U petak je u Zagrebu održana tribina “Konzervativni napadi na prava žena: kako odgovoriti” u organizaciji Radničke fronte koja je dala nešto drukčije perspektive promatranju prava na izbor. Na tribini su sudjelovale Marijana Bijelić, Biserka Momčinović i Ankica Čakardić, i pod moderaturom Draženke Kosić, piše Marinella Matejčić za Libelu.

Na samom početku tribine Marijana Bijelić je konstatirala kako: “… napad na žene nije nova stvar, događa se od devedesetih. Ovo sada je ubiranje plodova”. Postavljena je teza kako je devedesetih postavljen etnički nacionalizam protkan patrijarhatom kao dominantna ideologija, što dovodi do pozicioniranja žene kao one koja obnavlja naciju.

Bijelić je naglasila kako je crkva provodila (i provodi) patrijarhat na više razina: kroz obrazovni sustav (vjeronauk i nadzor nad udžbenicima), ograničavanjem sadržaja sata biologije, kroz nevladine udruge i promicanjem priziva savjesti kao opcije, demoniziranjem kontracepcije, seksualnosti i prekida trudnoće.

Povratkom rigidnog patrijarhata, sva odgovornost za reprodukciju i seks prebacuje se na ženu i na nju se projicira puritanski stav prema tim temama. Naziva ih se “drugotnima” i promovira ideja kako žena sama po sebi jednostavno nije u mogućnosti kontrolirati vlastito tijelo. Zaključak izlaganja je da je najvažniji moment u trenutnoj situaciji boriti se za sekularizam i socijalnu pravnu državu jer žensko tijelo postaje predmet trgovine na sve više razina.

“Crkva je integrirana u zakone: možemo početi sa Zakonom o buci koji ne ograničava glasnoću crkvenih zvona i procesija. Nadalje, Zakon o diskriminaciji kaže kako diskriminacija koju provode crkvenjaci temeljem svoje vjere to ne prepoznaje kao – diskriminaciju. Uz Vatikanske ugovore i usku vezu s vojskom, Hrvatskom vlada Sv. Stolica”, navela je Biserka Momčinović. Dala je kratak uvod o feminističkoj borbi iz 1995. godine. Nadalje, izjavila je kako se ne možemo boriti samo kroz pravo – valja provoditi i javne zagovaračke aktivnosti. Stava je i da je potrebno inzistirati na zakonu o pobačaju iz 1978. godine i UN-ovoj Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena.

“Prava ne padaju s neba i papira i za njih se borimo na ulicama.” konstatirala je Ankica Čakardić na početku svojeg izlaganja. Za razliku od Bijelić i Momčinović, Čakardić je dala drugu perspektivu i to onu koja se oslanja na borbu za reproduktivnu pravdu i radna prava. Naglasila je kako ne postoji društvena odgovornost. Konzervativizam raste preko leđa žena: ako se žene brinu za djecu i starije osobe, nisu potrebni socijalni servisi. Nadalje, promoviraju se atipični ugovori rada, odnosno prekarni ugovori koji su “fleksibilni” i to najčešće na štetu žena, propada javno zdravstvo. Ono što je zanimljivo jest da Crkva nudi sve te usluge, i to besplatno, naglasila je Čakardić. Zaključno, pravo na pobačaj je radničko i sindikalno pitanje jer je usko vezano uz društvenu reprodukciju i potrebno je vratiti se na Ustav iz 1974. godine koji je eksplicitno branio pravo na izbor, a takvu ustavnu odredbu od zemalja bivše Jugoslavije trenutno ima samo Slovenija, istaknula je.

Tribina je ponudila tri snažne pozicije i mišljenja: nažalost, ono što je prevladalo je pretresanje prošlosti i tko je što radio devedeset i neke. Pitanja i komentari iz publike su dali na dinamici događaja no nije postignuta razina produktivnosti koju su, možda, neki očekivali.

Zaključak je da svi znamo i svjesne/i smo korijena problema koji vodi ka restrikciji prava žena na izbor, no isto tako, činjenica je da moramo poraditi na solidarnom artikuliranom odgovoru na neokonzervativni udar na prava žena.