Na tribini Poezija na živo znanstvenica i pjesnikinja Andrijana Kos-Lajtman čitat će svoje nove pjesme i razgovarati o njima s voditeljicom Marijom Dejanović i publikom. Namjera je stvoriti atmosferu svojevrsne pjesničke radionice, kojom se želi potaknuti razmjena iskustava pisanja i čitanja poezije te pjesničkog rada u aktualnom društvenom kontekstu.
Utorak, 30.04.2019 u 19:00 @ Booksa
Andrijana Kos-Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti. Objavila je četrdesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, 2016.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (Insula, 2008.), Lunule (Disput, 2012., nagrada „Dobriša Cesarić”) i Teleidoskop (HDP, 2018., finale nagrade „Ivan Goran Kovačić”).
Izlazak novog pjesničkog rukopisa Stepenice za Stojanku K. očekuje se rujnu 2019., u nakladi V.B.Z.-a.
Kao poticaj da dođete i uključite se nudimo vam novu pjesmu Andrijane Kos-Lajtman.
Ruže Franje Ferdinanda
Moja baka već tri dana spava
i nitko je ne može probuditi.
U glasnom joj disanju
čujem kako se preslaguje nebo
i kako se jata ptica križaju
negdje nad Atlantikom.
Smrt je bezbolna
kada je kraća od misli
i brža od čiope.
Recimo, kao hici Franza Ferdinanda
koji su tijekom 1913.
uspavali
više od 5000 jelena.
U pauzi između dva okidanja
puno ruža ruža
u ružičnjaku
puno latica
među jelenskim rogovljem.
U pauzi između trena smrti
i vijesti bližnjima
mumificirana samoća bića.
Kao recimo, osamljenost Principove ruke
između vidovdanskog pokreta
i gangrene okrunjene amputacijom
1916. u Terezinu.
Crna ruka.
Smrt je sinegdoha, mislim,
i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama
preslaguje nebo
sporije od pupanja najprkosnije ruže
u vrtu Franza Ferdinanda.
