajevi, tvrde oni, ne postoje ili su anegdotalni. Njihove prve reakcije u medijima bile su da je riječ o vrlo rijetkim situacijama za koje su odgovorni pojedini loši liječnici. No, nije riječ samo o izoliranim pojedincima. Ono što mi osuđujemo je sistemsko nasilje. Također, odbacili su izraz “porodničarsko nasilje” jer riječ “nasilje” podrazumijeva namjeru da nekome naudite. Ali mi tvrdimo da je takvo nasilje sustavno i da nijedan zdravstveni djelatnik ne želi nužno svjesno nauditi pacijenticama. Problem je u čitavom ekonomskom kontekstu i seksističkom okruženju koje omogućuje takve prakse.

Kakve su bile reakcije na film? Znaš li za neke primjere da su se uvjeti u francuskim bolnicama u međuvremenu popravili?

Reakcije su bile jako pozitivne jer se tisuće žena prepoznalo u svjedočanstvima mojih sugovornica. Tema je rezonirala i s novinarkama, koje su se prisjetile vlastitih poroda, zato su i medijski napisi bili pozitivni i ohrabrujući.

Ne mogu reći da je film sam po sebi promijenio situaciju u rodilištima, ali je svakako pridonio promjeni mentaliteta. Nakon što je film emitiran, ginekolozi su objavili popis rodilišta “prijatelja djece”, Vijeće Europe usvojilo je rezoluciju protiv porodničarskog i ginekološkog nasilja… Ukratko, jedan film ne može promijeniti svijet, ali može pridonijeti tome da se pokrenu neke promjene.

U dokumentarcu Pornocracy: The New Sex Multinationals (2010.) istraživala si platforme kao što je PornHub i kompanije u čijem su vlasništvu. Čini se da pornografija nikad nije bila dostupnija ni raznovrsnija nego danas, ali u filmu ti tvrdiš da porno industrija odumire. Na koji način su tehnologija i logika kapitalizma oblikovali porno industriju?

Realno, u pornografiji se događaju iste stvari kao u bilo kojem drugom sektoru: uberizacija rada koja vodi do prekarnog položaja radnika. Bilo da ste vozač, dostavljač hrane, web novinarka ili porno glumica, u istoj ste situaciji. Velike platforme značajno su promijenile naš odnos prema radu. Ono što vidimo u porno industriji događa se svugdje.

Režirala si nekoliko feminističkih pornića (npr. Pulsion i Le Baiser). Što je za tebe feministička pornografija? Je li to isto što i “pornografija za žene” (female friendly porn), što je jedna od najpopularnijih kategorija na PornHubu?

Stvarno ne poznajem tu kategoriju “female friendly”, ne znam kakvi su videi popularni, pa neću komentirati. Ne bavim se više temom pornografije, ne pratim novosti u tom polju. Ali dugo sam radila filmove u okviru pokreta feminističke pornografije. Puno je na mene utjecao feminizam koji je pozitivno nastrojen prema seksu, a koji je branio prava seksualnih radnica i zagovarao drugačiju, ravnopravniju vrstu pornografije. Jedna od poruka bila je da “odgovor na lošu pornografiju nije zabraniti pornografiju, već raditi bolju pornografiju” (Annie Sprinkle).

Međutim, mislim da je taj pokret danas zastario u više aspekata, ili barem meni više ne odgovara, pa ne bi imalo smisla da sam nastavila u tom smjeru. Danas imamo generaciju mladih redateljica, milenijalki, koje su puno radikalnije i inkluzivnije nego što su to bile redateljice moje generacije, što smatram vrlo pozitivnim. Te redateljice su feministkinje i u svom radu dekonstruiraju stereotipe, prikazuju drugačije, manje falocentrične oblike seksualnosti, kao i svu raznolikost nenormativnih tijela.

Što bi htjela istraživati iduće, imaš li kakvih planova?

Trenutno se bavim temom adolescencije. Upravo sam dovršila za Radio France (France Culture) dokumentarni serijal od četiri sata o neuspjehu spolnog odgoja u školama u Francuskoj i digitalnim navikama adolescenata. Razgovarala sam s roditeljima koji su potpuno izgubljeni u adolescentskoj kulturi koju ne razumiju, s profesorima koji ne shvaćaju što su Tiktok ili Snapchat i koji paničare pred svojim učenicima, kao i s ravnateljima koji ne uspijevaju implementirati – iako su obavezni – satove spolnog odgoja.

Također radim na animiranoj seriji o normama vezanim uz seksualnost, koja je zapravo adaptacija stripa Libres ! koji sam napisala zajedno s ilustratoricom Diglee i koji je bio bestseler u Francuskoj.

Autor: Tihana Bertek, Vox Feminae