Prije točno dvije godine u Poljskoj je na vlast došla nacionalno konzervativna vlada Beate Szydlo: hvaljena zbog uspjeha u gospodarskoj i socijalnoj politici, kritizirana zbog skretanja u desno. Komentira Bartosz Dudek.

Ovakve slike su otrovne za imidž Poljske: „Čista krv, trijezna glava”, “Europa će biti bijela ili bez ljudi”, “Za bijelu Europu bratskog naroda” – takvi transparenti su se mogli vidjeti prošle subote (11.11.) u Varšavi na Dan poljske neovisnosti. Demonstracije su bile organizirane od strane ultradesničara pod motom „Želimo Boga”. Šokantna kombinacija: kršćanska religija ljubavi prema bližnjem, pomiješana s parolama mržnje. I to u zemlji koja je propatila više od bilo koje druge zbog njemačkih nacionalsocijalista i njihovih rasističkih zabluda. Iako se prema procjenama radilo o 60.000 sudionika, ove sramne slike urezale su se u sjećanje svjetske javnosti.

Zbog toga je dobro i pravilno što su poljski predsjednik Andrzej Duda i istinski moćnik u zemlji, šef jedine vladajuće stranke nacionalnih konzervativaca Jaroslaw Kaczynski, osudili ove rasističke parole. Međutim, ne može se poreći da je prije svega Kaczynskijeva islamofobna retorika učinila ove rasističke slogane društveno prihvatljivima. Iako njegova stranka Pravo i pravednost (PiS) nije stranka ekstremne desnice, ona često tretira radikalne nacionaliste s popustljivošću – kao da ne želi rastjerati svoje glasače. To je opasna strategija, jer ova vrsta saveznika je više nego nepredvidiva, što je dokazano na primjeru Njemačke početkom tridesetih godina. Prisjetimo se: Adolf Hitler i nacisti trebali su navodno biti “uokvireni” od strane manje radikalnih stranaka. Međutim, kada su jednom dobili vlast, nisu ju više puštali.

Izvan Poljske izolirani, u Poljskoj uvaženi

Rezultati vladajuće stranke Pravo i pravednost nakon dvije godine promatraju se različito iz dva ugla. Kada je u pitanju vanjska politika, zemlja je unutar EU-a sve više izolirana. Državna transformacija u kontekstu konzervativne revolucije pokrenuta je u skladu s motom “cilj opravdava sredstva”. Sukob oko Ustavnog suda, kontroverzna reforma pravosuđa, bezobzirna transformacija javnih medijskih servisa u propagandni instrument vlade, donijeli su Varšavi žestoku svađu s Bruxellesom. Čak su i inače veoma dobri njemačko-poljski odnosi, koji su takvi još od ranih 90-ih, vidno zahladili. Zahtjevi Kaczynskog za reparaciju iz Drugog svjetskog rata zadržavaju njegove pristaše na njegovoj strani, ali oni su ipak otrovni za ovaj bilateralni odnos. Međutim, u Poljskoj to skoro nikoga nije briga – vanjska politika je postala funkcija domaće politike.

S druge strane, kada je u pitanju unutarnja politika, vlada PiS-a je odgovorna za dramatičan razdor u društvu koji nema presedana nakon 1989. godine. Rascjepi prolaze kroz obitelji, a krivac je oštra retorika koju koriste Kaczynski i drugi PiS političari: priča se o izdajicama i lošim ljudima, o “pravim” Poljacima i “Poljacima lošije vrste”.

S druge strane, vlada PiS-a je ipak postigla uspjeh u socijalnoj i ekonomskoj politici: uvođenje dječjeg dohotka je dobro djelo za mnoge siromašne obitelji koje su gubitnici transformacije i tako im je vraćen jedan dio dostojanstva. Ovo je bilo moguće zato što ekonomija cvjeta. Pored toga, porezni organi su postali efektivniji, a korupcija je u opadanju. Upravo na osnovu ovakvih uspjeha glasači procjenjuju vladu PiS-a. Računica je sljedeća: sa 45 posto PiS na anketama stoji bolje nego ikad. Pored toga, oni profitiraju i od slabosti oporbe, koja nakon što Donald Tusk odlazi u Bruxelles Kaczynskijevom PiS-u, ni kadrovski niti programski, nije ni do koljena.

Pouka skretanja u desno je da za demokratski razvoj treba vremena. U to spadaju prijelomi, greške i krize. Naivno je vjerovati da se demokratski i društveni procesi sazrijevanja mogu preskočiti. Značajan problem je u tome što se istočna i zapadna Europa nalaze u različitoj fazi razvoja, ne samo u ekonomskom, nego i u mentalnom, društvenom i političkom smislu: u povijesnom kontekstu istočne i srednje Europe, to je i razumljivo.

Arogancija i moraliziranje neprikladni

Zbog toga zapadne zemlje EU-a – naročito Njemačka – trebaju biti pažljive i suzdržati se od reagiranja s arogancijom i podizanjem prsta. Jer, i politika Berlina je doprinijela poljskom pomaku u desno u studenome 2015. godine. S jedne strane, to se odnosi na izgradnju plinovoda „Sjeverni tok” prema Rusiji, unatoč svim kritikama iz Poljske, ali iznad svega i na samostalnu odluku Angele Merkel da pusti stotine tisuća izbjeglica u šengensko područje i otvori granice.

Iako se iz zapadne perspektive čini da vlada PiS-a živi u drugom vremenu, Poljska zaslužuje poštovanje kao nacija. Ona je dala veliki doprinos europskoj kulturi i povijesti. Nijemci posebno imaju razloga za zahvalnost. Bez poljske želje za slobodom, pape Ivana Pavla II., Lecha Walesa i Solidarnosti, ponovno udružene Njemačke ne bi bilo. Čak i ako nas uznemiravaju krajnje desničarske parole na ulicama Varšave, ne treba zaboraviti da to nije cijela Poljska.

Preuzeto sa portala: DW