U ponedjeljak, 8. kolovoza prema međunarodnoj Mreži za globalni ekološki otisak, potrošen je “proračun” prirodnih resursa za cijelu 2016. godinu, što je 5 dana ranije u odnosu na prošlu godinu, piše udruga Žmergo.

Dan ekološkog duga je jedan dan u godini kada godišnja potrošnja čovječanstva u odnosu na prirodu prekorači ono što Zemlja može regenerirati u toj godini.

U svijetu se prosječno potroše resursi dovoljni za 18 mjeseci života tijekom jedne godine. No, s obzirom na sve veći broj stanovnika, raste i potrošnja, te se Dan ekološkog duga u 16 godina drastično pomaknuo, i to od kraja rujna (kada je bilo 2000. godine) na prvi dio kolovoza.

Izraz ekološki otisak nam govori koliko čovječanstvo potroši prirodne resurse, a mjeri se u globalnim hektrima (gha), gdje jedan globalni hektar predstavlja prosječnu biološku produktivnost nekog područja (npr. ribolovna područja, šume, poljoprivredne površine, ali ne i pustinje, otvorene oceane, ledenjake) na Zemlji tijekom jedne godine.

To znači da je ljudska populacija u jednoj godini atmosferu uspjeli izbaciti više ugljičnog dioksida nego što ga oceani i šume na Zemlji mogu apsorbirati, posjekli smo više stabala nego što ih ponovno može izrasti i izlovili smo više ribe nego što se one mogu obnoviti…

Trenutna potrošnja koju stanovnici Zemlje imaju je 1.6 gha. Drugim riječima, to znači da nam treba 1.6 planeta da ne bi imali ekološku potrošnju. Ako nastavimo sa ovakvim tempom, do 2030. godina imati ćemo dug za koji će nam biti potrebna čak dva planeta, a dan duga pomaknuti bi se mogao na kraj lipnja.

Susjedne zemlje i mi, odnosno naša regija ima velik ekološki otisak. Najveći ima Slovenija (ekološki otisak iznosi 5,8 gha), a slijedi je Hrvatska sa 3,9 gha, dok se na posljednjem mjestu nalazi Srbija sa 2,8 gha.

Što to znači za nas? Posljedice ekološke potrošnje su dosta jake, a mi ih možemo vidjeti kao ogoljavanje šuma, suše, nedostatak svježe vode, erozije tla, biološke raznolikosti, veća koncentracija CO2 u atmosferi i slično. Prema klimatskim modelima ovo bi se stanje moglo pogoršati, osim ako se ne poduzme nešto oko toga.

Stoga, ako želimo postići dogovor dvjestotinjak zemalja koje su potpisale klimatski sporazum u Parizu, moramo svesti emisiju ugljičnog dioksida skoro do nule, što zahtjeva nov i kompletno drugačiji stil života od onog na koji smo navikli. Također to zahtjeva i našu upornost i želju da vratimo Zemlji ono što joj dugujemo, ono što nam je ona darovala od samih početaka.