U sklopu konferencije Otvoreni grad – prema Interkulturnom društvenom centru u bivšoj vojnoj bolnici u Vlaškoj, održane su dvije tribine kojima su preispitivane politike integracije u Europskoj uniji te spomenuti pozitivni primjeri i njihove dobre posljedice na šire društvo. Postoje različite dimenzije integracije i one u jednakoj mjeri uključuju politike stanovanja, zdravstvene zaštite, obrazovanja i učenja jezika, kao i demokratske participacije, a dokazano je kako cijena neulaganja višestruko nadilazi troškove koje integracijske politike zahtijevaju u početku, piše Martina Domladovac za Kulturpunkt.

Faika El-Nagashi, zastupnica za integraciju, migracije i ljudska prava austrijske stranke Zelenih i Franjo Steiner iz bečkog Interkulturalnog centra (Interkulturelles Zentrum) na prvoj su tribini pričali o austrijskim politikama integracije, kao i utjecajima izbjegličke krize u 2015. godini na njihovo provođenje.

U više navrata naglasili su znatne razlike između Beča, grada čijih gotovo pedeset posto populacije ima izravne migrantske korijene i ostatka zemlje, pri čemu jedino Beč zapravo provodi neke od politika integracije. Stvorene su i određene strukture integracije na lokalnim razinama, ali od imigrantske krize, kaže Steiner, “postalo je jasno kako one ne djeluju tako dobro”.

Izbjeglički val koji je prošle godine zahvatio i Austriju uzrokovao je nove pokrete i samoorganizacije građana, ali i oblikovao dominantni narativ u javnom prostoru kojim su Austrijanci, za razliku od netolerantnih Mađara, pod vodstvom ksenofobnog Viktora Orbana, prikazani kao otvoreni, puni razumijevanja i spremni pomoći. Iako su u početku svi sudjelovali u zbrinjavanju izbjeglica, nacionalne politike počele su se mijenjati početkom ove godine i krenula je jasna kampanja za ograničavanjem njihovih prava. Neprekidna predsjednička kampanja koja u Austriji već dugo traje uzrokuje stalno licitiranje brojevima i ljudskim pravima, a dok god traju deportacije ne možemo zapravo govoriti o politikama integracije, kaže El-Nagashi.

O slučaju Mađarske pričala je Miriam Ekiudoko iz organizacije Ebony African Cultural, Arts and Human Rights u Budimpešti. Ekiudoko kaže kako je Mađarska kao zemlja koja nema kolonijalnu prošlost, uvijek provodila uključive politike prihvata izbjeglica i migrnata, no preuzimanjem vlasti trenutne vlade dolazi do njihovog postupnog zaoštravanja.

U trenucima otvaranja izbjegličkih ruta počele su se javljati huškačke poruke koje su se naizgled obraćale izbjeglicama, no s obzirom na to da su napisane na mađarskom, njihova je jedina svrha bila širenje straha među domaćim stanovništvom.

Ekiudoko kao pripadnica afričke dijaspore ističe kako je upravo uključivanje dijaspore u rad s novim migrantima jedno od rješenja integracije, bilo da je riječ o prevođenju i učenju jezika ili pomoći pri prvom zaposlenju, no sada je velik dio dijaspore otišao iz zemlje jer ju osjeća kao neprijateljsku. “Danas se Bruxelles prikazuje kao neprijatelj koji Mađarskoj nameće izbjeglice koje oni ne žele i to je dio službene nacionalne politike. Ne mogu pričati o dobrim praksama integracije jer ih nema”, zaključuje Ekiudoko.

Talijanska urednica i novinarka Eleonora Camilli pričala je o nešto drugačijem slučaju gradića Riacea na jugu Italije koji je postao važan model integracije u zemlji i Europi općenito. Riace se nalazi u osiromašenom dijelu zemlje i većina njegove populacije već je ranije emigrirala prema industrijaliziranom sjeveru, no njegovo potpuno odumiranje zaustavljeno je upravo doseljavanjem velikog broja izbjeglica i drugih imigranata.

Umjesto pozicioniranja grada kao tranzitnog mjesta, lokalne vlasti odlučile su ljudima pružiti mjesto i priliku za ostanak i na taj način ponovno revitalizirati grad. Ljudima koji su željeli ostati dodijeljene su prazne kuće, djeca su uključena u obrazovni sustav i potaknuta je suradnja novih doseljenika i lokalnih obrtnika. Rastom populacije i novih poslova pokrenuta je i lokalna ekonomija, a zbog spomenutih politika integracije, grad je postao posebno prihvatljiv za obitelji, pogotovo one s djecom, koje se najčešće odlučuju u njemu ostati živjeti i doprinositi njegovom daljnjem razvoju.

Demokratsko uključivanje te uključivanje u procese donošenja odluka jedan je od elemenata integracije tek djelomično spomenut na tribinama čije su rasprave uglavnom fokusirane na propuštene prilike i svjesne ili slučajne promašaje nacionalnih vlada u stvaranju i provođenju inkluzivnih politika. Franjo Steiner naglasio je kako se umjesto stvaranja globalnih politika moramo koncentrirati na rad u lokalnim zajednicama. Ako integracija uspije na lokalnoj razini, preporuke možemo proširiti i na druge zemlje, smatra Steiner, dok je Tea Vidović iz Centra za mirovne studije zaključila kako je “pravo vrijeme i prilika da pitanja integracije, azila i izbjeglištva izvučemo iz institucija te ih približimo i prepustimo ljudima da o njima promišljaju, diskutiraju i na temelju toga djeluju”.