Jasna Jasna Žmak piše o umjetničkim inicijativama u Istri: Apoteka – Space for Contemporary Art, Kino Katarina, Vladimir Film Festival, Kasarna prostor urbane kulture te umjetničkoj inicijativi Nevidljiva Savičenta, projektu koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Prvih sedam razreda osnovne živjela sam na otprilike 500 metara zračne udaljenosti (ili sedam minuta hoda) od škole, na zadnjem katu jednog od četiri nebodera u Puli. S prelaskom u osmi razred zajedno s obitelji preselila sam u kuću koju su moji roditelji gradili prethodnih deset godina, u obližnji Vinkuran, od škole udaljen čak 4 kilometra (ili pola sata vožnje busom jer je bus do Pule vozio preko Banjole, Premanture i Pomera). To preseljenje na selo, kako ga volim nazivati on bad days, ili u predgrađe, kako ga volim nazivati on good days, i danas doživljavam kao najveću traumu svog djetinjstva.

autorica: Jasna Jasna Žmak, Vizkultura

Da, dok je istih godina na tisuće djece mojih godina zbog rata prisilno bježalo iz svojih domova, dok su djeca iz drugih krajeva SFRJ živjela po izbjegličkim i prognaničkim kampovima, dok su ranjavana i umirala, meni je najstrašniji dio odrastanja bilo to što sam se s Verude preselila u Vinkuran. First world problems, da.

Odakle takva trauma?

Recimo samo da sam se, i prije tog preseljenja, u Puli (koja je tada imala šezdesetak tisuća stanovnika) osjećala usko, zatvoreno, zarobljeno, a da je Vinkuran (koji je tada imao šestotinjak stanovnika) taj osjećaj višestruko podebljao. U eri prije brzog i masovnog interneta osjećala sam da onaj život koji sam svakodnevno gledala preko televizije definitivno postoji tamo negdje, ali i da je taj život meni nedvojbeno i nepovratno – nedostupan.

Ova gorko-slatka biografska crtica zbog koje se i dan-danas sramim nije slučajno postavljena kao uvod u tekst koji se bavi umjetničkim prostorima i inicijativama u “selima i predgrađima” u okolici Pule. Ona, naime, obuhvaća neke od osnovnih elemenata koji su karakteristični za navedene topose. I dok Vinkuran (još) nije ucrtan na mapu suvremene vizualne umjetnosti (njegov doseg su i dalje mainstream glazbeni spektakli), Fažana, Savičenta i Vodnjan definitivno jesu. I upravo su ta mjesta tema ovog teksta.

Kao najznačajniji faktor navedenog narativa nadaje se upravo pitanje nedostupnosti – Fažana, Savičenta i Vodnjan u toj priči funkcioniraju naime kao provincija provincije, mjesta(šca) u zaleđu Pule koja je, doduše, najveće urbano središte Istre, ali istovremeno tek jedan od toponima u zaleđu Zagreba. Usprkos naljepnicama alternative i punka koje su od Pule neodvojive, druga strana tog grada vezana je uz autohtoni puležanski fenomen zvan tapija (koji je Andrea Matošević detaljno obradio u svojoj knjizi Doći u Pulu, dospjeti u tapiju) koji je moguće prevesti kombinacijom riječi dosada, monotonija, dokonost, besposlica, neadekvatnost, jadnost, bezveznost… Neizostavno vezana uz provincijski karakter Pule, tapija se neminovno prelijeva i na njenu okolicu opisujući zorno osjećaj nedostupnosti pravog života koji sam do osamnaeste godine jako dobro osjećala na vlastitoj koži. A u takvoj slici stvari, Fažana, Savičenta i Vodnjan postaju nova razina tapije.

Nadalje, moj djetinji prezir prema sredinama koje nisu urbane karakterističan je i konstitutivan faktor građanske, urbane klase koja kroz njega svoj identitet ograđuje i udaljava od onog seoskog. Iako je taj sentiment u mojem djetinjstvu bio najviše vezan uz infrastrukturnu nedostupnost Vinkurana i činjenicu da do škole i grada više ne mogu pješke, u njemu je postojala i velika doza odbojnosti prema “djeci sa sela”. Pa iako posljednjih godina selo u toj istoj populaciji doživljava svojevrsni comeback, on je bojan drugačijim tonovima od onog “iskonskog” seoskog duha od kojeg urbani middle class toliko zazire. Selo i sve njegove konotacije tako postaju metafora nerazvijenosti i zaostalosti, dok predgrađa krase imenice poput učmalosti i ispraznosti. Njima nasuprot stoji pak velebna gradska urbanost, suvremenost građanskog sloja i neosporni hipsterluk gradskog životnog stila.

Kao treće, činjenica da je Istra jedina regija u RH koja je ostala doslovno netaknuta ratom na mnoge se načine reflektirala na njenu ekonomsku i gospodarsku sliku te omogućila relativno bezbolnu tranziciju te razvoj pojedinih polja, uključujući i ono kulturno-umjetničko. (No, kako moji prijatelji vole istaknuti, to ne znači da smo ostali imuni na ksenofobiju koja je devedesetih umila ostatak Hrvatske, s tom razlikom što ona u Istri nije vezana uz patriotske već uz lokal-patriotske osjećaje. Drugim riječima, uz koze, Gustafe i kažune umjesto kockice, Thompsona i grb.) Pozadina ovih procesa bilo je i napuštanje brojnih vojnih objekata koje su Pula i njena okolica počele akumulirati nakon odluke Austro-Ugarske da od nje napravi uporište svoje mornarice i centar brodogradnje, što je “trend” koji se nastavio i u SFRJ. Ti su prostori, naime, u periodu nakon rata uglavnom ispražnjeni i napušteni te su postali željena meta brojnih kulturnih projekata. Ali, naravno, kulturni sektor nije jedini bacio oko na njih.

Što nas dovodi do posljednjeg neizostavnog faktora ove računice o kulturi oko Pule, a koji izostaje iz mog dnevničkog zapisa. On se, naravno, tiče – turizma. Kako je Bojan Krištofić pisao u svom tekstu o umjetničkoj sceni Dubrovnika, “prevladavajuća usmjerenost na privrednu monokulturu turizma nikako nije karakteristična samo za Dubrovnik”. Turizam je naime, s jedne strane, zaslužan za rapidni preobražaj “zaostalih” istarskih sela u atraktivne i luksuzneturističke lokacije, koju prati i neizostavna rasprodaja nekretnina strancima, a s druge iste ambiciozne planove ima i za već spomenutu vojnu ostavštinu i hektare i hektare novooslobođenih zemljišta koja samo čekaju na uporabne dozvole.

Pet umjetničkih inicijativa kojima ću se baviti u nastavku ovog teksta – Kino Katarina, Vladimir Film Festival, Kasarna, Apoteka i Nevidljiva Savičenta – nastaju u sprezi ova četiri faktora kao raznovrsni pokušaji obračunavanja s navedenim nasljeđem. Međutim, iako ih objedinjuje geografska lokacija, iako dijele “duh provincije”, njihovi se temelji, ciljevi i dosezi u velikoj mjeri razlikuju, kao i njihove organizacijske strukture. Ovih pet inicijativa tako priča pet različitih priča o naizgled istom prostoru zvanom “donja polovica Istre u dvijetisućedesetim godinama” i daje različite odgovore na gore opisane izazove s kojima se danas suočava periferija periferije.

Kino Katarina

Iako sam rođena Puležanka, iako Pulu i dalje redovito posjećujem više puta godišnje, za Kino Katarina sam čula preko prijateljica iz Beograda, a prva projekcija na koju sam otišla bila je ujedno i ona na koju me Marta Baradić, prva žena Kino Katarine, rodom iz Fažane, pozvala kao uvodničarku, nakon što su nas te iste beogradske prijateljice upoznale. Ovaj neobičan put koji me od Pule do Fažane umjesto direktnom linijom odveo onom zaobilaznom, preko Zagreba i Beograda, zapravo nije nimalo neobičan za priču o periferiji. Upravo suprotno, rekla bih da je simptomatičan za način na koji decentralizacija funkcionira (tako da joj je centar uvijek i dalje referentna točka) i u raznim će oblicima ponovo izvirati u svakoj od priča kojima ću se ovdje baviti.

Kako stoji na webu projekta, “Kino Katarina je program filmskih večeri na otvorenom koji se održava tijekom ljetnih mjeseci na obalama Pulskog zaljeva. Pokrenut je kao gerilsko pop-up kino 2016. godine te se tada i naredne, 2017. godine održavao na otoku Sv. Katarina u Pulskom zaljevu, po kojem projekt i nosi ime. Nakon što je otok predan u koncesiju za izgradnju turističkog kompleksa i marine, projekcije 2018. godine sele na sjeverni dio zaljeva, Vallelungu. Riječ je o bivšim vojnim zonama, napuštenom, perifernom dijelu grada Pule no okupljalištu brojnih rekreativaca i raznih aktivnosti”.

Kako mi priča Marta, i ideja za prvu Kino Katarinu dogodila se upravo tako što su joj u posjetu, u Fažanu, došle tri prijateljice iz Srbije s kojima je dane provodila između kupanja i feminističko-političkih priča. Tog je ljeta u zraku (ponovo) bila priča o rasprodaji bivšeg vojnog lokaliteta Katarina Monumenti i Marta je odlučila realizirati svoju davnu ideju o organizaciji ilegalnog kina na lokaciji na kojoj je nekada radilo kino za pitomce na vojnoj obuci. Priču o masovnoj propasti kinoprikazivačke djelatnosti ne treba ponavljati i jedan je od ciljeva ovog projekta bilo upravo oživljavanje tog zaboravljenog oblika javne kulture, u kombinaciji sa zagovaračkom politikom za osiguravanje dostupnosti ovog iznimnog atraktivnog dijela pulskog zaljeva. (Kino Katarina u tom se smislu nastavlja na prethodne inicijative Pulske grupe, kao i festivala izvedbenih umjetnosti FoPA koji se održavao na istoj lokaciji, ali je nažalost zamro nakon samo nekoliko izdanja.)

Kao druga bitna okosnica ovog programa ističe se njegov feministički predznak – Marta za svaku projekciju poziva drugu uvodničarku koja odabire filmove i prije njihova prikazivanja održi kratko predavanje o filmu i temi kojom se bavi. Teme koje su dosad na taj način obrađivane “ticale su se radničkih prava, diskrepancije između emancipacije žena, socijalizma i modernizacije, dvostruke opresije žena, reproduktivnih prava, ženskog tijela kao poprišta ideoloških sukoba, ali i propasti tekstilne i brodograđevne industrije, u kontekstu od problema kućanskog rada do rodne nejednakostiu širem smislu”, a gošće “kustosice” su bile Marija Ratković, Olga Dimitrijević, Jelena Petrović, Chiara Bonfiglioli, Anita Buhin, Janica Tomić, Anamarija Šiša i ja.

I dok je prvih godina Kino Katarina održavana isključivo zahvaljujući volontersko-prijateljskom pogonu, od ove godine održava se uz djelomičnu financijsku potporu HAVC-a, ali s obzirom na to da lokaciji nema nikakve potrebne infrastrukture za projekcije (ni struje ni stolica) gerilski duh projekta i dalje je nepokolebljiv. Upravo je taj DIY moment ono što atmosferu na Katarini čini posebnom (osim, naravno, pogleda na more). I dok je na prvim izdanjima publika također bila sastavljena uglavnom od prijateljske mreže, s vremenom je projekt počeo dobivati na lokalnoj vidljivosti (putem oldschool mouth to mouth metode) tako da svako izdanje okuplja sve veći broj, sve mlađe publike koja tako ima rijetku priliku vidjeti neke drugačije filmove i čuti neke drugačije autorice, što definitivno smanjuje one osjećaje zarobljenosti i zatvorenosti vezane za život na periferiji koje sam spominjala na početku teksta.

Vladimir Film Festival

Za Vladimira sam, kao i za ostatak fažanske scene, čula preko Marte koja je jedna od članica skate kluba August Šenoa koji stoji iza ovog festivala i čiji članovi čine velik dio volontersko-prijateljskog pogona Kino Katarine. I dok klub broji desetak prijatelja-članova, kao glavna imena iza Vladimira ističu se Nikola Racan i Oleg Morović (koji će se još jednom pojaviti u ovoj priči). I dok Katarina spaja feminizam i javni prostor, Vladimir spaja skejtanje i “selo” (Fažana je službeno zasebna općinu, ali s niti četiri tisuće stanovnika daleko je od Grada s velikim G). S obzirom na izrazitu vezanost skate kulture s urbanim fenomenima, te su dvije stvari naizgled nespojiva kombinacija. Međutim, u Fažani već gotovo deset godina sjajno funkcioniraju. Kako mi Marta priča, skejtanje je u Fažani postalo thing jer, “u turističkom mjestu gdje je sav javni sadržaj namijenjen turistima i penzionerima, ako nećeš plesat folklor ili igrat nogomet ili odbojku, za tebe tamo nema mjesta”. U toj atmosferi, početkom dvijetisućitih, ekipa od desetak prijatelja i prijateljica odlučila je osnovati prvo skate klub, a potom 2011. godine i prvi domaći skate film festival.

Kako stoji na webu projekta, riječ je o događaju “čiji je glavni fokus na underground skate video kulturnoj produkciji i nezavisnim projektima koji se temelje na DIY filozofiji, što ga čini jedinstvenim događajem u Europi”. Festival svake godine okuplja nove video i foto radove iz cijelog svijeta, kao i brojne goste, a uz fotografski i filmski program nudi i bogati popratni program u vidu after partyija. Još jedna bitna stavka u priči o Vladimiru, a koja ga povezuje s Katarinom, tiče se napuštenih prostora – rana izdanja festivala, naime, održavala su se u prostorima bivših tvornica stakla i pića koji su bili prilagođeni za skejtanje. Međutim, lokalne vlasti nisu pokazale sluh ni interes da se ti prostori i službeno prenamijene za potrebe nefolklorne i nenogometne omladine tako da su ti prostori, prosvjedima Augusta Šenoe usprkos, srušeni.

Ono po čemu je Vladimir uistinu specifičan u globalnim okvirima njegova je potpuno nekomercijalna orijentiranost. Naime, dok se drugi festivali sličnog tipa redovito odvijaju uz sponzorstva velikih skate brendova, na Vladimiru nema reklama, panoa ni zastava. Umjesto toga, na popisu financijera ovog projekta nalaze se samo jedinice lokalne samouprave, a na popisu podržavatelja nekoliko lokalnih kulturnih institucija (u kojima se održava dio službenog programa) i ugostiteljskih objekata (u kojima se održava dio onog neslužbenog). No, bez obzira na to ili, radije, možda baš zbog toga, Vladimir svake godine privlači gomilu domaće i strane publike, skejtera i skejterica. Atmosferu festivala bolje od mojih riječi opisat će ovaj video koji zorno prikazuje na koji način Vladimir aktivno sudjeluje u borbi protiv tapije.

Kasarna – prostor urbane kulture

Priča o nastanku Kasarne, kako mi priča jedan od njenih voditelja, dizajner Oleg Morović (koji zajedno s Olegom Šuranom čini polovicu dizajnerskog kolektiva Na konju smo, između ostalog zaslužnog za vizualni identitet Kino Katarine, a osim toga je i član Augusta Šenoe i UO Fazan), ide ovako: “Kasarna je prostor u Fažani kojeg smo skvotirali 2001. godine još kao klinci. 2005. godine osnovala se udruga Fažanska udruga mladih koja je prostor preuzela i tamo uglavnom organizirala punk koncerte i probe za lokalne bendove. 2017. godine nam prepuštaju udrugu i prostor na vođenje pošto duže vrijeme nisu bili aktivni i od tog trenutka mijenjamo naziv, vodstvo i ciljeve. Udrugu Prostor urbane kulture tako sada vodimo Tibor Marko Jakulić, Nikola Racan i ja, uz organizacijsku pomoć Mateje Filipović Sandalj, a ciljevi su usmjereni prema promicanju i unaprjeđenju kulturnih aktivnosti u zajednici”.

Iako postoji tek dvije godine i iako je otvorena za razne vrste aktivnosti (ne isključivo umjetničke!) te tako primarno funkcionira kao neka vrsta društvenog centra, zahvaljujući biografijama njenih voditelja, najveći naglasak programa je upravo na suvremenom dizajnu i DIY vizualnoj kulturi. Tako se, osim projekcija filmskih klasika (od dokumentarca o Jean-Michelu Basquiatu do Ralja) i slušaonica (od Curtisa Mayfielda do Beastie Boysa), u Kasarni zadnje dvije godine dogodilo nekoliko radionica izrade fanzina i fotografskih izložbi (Made in Fažana, Last days of summer…). Osim toga, Kasarna je ove godine pokrenula jednodnevni festival NONO Art Fiere čija je ideja nastala iz potrebe za događajem koji povezuje i podržava lokalne autore, a u prostoru su predstavljeni i slovenski kolektiv Beli sladoled i mladi riječki umjetnik Zoe Miloš koji je bio prvi sudionik novopokrenutog artist in residence programa koji svake godine planira ugostiti mlada i neafirmirana umjetnička imena iz regije. U Kasarni se, nadalje, nalazi i Fanzinoteka – arhiv nezavisnih publikacija koji broji preko 400 publikacija iz Istre, Hrvatske i svijeta te sadrži publikacije tiskane od devedesetih do danas i u tom smislu predstavlja rijetku povijesnu kolekciju regionalne kulture fanzina koja predstavlja iznimno bitan backdrop službenoj, institucionalnoj vizualnoj kulturi i bila je važan čimbenik razvoja nekih supkultura.

Slično kao i kod Vladimira i Kino Katarine, i za Kasarnu je DIY estetika neizostavni dio identiteta. Ona tako prožima sve aspekte funkcioniranja ovog prostora – od predlaganja i organizacije programa (i jedno i drugo je u potpunosti otvoreno lokalnom stanovništvu) preko uređenja prostora (na tu se temu redovito organiziraju kolektivne radne akcije) do programskog sadržaja (kao što je jasno već i iz “podnaslova” ovog prostora, slično kao kod Vladimira, i ovdje dolazi do “neobičnog” spoja urbanog i provincijskog) i izrade vizuala. Isto vrijedi i na njenu publiku koja je mahom sastavljena od onog dijela mlade populacije čiji interesi odlaze onkraj tradicijskih vrijednosti, kažuna i koza. Ili, Olegovim riječima: “Fažana je malo mjesto i mladi žele čim prije kupiti one way ticket za Berlin, Irsku, Kanadu… Mi sami to znamo jer smo se cijelo djetinjstvo okupljali ispred marketa, nije postojalo mjesto za druženje, nije postojala alternativa, osim dva, tri punk koncerta na godinu, zato je ovakvo mjesto iznimno važno za zajednicu”.

Apoteka – prostor za suvremenu umjetnost

Vodnjanca Matiju Debeljuha i Puležanku Branku Benčić, umjetničko-kustoski tandem koji stoji iza Apoteke, upoznala sam također preko Zagreba. Ne sjećam se više konkretnih okolnosti, ali sigurna sam da su u to bila umiješana još dva lokalna umjetnika s kojima su neki od nas prethodnih godina surađivali, Goran Škofić (iz Poreča) i Matija Ferlin (iz Savičente). Njihov sam rad pratila i prije Apoteke, a Matiju Debeljuha oduvijek pamtim kao rijetki primjer autora koji se, nakon studija na splitskom UMAS-u, vratio u rodni Vodnjan. O svojem je radu pa i funkcioniraju Apoteke već govorio za Vizkulturu.

Ukratko: kada je 2011. grad Vodnjan odlučio lokalnim umjetnicima ponuditi napuštene gradske prostore na korištenje, Matiji je za oko odmah “zapeo” prostor Apoteke i isprva ga je planirao koristiti kao svoj atelje. Ali kad je ušao u prostor (koji je tada bio u jako derutnom stanju) i kad je shvatio da prostor jako dobro komunicira s ulicom te da u njemu postoji nasljeđe koje se može na zanimljive načine vizualno reinterpretirati, zapitao se zašto se neka priča o suvremenoj umjetničkoj praksi ne bi mogla događati i u Vodnjanu. Kako je u tom trenutku iza njega bila višegodišnja suradnja s kustosicom Brankom Benčić, odlučio ju je pozvati da mu se priključi i kao kustosica tog prostora. Nakon dvije godine adaptacije i otvaranja istoimene umjetničke organizacije, 2013. godine Apoteka je krenula s programom. Sam prostor je “koncipiran kao project room i mjesto je realizacije programa različitog formata, otvorenog za različite umjetničke medije, pozicije i prakse, nizom privremenih sadržaja promjenjiva karaktera, mjesto susreta i razgovora, otvoreni poligon umjetničkog, kustoskog, programskog istraživanja”, a njegova je centralna konceptualna okosnica vezana za program Privremeni susreti koji se kontinuirano održava od samog početka i zamišljen je kao model programske intervencije u obliku institucionalne kritike izvođenja programa i ideje organizacije. (Btw, izbor iz petogodišnjeg programa Privremenih susreta 2017. godine predstavljen je u Galeriji Galženica, još jednoj galeriji na periferiji.)

U praksi to znači da je Apoteka proteklih godina ugostila samostalne i grupne izložbe umjetnica i umjetnika poput Vlatke Horvat, Tine Gverović, Hane Miletić, Jasmine Cibic, Igora Eškinje, Marka Tadića i Marka Lulića. Osim toga, Apoteka se upisala na lokalnu mapu vizualnih umjetnosti tako da mnogi regionalni događaji dio svojeg programa posljednjih godina održavaju i u Vodnjanu. Tako na primjer u Apoteci redovito gostuju Industrijsko bijenale (novi projekt Labin Art Expressa) i Cinemaniac (višegodišnji autorski projekt Branke Benčić), a od recentnih suradničkih projekata u koje je Apoteka uključena kao jedan od partnera ističe se suradnja s još dvije udruge koje djeluju u “zanemarenim” dijelovima Hrvatske – udrugom siva)(zona s Korčule te udrugom Pjaca iz Dubrovnika. Riječ je o projektu Perspektive prostora: kritički turizam koji se bavi gorućim pitanjem “monoekonomije turizma u Hrvatskoj, te njenih posljedica na kulturni, socijalni i prostorni razvoj”, a njen je naglasak na razmjeni znanja i iskustava pojedinih partnera te razvoju potencijalnih alternativnih praksi i strategija za razvoj suvremene umjetnosti na turističkim lokalitetima. Apoteka je, osim toga, i jedan od ključnih nositelja kulturnog programa posljednjeg projekta u ovom pregledu – Nevidljivoj Savičenti.

S obzirom na to da je Apoteka jasno okrenuta predstavljanju suvremene likovne scene koja je za lokalno stanovništvo gotovo potpuna nepoznanica, kako je Matija već objasnio, “naviknuti generalnu publiku na sadržaje ovakvog tipa dugotrajan je proces; tek sada su se stanovnici Vodnjana navikli da smo mi tamo, a do prije nekoliko godina bili smo poput stranog tkiva u vlastitom gradu”. Drugim riječima, iako prostor ima financijsku potporu lokalnih vlasti, Ministarstva kulture i Istarske županije, pred njim je i dalje dug put do potpune integracije u svakodnevni život naselja. Odgovornost za taj proces, naravno, nije samo na Apoteki već i na strateškim odlukama lokalnih vlasti o tome kako će budućnost Vodnjana izgledati, a Apoteka definitivno daje jedan od mogućih odgovora na to pitanje.

Kao fusnotu ovoj priči valja još napomenuti da je Matija Debeljuh selektor vodnjanskog open air kina Cineast koje od 2016. godine u ljetnim mjesecima radi na lokaciji stare uljare, a fokusirano je na suvremene festivalske naslove i nezavisnu kinematografiju te predstavlja još jednu liniju pokušaja da vodnjanska publika ne mora putovati do Pule da bi se susrela sa suvremenom umjetnošću.

Nevidljiva Savičenta – prevođenje tradicije u suvremenu kulturu

Službena priča o Nevidljivoj Savičenti navodi kako je riječ o “sinergijskom projektu lokalne samouprave i organizacija civilnog društva koji ostvaruje društvenu promjenu razvojem novog modela sudioničkog upravljanja u kulturi usmjerenog prema održivom kulturnom razvoju Općine Svetvinčenat”, što će rezultirati formiranjem Vijeća za kulturu te nadalje navodi kako je projekt “nastao u suradnji lokalne samouprave (Općina Svetvinčenat) i organizacija civilnog društva koje profesionalno djeluju u području suvremenih umjetničkih praksi (Šikuti Machine, Apoteka, Avanti! Centar avangardi), plesnih i izvedbenih umjetnosti (Mediteranski plesni centar / ZPA), te izvode uprizorenja povijesnih događanja (Povijesna udruga Kaštel)”.

Ona neslužbena, pak, kako mi pričaju zagrebački dizajneri Maša Milovac i Jan Pavlović koji su, uz povjesničara umjetnosti Tihomira Milovca, driving force iza ovog projekta (iako imaju zagrebačke adrese, svi troje su privatno vezani uz Savičentu), ide ovako: prije nekoliko godina došli su na ideju o osnivanju umjetničkog centra Avanti! podnaslovljenog kao Centar avangardi, a koji bi funkcionirao kao kombinacija izložbenog prostora, edukativnog i rezidencijalnog centra. Prema njihovoj ideji, taj bi centar bio smješten u objektu HOUSE NO1. (WEEKEND UTOPIA) koji je ujedno i umjetnički rad austrijskog umjetnika Marka Lulića, a ideja je da se taj objekt uz asistenciju arhitektonskog studija 3LHD smjesti u javni prostor Savičente, na lokalitetu Mandule, bademika u blizini mjesta. (Zanimljiva “fusnota” ove priče seže u 2007. godinu kada su Lulić i njegova kuća bili dio projekta koji je inicirala već spomenuta Branka Benčić, u sklopu kojega je umjetnik i donirao svoj rad Gradu Puli. Međutim, taj projekt nikada nije realiziran tako da je nekoliko godina kasnije HOUSE NO1. (WEEKEND UTOPIA) “uskrsnuo” na novoj lokaciji, u novom kontekstu.) Nevidljiva Savičenta u tom kontekstu zapravo funkcionira kao projekt koji jednim dijelom stvara preduvjete za osnivanje takvog centra, ali njegov je scope puno širi od toga. S obzirom na to da je projekt sufinanciran sredstvima iz Europskog socijalnog fonda te sredstvima Državnog proračuna RH, on obuhvaća dva osnovna cilja: jačanje kapaciteta uključenih udruga i lokalne samouprave te razvoj institucionalnog okvira za sudioničko upravljanje u kulturi.

Savičenta, za razliku od Fažane i Vodnjana, naime, već dugi niz godina ima donekle etabliranu i djelomično institucionaliziranu kulturnu scenu i u tom je smislu ovdje postojao dio potrebne infrastrukture za pokretanje ovakvog projekta. Kultura u Savičenti živi primarno zahvaljujući Festivalu plesa i neverbalnog kazališta, iz kojeg je pred nekoliko godina iznikao i Mediteranski plesni centar, a tu je i autohtoni umjetnički kolektiv Šikuti Machine koji u lokalnom kontekstu djeluje od 1999. godine. Nevidljiva Savičenta u tom smislu zapravo predstavlja pokušaj okrupnjivanja i jačanja postojeće lokalne scene. No, paralelno s treninzima na temu upravljanja, projekt ima i jaki edukacijski i kulturni program namijenjen lokalnom stanovništvu koji je dosad ugostio umjetnike poput već spomenutog Matije Ferlina (kojemu je Savičenta i rodno mjesto i prebivalište), Sinišu Labrovića, Ninu Kurtelu, Pinu Ivančića, transdisciplinarni kolektiv FoAM, a uskoro će biti predstavljena i umjetnička organizacija Fazan koja se već pojavila u ovoj priči… Kao specifičnost ovog projekta ističe se izrazita orijentiranost na lokalne teme što definitivno u velikoj mjeri olakšava integraciju projekta u lokalno tkivo. Osim toga, stanovništvo Savičente već je naviklo na suživot sa suvremenim umjetnicima, a Općina otvoreno podržava ovakve vrste projekata što sve stvara potrebne preduvjete za realiziranje ovog ambicioznog projekta. Naravno, s obzirom na to da je riječ o dugoročnom i razgranatom projektu u kojem su angažirani veliki financijski i ljudski resursi, njegovi će se glavni odjeci i rezultati tek dogoditi.

Za kraj ću vas, umjesto nekog velikog zaključka, pozvati na jedan mali misaoni eksperiment u kojem s jedne strane stoji ovih pet primjera upliva suvremene vizualne umjetnosti u prostore periferije, a s druge Vinkuran, Vintijan, Šikići, Medulin, Ližnja, Valtura, Peroj, Marčana, Loborika, Muntić, Jadreški, Galižana, Pomer, Banjole…

Fotogalerija dostupna ovdje.