Nedavno je isplivao vrlo nezahvalan primjer – biološki otac uspio je doći do adrese posvojiteljske obitelji te je najavio kako će otići po svoje dijete. Adresu je saznao preko OIB-a koji se, prilično neshvatljivo, djeci posvojenoj prije 2015. ne može promijeniti. Ovih se dana u Saboru glasalo za izmjenu tog nelogičnog stavka u zakonu ali prijedlog je, ozbiljno, odbijen. U sabornici je pritom sjedilo desetak zastupnika.

Piše: Sandra Bolanča | Snima: Vjekoslav Skledar

“Naravno da sam razočarana i zabrinuta. Gledam tu snimku prijenosa saborske rasprave, mislim, pa njih svega desetak tamo sjedi. Pogledajte, ako ne vjerujete. Oni imaju raspravu treba li ići izmjena Zakona o OIB-u za djecu posvojenu prije 2015. godine, a u sabornici sjedi doslovce njih deset. Bivši hadezeov ministar financija Ivan Šuker ima izlaganje i, kako mi se čini, samo se prepucavaju na temu ‘tko vam je kriv što niste ranije na to mislili, sadašnji Zakon o OIB-u ne može se mijenjati, pročačkajte Obiteljski zakon’. Krasno kako se odnosimo prema posvojenoj djeci, a sve nešto stalo nam je do djece, demografije …”.

Žena je odmahnula rukom. Ne zove se Marija, tako se zove samo za potrebe ovog teksta. Ustrajno je, godinama, aktivna po pitanju posvajanja djece, a svoju priču dijeli anonimno, jer smatra da bi u sadašnjim okolnostima publicitet mogao štetiti njezinoj djevojčici.

Neprihvaćanje prijedloga u saboru pokazuje da nismo zrelo društvo

“Još uvijek nismo zrelo društvo po mnogim pitanjima, vidite kako se krhko čuva identitet posvojene djece, nije to za zezanciju”, kaže staloženo. Našle smo se na kavi pored njezina posla, gužva joj je, ali, komentira uz uzdah, za neke se stvari i dalje trebamo boriti, zato se nalazi s novinarkom. Obeshrabrila ju je, naime, nedavna novost vezana za posvojenu djecu – neće se ići u izmjenu Osobnog identifikacijskog broja (OIB-a) za djecu posvojenu prije 2015. godine.

Naime, zastupnici Građansko-liberalnog saveza (GLAS), Hrvatske stranke umirovljenika (HSU) i MOST-a, nedavno su uputili Prijedlog zakona o dopuni Zakona o osobnom identifikacijskom broju. Saborska rasprava, u kojoj je zaista sudjelovala samo nekolicina zastupnica i zastupnika, zaključena je 9. svibnja ove godine, a dan kasnije na saborskoj sjednici donesen je zaključak – spomenuti prijedlog se ne prihvaća. Brojčano, situacija je bila sljedeća: 72 glasa bilo je “protiv”, 38 “za”.

Problem je što djeca posvojena prije 2015. godine zadržavaju stari OIB

“To znači da djeca koja su posvojena prije 2015. godine zadržavaju svoj stari OIB. Ona koja su posvojena nakon 2015. godine dobivaju novi OIB, novi identitet. Međutim, ovi koji su posvojeni ranije, žao nam je, nemate sreće. Tako ispada. I mi zbog toga imamo velike probleme. Ja sam imala probleme”, kaže Marija.

Nakon mukotrpnog procesa čekanja i svekolike procedure, Marija i suprug djevojčicu su posvojili prije tri godine. Prvih pola godine bilo je stresno. Curica je imala slabu koncentraciju, nijednu aktivnost nije mogla držati dulje od tri minute. Nije ih ispuštala iz vida, valjda od straha da opet ne bude ostavljena. U kućanstvu joj je sve bilo novo, puno toga nikad nije vidjela i sad je sve trebalo nadoknaditi. Njihova šira obitelj odmah se zaljubila u nju.

Tanjin život počeo je, ustvari, poslije posvojenja

“Njezin život počinje od četvrte godine, otkako je s nama. Nevjerojatno je to kako mozak želi potisnuti traumu. Zato je ona, ubrzo nakon što je posvojena, iako je imala pune četiri godine, ponovno prošla fazu pelena. To je, doduše, trajalo samo desetak dana, ali ona je ponovno sebi bila mala beba i htjela se uvjeriti da sam ja njezina mama. I nosili smo pelene. Kad naša curica danas kaže “kad sam bila mala”, njoj je to kad je imala četiri godine. Samo te događaje prepričava”, iznosi Marija.

Danas je narasla, ima sedam godina, napredovala je na mnogo razina. Bistra je, brbljava, pametna, topla, jako vezana za sve ukućane, za baku, djedu, ujaka … Kad se ujutro dignemo, ona pjevuši, sretna je.

U par primjera, vidi se da Tanja nosi priču iz prošlog života

“Nije uvijek lako. Cima me, gura granice. Ako, primjerice, ograničimo slatkiše i kažem joj da može pojesti jedan, ona će posegnuti za drugim i trećim. Može pojesti hrpu slatkiša, naravno da joj to moram ograničiti, za dvije godine nećemo imati nijedan zub. Ako kažem, Tanja, sad idemo spavati, ona će se izmotavati do kraja. U vrtiću, ako je ulovi taj trenutak, ona će se ponašati kao da je trogodišnja djevojčica. Hoću svoju mamu, hoću svoju mamu, vikat će i bacit će se na pod. I onda me tete moraju zvati i ja moram doletjeti s posla. U toj situaciji neće se igrati, imat će reakcije kao da je još jako mala. To se, naravno, ne događa često, ali se događa”, opisuje Marija.

Prema drugoj djeci jako je posesivna, kad ih voli, ona bi ih grlila i ljubila, previše je emotivna i nekoj djeci to zna biti naporno. “Ima tako primjera u kojima se vidi da moja Tanja nosi svoju priču iz prošlog života. Nije to jednostavno balansirati, mi zapravo nemamo uvid u količinu traume koju takva djeca prožive. Nju su selili iz domova u udomiteljske obitelji, pa natrag u dom i tako pune četiri godine. Ona sad mora uspostaviti socijalne kontakte. Sada dobiva punu pažnju i ona to maksimalno koristi. Toliko je gladna i žedna svega, doslovce i metaforički. Željna je hrane, radosti, izleta, igre, ljubavi”, iznosi Marija. Za vrtić kojeg njezina curica pohađa kaže da je podržavajući.

Vrtići još uvijek idu metodom pokušaja i pogrešaka, a psiholozi su skupi

“Međutim, moramo priznati da naši vrtići još nemaju potrebnih znanja i vještina u radu s takvom djecom. Rade metodom pokušaja i pogrešaka, ne zamjeram im, i ja isto to radim. No, bilo bi dobro da se osposobe i za takvu djecu”. Čini joj se, kaže, da se curica u životu načekala i da joj se po tom pitanju vide stanovite posljedice. Primjerice, kad se u vrtiću dijeli ručak, ona ne može čekati. A vrtić ide po svom pravilu, djeca hranu dobivaju po redu, po abecedi.

“A ona je na slovo T i ne da joj se uvijek čekati. Očito ima traume u vezi toga, jednostavno se uznemiri. Pa možda ne bi bilo loše da se, zbog takve djece, uvedu malo elastičnija pravila, da se neki drugi dan krene dijeliti hrana od kraja abecede, nemojmo je uvijek stavljati u situaciju u kojoj će se početi buniti. Tete se trude, svi nekad pogrešno razumijemo situaciju. Teško je napraviti selekciju ispravnog ponašanja, ne možemo mi uroniti u njihove živote prije no što smo ih poznavali”, vrti glavom žena.

Rade na odnosima u novoj obitelji, na novom poimanju svijeta oko sebe, na zacjeljivanju trauma. Posjećivali su psihologe koji se bave posvojenom djecom, uzimali grupne i privatne satove. “Privatno je sat 400 kuna, pa se ti misli. Međutim, procijenili smo da je to neophodno za curicu i nas. Trebalo je procesuirati bivši život, ona lijepo surađuje, napredujemo. Ne možemo tek tako u tri godine preživjeti sedam, s traumama treba raditi”.

Tanja je bila zaista zanemareno dijete

“Evo, da se pohvalim ko prava mama”, vadi žena mobitel iz torbe, “pogledajte vi kako je ona lijepa, kako sjaje te okice, to je jedna divna duša. A moji roditelji, njezini djed i baka, pa oni je obožavaju, ne bi je dali nikome, jako su povezani”. Njezina curica, opisuje dalje Marija, nijedan aspekt života nije imala adekvatno pokriven. Imala je četiri godine, ništa nije znala. Ni boje, ni slova, ni kako bicikl izgleda, a kamoli da ga je znala voziti.

“Sa četiri godine ona nije znala što je oblak. Nikad za to nije čula. Ni u slikovnici ga nije vidjela? Nije vidjela ni slikovnicu, dajte, molim vas. Zaista je bila zanemareno dijete i nimalo me ne čudi da je gladna pažnje, svega. Ponekad, kada me ne posluša, pokušam se zainatiti, e sad nećemo ići na vrtuljak. A onda sebe uhvatim kako prekršim pravilo, ma, kako je neću voditi na vrtuljak, kad je ona toliko željna svega”.

“Želim reći da imamo dovoljno izazova i mi roditelji i posvojena djeca, bez dodatnog nerazumijevanja sustava. A sadašnja situacija s OIB-om djeteta pokazuje da sustav ne razumije težinu problema”, pojašnjava Marija.

Problem s OIB-om muči još oko 1.100 posvojene djece i njihove obitelji

Kada se, dakle, dijete posvaja, ono dobije novi rodni list, novi izvadak iz matične knjige rođenih i novu domovnicu. Ta tri papira naši su osnovni identifikacijski dokumenti. Posvojeno dijete dobiva prezime novih roditelja. Može dobiti i novo ime, ali se ne preporuča, ukoliko je dijete u dobi u kojoj je već naviklo na svoje ime. Također, ime se može kasnije mijenjati, ukoliko dijete to želi. Roditelji koji posvajaju dijete s tim dokumentima idu u MUP, registriraju dijete na sebe, a potom na HZZO, gdje zavode dijete s novim prezimenom.

“Međutim, ne mijenja se OIB! Djeci koja su posvojena prije 2015. godine OIB ostaje isti. Tako je i s mojom curicom, ona ima svoj stari OIB, jedini koji je dobila”, tumači Marija. Ta nevolja muči, pretpostavlja se, još oko 1.100 posvojene djece, odnosno, njihove roditelje. Budući da im posvojenjem nije omogućena promjena OIB-a, njihovu djecu prati mnoštvo podataka vezanih uz rođenje i biološke roditelje. S neugodnim, pa čak i opasnim situacijama djeca i njihovi roditelji suočavaju se gotovo svakodnevno. Preko OIB-a, njihove životne priče izložene su svima: medicinskom osoblju, učiteljima te javim službenicima. Obiteljskim zakonom iz 2015. uvedena je odredba po kojoj roditelji mogu promijeniti OIB djetetu nakon posvojenja – ali samo za djecu koja su posvojena nakon stupanja tog zakona na snagu.

Dijete ne bi trebalo čuti svoje staro prezime, s tim životom je raskrstila

“A mi koji smo posvojili dijete dok je još stari Obiteljski zakon bio na snazi, nemamo na to pravo. I nedavno smo s našom curicom imali problem. Išli smo liječniku i na prijamnom šalteru u bolnici sestra je ukucala njezin stari OIB. I moja Tanja na ekranu je izišla sa svojim starim prezimenom i podacima o biološkim roditeljima. Tko ste joj vi, pita me žena, zašto se sada dijete zove drugačije. I dolazimo u neugodnu situaciju. Prvo, nije dobro da dijete stoji pored nas i sluša svoje staro prezime, ona je sa svojim starim životom već raskrstila. Drugo, sluša mene, svoju mamu, kako se pravdam, znate ja sam joj sada majka, ja sam je posvojila”, tumači Marija.

Ukoliko je, nastavlja Marija, dijete prije posvojenja bilo u dotičnom Domu zdravlja ili bolnici u njihovom računalu zavedeno je sa starim (i jedinim) OIB-om kojeg ima i sa starim prezimenom. Ponekad, kaže Marija, nastanu scene. “Imate vi medicinskih sestara koje se raspravljaju pred punom čekaonicom. A tko ste vi, gospođo, ovom djetetu, proziva sestra oštro, otkud ono s vama? I vi se pred svima pravdate, znate, suprug i ja dijete smo posvojili. Zdravstvena knjižica djeteta kaže jedno, a OIB u računalu bolnice drugo prezime, ono biološke majke. I prisiljeni ste objašnjavati pred svima. Srećom, meni je neki dan žena na prijamnom šalteru bila diskretna, ali svejedno sam morala objašnjavati. Imate vi šalteruša koje nisu diskretne i sve sluša cijela čekaonica. A ondje može sjediti bilo tko, bivši biološki ujak djeteta, baka, susjeda… Zamislite da se vrate biološkoj majci ili rodbini i kažu, hej, vidjeli smo vaše dijete, sad se drugačije zove, izgleda tako i tako. I eto ogromnih problema”, pribojava se Marija, poput većine roditelja u takvoj situaciji.

Svi koji imaju pristup podacima preko OIB-a imaju uvid u djetetov život

Svi koji imaju pristup podacima vezanima za OIB – zdravstveni djelatnici, službenici, policajci, učitelji – svi oni imaju uvid u djetetov život, kako se prije prezivalo, kada su ga posvojili, koja je nova adresa stanovanja. To su vrlo osjetljive stvari, koje se opasno mogu zloupotrijebiti. Nedavno je isplivao vrlo nezahvalan primjer – biološki otac uspio je saznati adresu posvojiteljske obitelji te je najavio kako će otići po svoje dijete. Adresu je saznao preko OIB-a djeteta. Stručnjaci centra uspjeli su ga smiriti, no ništa nisu mogli garantirati. Bilo je to prije desetak godina, javnost je za nevjerojatan događaj saznala prije nekoliko mjeseci.

Zato je, naglašava Marija, potrebno da sva posvojena djeca mogu promijeniti OIB, a ne samo ona na koje se odnosi novi Obiteljski zakon. Nužno je, kaže, da se raskinu sve veze s prošlošću. “Jer, naša curica zaslužuje novi, sretniji život. Ona to zaslužuje, nemojmo je više mučiti s avetima prošlog života. Da je stari život valjao, bila bi tamo”.

S problematikom OIB-a posvojene djece, bavi se udruga Adopta

S cijelom temom bori se Adopta, udruga za potporu posvajanju djece. Diana Topčić Rosenberg, članica upravnog odbora Udruge potvrdila nam je da je Adopta krajem prošlog tjedna dostavila prijedlog izmjena i dopuna Obiteljskog zakona i to vezano za dva članka spomenutog zakona, jer im je zakonodavac tako sugerirao.

“Razočarani smo nedavnim odbijanjem saborskih zastupnika da se izmijeni dio o OIB-u koji se tiče posvojene djece. Na nedavnoj saborskoj raspravi, naime, rečeno je da izmjenu OIB-a djece koja su posvojena prije 2015. godine treba regulirati Obiteljski zakon. Ako je tako, mi sugeriramo da se sadašnja odredba, koja omogućuje promjenu OIB-a posvojenoj djeci nakon 2015. godine, dopuni rečenicom koja će to isto omogućiti i djeci posvojenoj prije 2015. Godine”, kaže Topčić Rosenberg.

Vlada misli da bi se problem OIB-a trebao riješiti Obiteljskim zakonom

Prijedlog su uputili jučer preko Kluba zastupnika Građansko-liberalnog saveza (GLAS) i Hrvatske stranke umirovljenika (HSU). Vlada, pak, tvrdi da nema potrebe mijenjati sadašnji Zakon o OIB-u te da se pitanje OIB-a posvojene djece treba riješiti Obiteljskim zakonom.

“Ali mi ne možemo biti zadovoljni odgovorom da je novi Obiteljski zakon u pripremi. Donošenje novog zakona može se oduljiti, a mi tražimo da se u hitnoj proceduri prihvate predložene izmjene sadašnjeg Obiteljskog zakona. Također, od predsjednika Sabora očekujemo da prijedlog što prije uvrsti u dnevni red, a od uvaženih zastupnica i zastupnika očekujemo da se drže svoje riječi. A oni su, pak, kazali, da su spremni podržati izmjenu OIB-a, ukoliko ona ide preko Obiteljskog zakona. Usto, očekujemo i da će Pravobraniteljica za djecu prepoznati i podržati naš zahtjev”, odlučno će Topčić Rosenberg.

Postoje i druge, važnije teme od skandala Hotmail u Hrvatskoj

Kad je riječ o brojkama vezano za posvojenja djece, za prošlu godinu još nemaju službene podatke, a u 2016. godini posvojeno je 87 djece. To, kaže, nije dovoljno, to je malo i to je, nažalost, pad. Prijašnjih godina imali smo više od sto posvojenja godišnje, ni to nije dovoljno, a sada se brojka alarmantno smanjuje.

“Smatramo da velik dio problema leži u tome što ne postoje jasni kriteriji koji bi odredili glavno pitanje: što biološki roditelji moraju napraviti da im se djeca vrate? Ukoliko su im djeca oduzeta zbog nemara, nemogućnosti davanja odgovarajuće skrbi i niza problema, pitanje je što biološki roditelji moraju napraviti da bi ponovno dobili svoju djecu. Mi na to pitanje nemamo odgovor, nemamo, dakle, definiciju standarda. S druge strane, djeca predugo ostaju u sustavu, pokretanje postupaka oduzimanja roditeljskih prava sporo se i teško realiziraju, instrumenti nisu jasno određeni i najviše, pritom, pate djeca. Ona su za to vrijeme u domovima ili u udomiteljskim obiteljima. Istovremeno, mnogo je ljudi koji žele posvojiti djecu, a ne uspijevaju”, Topčić Rosenberg iznosi stare boljke.

Preuzeto sa portala: Telegram