Puls spisateljske zrelosti može se, osim objavljivanjem radova na književnim portalima i društvenim mrežama, opipati i prijavom na različite natječaje. U Hrvatskoj su, u usporedbi s natječajima za kratkopričaše, relativno rijetki oni koji su usmjereni isključivo na promociju mlađe generacije pjesnikinja i pjesnika. Preciznije, na one koji se kriju u školskim klupama. Rasvijetlimo li temu natječaja za mlade na taj način, izuzetno je vrijedan natječaj za poeziju učenika osnovne i srednje škole u organizaciji Knjižnice Ivana Gorana Kovačića u Vrbovskom. Svake se godine na Svjetski dan poezije, uz nagrade Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus i Gorana za mlade pjesnike (do 30 godina), dodjeljuju i priznanja osnovnoškolcima i srednjoškolcima, što omogućuje i svojevrsni sažeti generacijski pregled trendova i tendencija u hrvatskoj poeziji.

O izazovima ocjenjivanja pjesničkih glasova u začetku, kao i ponešto o iskustvu žiriranja i poeziji mladih koja pristiže na natječaj, priupitali smo članicu žirija i pjesnikinju Anu Brnardić, koja je, uz pjesnika i prevoditelja Gorana Čolakhodžića, treću godinu u toj ulozi, piše Anja Tomljenović na Booksa.hr.

Budući da su oboje afirmirani hrvatski pjesnici, njihov odabir najuspjelijih pjesama potvrda je kvalitete, ujedno motivacija i ohrabrenje mladima za nastavak rada. „Kao žiri, ne polazimo od nekih zadanih kriterija, nego od primljenih tekstova, sami tekstovi otkrivaju kriterije. Ali, naravno, s tekstovima se susrećemo noseći vlastito iskustvo čitanja i pisanja poezije. Time ipak unosimo neke kriterije, pa bi se moglo reći da je neki načelni kriterij, neki u temelju pristupa, aktualizacija stvaralačke moći da se blago proširi (ili pomakne) horizont svježinom i dobrom izvedbom teksta pred nama. Što je dobra izvedba, to također nije normirano. Zanima nas i slobodan stih i rima, i ove i one teme, i načini na koje je mlada pjesnikinja ili pjesnik dala/o svoj kreativni odgovor na u školi najčešće zadane teme pisanja, kako je izmigoljila/o zadanom okviru“, objasnila je Brnardić.

Dodala je kako ih zanima način na koji se doživljava jezik, kao i činjenica koliko su oni koji se prijavljuju svjesni mogućnosti koje jezik otvara, koliko su sputani ili oslobođeni pjesničkom lektirom, kako koriste retoričke figure, odnosno otključavaju li pjesnički svijet samo poredbama i frazama ili zalaze iza dobro utabanih i širokih staza i istražuju stranputice.

Teme i motivi radova nisu zadani, stoga je zanimljivo primijetiti i što se bira za predmet pjesničkog interesa, na koje uzore se mladi naslanjaju i kojem stilu ili senzibilitetu naginju. Prirodno je da će se njihov izraz mijenjati, sazrijevati usporedno s njima, stoga se u procesu vrednovanja, skrenula nam je pozornost sugovornica, u obzir uzima i dob učenika: „Od otprilike 4. razreda osnovne škole djeca hrabro i bogato upleću svoj unutarnji svijet u stihove (često fantastično izmaštan, ali i dobro povezan s vlastitom zbiljom, s onim što je desetogodišnjacima važno ili možda što u školi uče kao temeljne vrijednosti, od prijateljstva, obitelji, ljubavi, prirode, škole…). Najveća i najljepša iznenađenja došla su od učenica te dobi. Viši razredi osnovne škole i srednjoškolci već svjesno barataju intertekstom, upisuju svoja uglavnom lektirna čitanja u pjesme i bave se tamnijim dijelovima svojeg ja, koje je sada centralno, goruće pitanje – pitanje shvaćanja sebe, formiranja identiteta, identifikacije s drugim, shvaćanja sebe u kolektivu. Tamnije su teme ljubavi (prva razočaranja, osjećaj neshvaćenosti i napuštenosti) i prijateljstva, odnosa sa svijetom odraslih i shvaćanja da se tom svijetu ne pripada ili, točnije, da se ne želi pripadati.

Javljaju se teme buntovništva i luzerstva, ali često s dozom (negdje vrlo profinjeno izvedenom) autoironije i humora. Ti stariji pjesnici/pjesnikinje često su hrabriji i u formi, pišu različite vrste stihova, oblikuju raznolike figure pjesama, iskušavaju oblik pjesme u prozi. Mijenjaju registre unutar istog teksta, eksperimentiraju, svjesni su jezika. Ponekad su ti eksperimenti tako dobro vođeni, da smo zapanjeni i sigurni da je otkriven netko čije će pisanje teći dalje i više, tko će biti pjesnik/inja.“

Brnardić ističe kako je s Čolakhodžićem, „iznimnim pjesnikom i lucidnim i pažljivim čitateljem, slušateljem, sugovornikom“, ostvarila veoma poticajan model suradnje: „Radeći u žiriju, shvatila sam kolika je privilegija prići novim svjetovima koje stvaraju njihovi maleni ili mladi tumači, koji vide ono što ja ne mogu vidjeti, koji rastu u drugom prostorvremenu i imaju sasvim drugu povijest i perspektivu. Uzbudljivo je vidjeti i čuti kako oni doživljavaju svijet, pogotovo kad osvijeste svoj jedinstveni položaj, kad su zaigrani u jeziku i kad shvate da su oni ti koji uče gledati (i sebe, time i nas kao čitatelje). Oni su na nekoj vrsti izvora pisanja koji nikad nije isti i zato ga se ne smije propustiti.“

Na natječaju se odabiru tri najuspjelija rada u kategoriji osnovnih škola, potom i tri u kategoriji srednjih škola. Ove godine je u kategoriji osnovnih škola prva nagrada otišla u ruke Jane Lerotić (7. razred OŠ Jordanovac u Zagrebu), druga Stipi Bartuloviću (4. razred OŠ Bijaći u Kaštel Novom) i treća Tonki Mikulić (3. razred OŠ Vojnić u Vojniću). U kategoriji srednje škole prvu nagradu je dobio Nikola Serdar (3. razred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu), druga je pripala Paoli Vlačić (4. razred Srednje škola Mate Blažine u Labinu), a treća Ivoni Mlakić (4. razred Srednja škola kneza Branimira u Benkovcu). Prema izdvojenim imenima vidljivo je da postoji rangiranje (prva, druga, treća nagrada u obje kategorije), ali ono je postavljeno tako da na kraju ne postoji samo jedan najbolji pobjednik ili pobjednica.

„Iako postoje nijanse, a nekad i jače razlike koje odlučuju kod rangiranja, u principu je tretman svih izjednačen: za svakog se pojedinačnog nagrađenog pjesnika piše kratko obrazloženje u kojem mlada pjesnikinja ili pjesnik dobije možda i prvi pisani kritički osvrt na ono što je napisala/o. Čini mi se – takav mi je dosad bio dojam – da pjesnicima nije toliko važno jesu li ‘osvojili’ prvo ili treće mjesto, nisu toliko usmjereni na sportski plasman njihovog rada, već im je važno doživjeti da ih se vidi, da je njihova poezija izašla na svjetlost dana, da ih se čita i sluša, da postoji pažnja koja se daje onom što je poteklo iz najintimnijeg, najljepšeg ili najtamnijeg dijela sebe i što se želi dati. Da ih se, na kraju krajeva, ohrabri da idu dalje“, naglasila je naša sugovornica. U stihovima ovogodišnjih dobitnika otkrivaju se različiti koncepti, manje ili više narativni, u slobodnom stihu, s grafičkim eksperimentiranjem i uvlačenjem stihova ili distiha. Pjesme su pisane i na standardnom jeziku i na dijalektu, što posebno raduje jer, s obzirom na opisane postupke i strategije, nijedna ne nalikuje onoj drugoj.

Osim na svečanosti otvorenja Goranovog proljeća u Lukovdolu, učenici i srednjoškolci sudjelovali su i na dvodnevnoj pjesničkoj radionici, mjestu susreta koje najčešće, što je prava šteta, izostaje iz programa drugih natječaja. Članovi žirija podijelili su svoja iskustva i savjete za pisanje, a čitali su se domaći i strani pjesnici koji su se potom u prijateljskoj atmosferi komentirali i analizirali. Za neke je ova prilika ujedno značila i prvo iskustvo javnog čitanja, uz povezivanje i zbližavanje s kolegama istomišljenicima.

Rad s mentorom još je jedna posebnost natječaja: „Naravno da je ključan rad nastavnika-mentora s djecom i njihov poticaj djeci da čitaju, da pišući stvaraju, istražuju svoj svijet, da budu hrabra. Često mentorice/i dolaze na dodjelu nagrada ili na radionice s učenicima. Sjajno je vidjeti tu vrstu nježnosti i pažnje, strpljivosti, ljubavi i povjerenja koje imaju nastavnice/i prema djeci. Nastavnice/i imaju najčešće presudnu, glavnu ulogu – ohrabruju, potiču, usmjeravaju djecu da krenu putem kojim možda ta djeca sama nikada ne bi krenula“, istaknula je Brnardić.

Koliko je mentorska podrška važna i formativna, dokazuje i primjer naše sugovornice koja je osvojila ovu nagradu tijekom gimnazijskih dana u suradnji s mentoricom Teom Benčić Rimay, pjesnikinjom, esejisticom i književnom teoretičarkom: „Kad sam dobila Goranovo proljeće u trećem srednje, sjećam se goleme sreće, straha, poleta, iznenadnog povjerenja prema svijetu, uzbuđenja, dojma da mi je priznata neka vrsta odraslosti. Zahvaljujući Tei, ove su emocije bile nekako, čini mi se iz ove perspektive, pripremljene, jer nas je ona u gimnaziji hrabrila da se otvaramo kao čitateljice/i, da ne hodamo asfaltiranim putem lektire, nego da skićemo po literaturi, filmskoj, kazališnoj i drugih umjetnosti od kojih bi se neke primjere lako moglo proglasiti neprimjerenima za našu dob. Učila nas je drskosti i neustrašivosti, izazivala nas je da se izrazimo, da eksperimentiramo, da ne potiskujemo i da se ne prepuštamo apatiji. Ona sama bila je najbolji primjer, pisala je poeziju, tada pripremala doktorat s temom pjesme u prozi, pisala kritiku, posuđivala nam knjige iz svoje biblioteke, držala nam predavanja o Jungu, Croceu, Rilkeu, dovela nam u razred Andrianu Škuncu, sisačko Kazalište Daska… Svi smo obožavali Teu, ona je bila antiprofesorica. U vrijeme taman poslije rata i u vrijeme jake jezične i političke cenzure, imati antiprofesoricu bilo je predivan slučaj.“

Unatoč često pesimističnim prognozama, ne moramo strahovati za nestanak poezije: „Imamo dojam da se poezija i čita i piše. Djeca s kojom smo se imali prilike upoznati vrlo su motivirana, neka od njih već u osnovnoj školi biraju Baudelairea ili su ponosna na svoje znanje o poeziji, istražuju na internetu i društvenim mrežama, smatraju da poezija nudi odgovore, da pridonosi shvaćanje sebe sama, da je vrlo blizu odgovoru na pitanje o smislu, pa se u tom prostoru i sami žele naći kao oni koji odgovore stvaraju ili se igraju, nudeći te odgovore“, pojasnila je Brnardić.

Što se tiče zainteresiranosti mladih za poeziju, Brnardić je podijelila svoje dojmove:

„Kroz razgovor s osnovnoškolcima čini mi se da su oni zainteresirani za poeziju ili izražavanje jednako kao za prirodu, igru, ekologiju, crtiće, videoigrice. Stekla sam dojam da im je pisanje pjesama jednako prirodno kao trčanje po livadi, večeranje ili Minecraft. Kasnije, koncem osnovne škole i u srednjoj školi, razvija se svijest o mogućnostima izbora i o pripadnosti nekoj grupi i drugim identifikacijama, pa se primjerice i društvene mreže koriste „probrano“ u tom smislu. Prate se profili vezani uz književnost i pisanje / čitanje, koriste se kao mjesto saznavanja i usmjeravanja. Ključna riječ je ovdje očito dostupnost, iako kod poezije, makar je i sama višestruko dostupnija za razliku od pred-digitalnog doba, mislim da uvijek postoji, kod onih koji se zakače, potreba za iskopavanjem i otkrivanjem skrivenog, nečeg čija vrijednost nije u velikoj vidljivosti ili brzoj dostupnosti. Ali, ipak, da bi se razvile te arheološke strasti, mislim da je potrebno usmjeravanje, učenje kritičkom čitanju i vrednovanju i slično.“

Svaki natječaj je vrijedno priznanje, pokazatelj kvalitetnog i smislenog rada. Stigne li u formativnom razdoblju (piščeva) života, tim bolje. Osim što se odabirom najuspjelijih radova skreće pozornost na glasove koje vrijedi pratiti, natječaj Knjižnice Ivana Gorana Kovačića u Vrbovskom omogućuje direktnu razmjenu ideja, komunikaciju i druženje nagrađenih i pohvaljenih učenika i srednjoškolaca, što je za sudionike sigurno najveća vrijednost. Na tragu ovog primjera, nama preostaje apelirati za još više natječaja i prilika za mlade koje će kvalitetno promovirati poeziju neafirmiranih pjesnika i pjesnikinja. (Izvor: Booksa.hr)

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.