Kombinacija pandemije i potresa nekim je nezavisnokulturnim organizacijama ugrozila prostore za rad, nekima prihode, a pred svaku je postavila izazov realizacije programa.

Piše: Lujo Parežanin, Kulturpunkt

Prvi val informacija vezanih za dvostruku krizu u zagrebačkom kulturnom polju, uzrokovanu kombinacijom pandemije i teškog potresa, ticao se onih najvidljivijih problema – mjera pomoći radnicama i radnicima u kulturi te štete koju je pretrpjela infrastruktura u kulturi, osobito zgrade i prostori većih kulturnih institucija. Očekivano, nešto izvan horizonta mainstream medijske vidljivosti ostali su prostori i organizacije nezavisne kulture, koje predstavljaju ključna, ali u usporedbi s institucijama često dakako krajnje ugrožena staništa živih kulturnih i umjetničkih praksi.

O dvama smo takvim prostorima već pisali izvještavajući o oštećenoj kulturnoj infrastrukturi u Zagrebu: Baza kustoskog kolektiva Blok zatvorena je nakon četiri godine neprocjenjivog i lokalno osviještenog djelovanja na adresi u Adžijinoj ulici na Trešnjevci, dok su objekti u sklopu Medike, kao što je ovih dana objavom potvrdio i AKC Attack kao njihov najistaknutiji korisnik, proglašeni privremeno neuporabljivima i zatvoreni do daljnjega.

Uz Attack / Mediku, u Strategiji kulturnog i kreativnog razvitka Grada Zagreba (2015-2022), kao “važna mjesta za razvoj ukupne nezavisne scene grada Zagreba, mjesta sudjelovanja mladih te prostori razvoja različitih subkultura” istaknuti su u MaMa, Booksa i Močvara. Srećom, ti su prostori prošli bitno bolje od Medike, a organizacije koje njima upravljaju posvećene su primarno odgovaranjem na pandemijski poremećaj u provedbi programa. Među prvima smo u kontakt stupili s Petrom Milatom iz Multimedijalnog instituta, koji nas je srećom informirao da su “za razliku od većine susjednih zgrada u Donjemu gradu, prostorije MaMe prošle skoro neokrznuto”, što pripisuje smještenosti kluba u prizemlju i “laganoj građevinskoj konstrukciji iz 1930-ih koja je dobro podnijela udare”. Što se programske strane tiče, Milat ističe kako je zbog posebne obljetnice 2020. “trebala biti posebna godina za naš kolektiv i prostor, budući da smo u svibnju 2000. otvorili MaMu kao svojevrsnu zračnu luku ili fizički interfejs u centru grada. Događanja s time u vezi smo preselili online, uz poseban fokus na produkciju petnaestak knjiga koje objavljujemo do ove jeseni”. No prostor je tijekom zadnjih dana ipak u kontroliranoj uporabi, napominje Milat, i to kao vrijedan dio neformalne infrastrukture solidarnosti: “MaMu i u ovom trenutku koriste inicijative kao što su Jedni za druge, a po obustavljanju strožih epidemioloških mjera planiramo dio prostora ponuditi na korištenje kolegicama i kolegama s nezavisne kulturne i aktivističke scene koji su ostali bez svojih prostora.”

Miljenka Buljević iz Kulturtregera potvrdila nam je da Booksa nije u funkciji zbog pandemije te da je prostor kluba u potresu pretrpio manju štetu u vidu popucalih zidova i razrušenog dimnjaka, no napominje da je zgrada dobila zelenu oznaku, što znači da je sigurna za korištenje. Booksa je, ističe Buljević, prebacila u online prostor sve programe i aktivnosti za koje je to bilo moguće, pa su se tako književni programi transformirali u intervjue, dok se kantautorski koncerti u sklopu programa Škrabica održavaju uživo iz domova glazbenica i glazbenika. Na internetu se održavaju i čitateljski klubovi, koji su se dosad okupili triput, dok su u pripremi još dva: jedan posvećen poeziji, pod vodstvom Ivane Bodrožić, i drugi posvećen književnim predlošcima za filmove, pod vodstvom Marija Kozine. Također je u pripremi tribina u formi intervjua Superman ili Homo superior?, u sklopu koje će Leonard Jurić i Asja Bakić razgovarati o stripovskim superjunacima, uz mogućnost sudjelovanja publike u vidu unaprijed poslanih komentara i pitanja.

Nešto teža situacija je u Močvari, odnosno Udruženju za razvoj kulture URK. Kako nam navodi URK-ov Kornel Šeper, sami prostor kluba ostao je srećom netaknut, dok se programi, kao i drugdje, u najvećoj mjeri sele na Internet, uključujući i svakodnevne Močvara Live koncerte. Međutim, ističe Šeper, problem za Močvaru je ostanak bez vlastitih prihoda od koncerata, o kojima funkcioniranje kluba ovisi, što ga čini znatno ranjivijim u ovakvoj krizi.

Dio nezavisnokulturnih organizacija je prošao i s nešto konkretnijim oštećenjima prostora za rad. Kako nam javlja Zvonimir Dobrović, zgrada u kojoj su uredi udruge Domino “ima žutu etiketu, što znači da se uz oprez može koristiti. Srušeni su dimnjaci i ima nekog oštećenja na krovu kod rušenja dimnjaka. Zadnji stan je neupotrebljiv.” Šteta u Dominovim prostorijama, napominje, prijavljena je, a u trenutku Dobrovićevog javljanja se još čekalo na službeni odgovor. Dakako, pandemija je bitno utjecala na provedbu Dominovih aktivnosti: “Odgodili smo Queer i Perforacije za jesen, nekoliko rezidencija također, kao i programe koje smo trebali imati u okviru EPK. Od ožujka do srpnja smo trebali imati stotinjak pojedinačnih javnih događanja. Ono što smo pokrenuli su kućni performansi – u prvoj seriji sam pozvao Vedranu Klepicu, Milijanu Babić, Igora Grubića, Josipu Bubaš, Brunu Isakovića i Vesnu Mačković da osmisle nove performanse koje svi možemo izvoditi doma. Također, još nekoliko programa smo prilagodili ovom vremenu, a sljedeći s kojim idemo van su Maske Europe Siniše Labrovića”, napomenuo je Dobrović.

Uvid u širu mrežu poremećaja koju su proizveli potres i pandemija dala nam je Kontejnerova koordinatorica programa Ena Hodžić, koja naglašava da je trenutna situacija razotkrila sistemske probleme s kojima se suočavaju organizacije u nezavisnoj kulturi. Jedan od njih je i osuđenost na privatni najam uredskog prostora na podivljalom nekretninskom tržitu, što organizacije održava u stalnom stanju nesigurnosti – kako pojašnjava Hodžić, prostor u Gundulićevoj u kojem je Kontejner smješten pretrpio je oštećenja koja vlasnik trenutno sanira, ali uz najavljeno dizanje najamnine zbog troškova, zbog čega organizacija razmišlja o selidbi. Riječ je, napominje Hodžić, o problemu kojim se bave dugo, pokušavajući – zasad bezuspješno – ući u partnerstvo s gradom. Koliko je situacija teška, ističe, pokazuje činjenica da bi odlazak iz trenutnog prostora bio Kontejnerova šesta selidba u zadnjih 5-6 godina obilježenih neadekvatnim prostornim “polurješenjima”. Hodžić napominje da je potres jednostavno razotkrio koliko je krhka opća situacija na nezavisnokulturnoj sceni, osobito s obzirom na pitanje udomljavanja njezinih aktera i nedostatka prostora.

Kao i u slučaju Instituta za suvremenu umjetnost, o kojem smo već izvijestili, programski problemi za Kontejner proizlaze iz nešto veće vezanosti za Europsku prijestolnicu kulture. Hodžić napominje da je zbog otkazivanja velikih programa koje je njezina organizacija upravo na proljeće trebala realizirati u Rijeci veliki broj suradnica i suradnika nažalost ostao bez prihoda. Kontejner je, ističe, relativno zaštićen zbog vrlo diversificiranih izvora financiranja, no izvjestan strah postoji u odnosu na razvoj situacije s projektima financiranima iz programa Europske unije. Riječ je, upozorava Hodžić, o tome da su europske potpore temelj za financiranje plaća radnica i radnika u udrugama, stoga bi svako ugrožavanje tih izvora, uključujući i rezanje “domaćih” potpora koje omogućuju matching sredstava kao uvjet za dobivanje europskih potpora, predstavljalo golem udarac za preživljavanje nezavisne kulture.

Konačno, efekti potresa će posredno utjecati i na Kontejnerove mogućnosti realizacije programa u budućnosti. Kako ističe Hodžić, šteta koju su pretrpjeli muzeji bitno utječe na mogućnost održavanja programa, budući da je Kontejner udruga koja aktivno surađuje i s muzejskim institucijama i redovito održava svoje izložbe i festivale u muzejskim prostorima.

Ovaj gubitak prostora utjecat će dakle direktno i na nezavisnu kulturnu scenu, i biti će ga izuzetno teško nadoknaditi zbog šireg problema s kulturnom infrastrukturom u Zagrebu.

Upravo se Kontejnerovo iskustvo čini poučnim jer razotkriva sistemsku krhkost nezavisne kulture, prije svega u odnosu na dva elementarna pitanja: osiguravanja prostora za rad i financiranja plaća radnica i radnika u kulturi umjesto naglaska na programe. Sporne i diskriminatorne mjere Ministarstva kulture, koje su ipak donekle uvažile potonju hitnost, mogu biti dobra lekcija o zbiljskim prioritetima kulturnog polja, ako za to bude dugoročnog sluha u institucijama. No sudeći prema viđenom, tko bi se usudio nadati?

Preuzeto sa portala: kulturpunkt.hr