Štićenici Doma za starije u zagrebačkoj Klaićevoj ulici uoči Božića su, u sklopu projekta sufinanciranog iz Europskog socijalnog fonda pod nazivom Smijeh kao lijek, pripremili i odigrali glazbeno-scensku predstavu Polaganost. Projekt provodi umjetnička organizacija Binocular teatar koja je u njegovu okviru provela ukupno 250 aktivnosti za aktivne umirovljenike.

Autor Petra Švarc, Moje vrijeme 

“Ne prestajemo se igrati zato što ostarimo; ostarimo zato što se prestanemo igrati”, izjavio je davnih dana veliki dramatičar George Bernard Shaw. A upravo to potvrđuju štićenici Doma za starije Centar u Zagrebu. Vrijeme je Adventa, točnije, 21. prosinca i nekoliko nas minuta dijeli od premijere predstave Polaganost. Za ulazak u podrumsku dvoranu Doma potrebna je COVID potvrda, a unutra su sva mjesta ispunjena – brojni korisnici doma, ali i članovi njihovih obitelji te poneki novinar s nestrpljenjem očekuju početak.

Osobne priče, dramski tekst i poezija
Kreće predstava sastavljena od osobnih priča korisnika, dijelova dramskog teksta Stjepana Komesa “Uz šalicu kave” iz knjige “Život u staračkom domu” te poezije Stjepana Komesa, Dobriše Cesarića i Antuna Šoljana.“Predstava je nastala tehnikom dosjećanja na način da se zrelije osobe prisjećaju doživljaja iz prošlosti u cilju oživljavanja osjećaja na vlastitu vrijednost, identitet, životne situacije koje su ih izgradile u osobe kakve su danas te da afirmativno i asertivno komuniciraju s drugim osobama zrele dobi”, rekao nam je Borna Armanini, redatelj predstave i voditelj projekta.

Autorski tim s umirovljenicima je radio od kraja veljače ove godine, što znači da su predstavu pripremali gotovo deset mjeseci. “Nalazili smo se jednom tjedno, a sve ukupno smo imali čak 50 proba. Ljudi su nam se sami javljali, a s obzirom da je proces bio prilično dug, neki su putem odustajali, a pridružili bi se neki drugi”, prisjeća se Armanini koji je sa svojim timom u istom ovom domu prije deset godina već realizirao jednu predstavu.

Autor dijela teksta, danas pokojni Stjepan Komes, i sam je bio štićenik Doma za starije Centar. “Koristili smo njegove komedijske tekstove koji su doista kvalitetni. Osim toga, sami su štićenici ustupili svoje vlastite i autentične priče – mi smo ih zapisivali, montirali, ubacivali neke dramske elemente”, priča Borna Armanini.

Dosjećanje kao terapija
Ovakav način rada nalik je terapiji s ciljem izgradnje povjerenja unutar skupine u kojem se, uz ugodno druženje, dobrovoljno dijele osobne priče i razgovara o njima kako bi se vratio osjećaj opuštenosti, dostojanstva i igre. Prema riječima dr. Ane Štambuk, docentice na odsjeku Socijalne gerontologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu, dosjećanje je most između osobne prošlosti i sadašnjosti. “Osobe koje se dosjećaju imaju veće samopoštovanje, kvalitetniji život i bolje podnose životne teškoće. Dosjećanje potiče društvenost i olakšava stvaranje novih prijateljstava, čuva i prenosi kulturnu tradiciju te smanjuje udaljenost između pomagača i starijih ljudi te potvrđuje osjećaj identiteta i jača osjećaj osobne vrijednosti”, zaključuje dr. Štambuk.

Autentična priča o odlasku u dom

“Te se plašiš korone, te se plašiš potresa, te se plašiš vlastitog zdravstvenog stanja. Živjela sam, vjerujte, u velikom strahu! Da bih se, neposredno pred odlazak u dom, u svojoj rođenoj kući suočila s lopovima! Vjerujte, tada više uopće nisam razmišljala – jedva sam čekala da odem u dom!”. Tako otprilike zvuči dio teksta što ga izvodi 79-godišnja gospođa Jelena Zvonarek. U svom nastupu zapravo je ukratko, ali vrlo živopisno, prepričala autobiografsku crticu koja dočarava period uoči njezina dolaska u dom.

Cjelokupan tekst pročitajte na stranici mojevrijeme.hr

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.