Slijep kao šišmiš, krtica, slijep pored zdravih očiju, nitko nije tako slijep kao onaj koji ne želi vidjeti – brojne više ili manje otrcane fraze provlače se kroz naš svakodnevni govor, filmove koje gledamo, knjige koje čitamo. Kao ideju, činilo nam se, koristili su ih brojni više ili manje poznati pisci i spisateljice, mahom onih koji o sljepoći pišu iz pozicije videće osobe – stoga smo se prihvatili nekoliko takvih knjiga kako bismo pomnije istražili prikaz slijepih osoba u književnosti. Ono što se pokazalo točnim jest to da u tom korpusu književnosti kronično nedostaje autentičnog i nestereotipiziranog prikaza sljepoće i karakterizacije slijepih osoba, a iskorištava ih se primarno za metaforu duhovne sljepoće, ili ih se pak veže uz likove genija i osoba nadljudske percepcije – piše Sara Tomac za Booksa.hr.

Jedan od prvih naslova koji se nameće jest The Country of the Blind engleskog književnika H. G. Wellsa prvotno objavljen 1904. godine. Riječ je o možda najpoznatijoj Wellsovoj kratkoj priči fantasy žanra, a 1911. dala je naslov i njegovoj zbirci priča. U priči lik pustolova i planinara Nuñeza pokušava osvojiti vrh izmišljene ekvadorske planine Parascotopetl, pri čemu otkrije od svijeta odsječenu dolinu nastanjenu ljudima koji su svi odreda potpuno slijepi. Stanovnicima te Zemlje slijepih vid je generacijama prije oduzela tajanstvena bolest te žive potpuno prilagođeni bivanju u mrak, izoštrenih ostalih osjetila. Žive u kućama bez prozora – prizor je to koji me podsjetio na scenu iz filma Legenda o vitezu. Heath Ledger, odnosno, vitez Sir Ulrich von Liechtenstein, odnosno, krovopokrivačev sin William Thatcher tijekom viteškog turnira posjećuje svoje rodno mjesto i raspituje se o svom ocu. Djevojčica na ulici upućuje ga do stana starog krovopokrivača i govori mu da on često sjedi pored prozora, što nitko ne razumije, jer je, naime, slijep. Sjećam se da mi ta scena uvijek bila nejasna – zašto slijepa osoba ne bi sjedila pored prozora i udisala zrak (srednjovjekovni London ionako vjerojatno nije niti nudio pretjerano lijep pogled kroz prozor)?

Sljepoća je u priči, naravno, iskorištena metafore radi – međutim, priča je istovremeno skup brojnih krivih predodžbi o slijepim osobama. Njihov život i običaji ispripovijedani su iz perspektive Nuñeza te, iako se radnja zbiva oko njih i u njihovoj zemlji, autor na početku konstatira da je ovo što čitamo priča o njemu. Izoštrena osjetila stanovnika doline opisuje gotovo kao supermoći, no svejedno im pristupa kao neprosvijećenim, primitivnim stvorenjima. Nuñez, kao jedini videći dio njihove zajednice, želi im objasniti osjetilo vida, pomoći im i poučiti ih, otvoriti im oči; međutim, zaslijepljeni slijepi ostaju zatvoreni i nepovjerljivi prema njegovim idejama. Osjetilo vida smatraju njegovom izmišljotinom i opsesijom koja ga usporava u blagostanju i mudrosti – da bi istinski postao dio zajednice, potrebno je oslijepiti ga.

Još jedan naslov koji svoju tematiku crpi iz sljepoće, a obrađuje je na sličan preneseni način jest jedan od klasika književnosti nastao iz pera portugalskog nobelovca Joséa Saramaga, Ogled o sljepoći (1995.). Ova je knjiga, doduše, mnogo pažnje relativno nedavno dobila iz drugog razloga te se, zahvaljujući marljivim sastavljačima lista literature primjenjive na aktualni trenutak, nebrojeno puta pojavila na popisima književnih djela koja se bave epidemijom. U Saramagovom romanu riječ je, dakako, o epidemiji sljepoće koja iznenada zadesi stanovnike neimenovanog gradića, a koja se manifestira gubitkom vida na način da pogođeni vidi samo mliječnu bjelinu. Prvi val zaraženih osoba u distopiji (realnosti?) koja slijedi izolira se u napuštenu umobolnicu, a kako novi oboljeli nekontrolirano pristižu, zajednica sklizne u tipičan postapokaliptični scenarij prepun nasilja i razbojništva.

U izoliranoj grupici ističe se žena koja, kako bi ostala uza svog slijepog muža, laže o svojoj sljepoći, te činjenicu da je iz nekog razloga imuna na epidemiju koristi kako bi pomagala te potiho vodila ljude zatvorene u umobolnici u neljudskim uvjetima. U ljudi koje zahvaća sljepoća ne nalazi se nikakva deformacija, problem ili bolest samog oka, čime autor poprilično nedvosmisleno utjelovljuje izraz biti slijep pored zdravih očiju. Pretvarajući sljepoću u pošast, autor je upotrebljava ne kao stvarno, zdravstveno stanje, već kao metaforu – zajednici bez osjeta vida oduzeta je humanost, slijepi pojedinci zapravo su nesposobni vidjeti unutarnjim okom te biti solidarni i razboriti. Panika koja uslijedi netom nakon oslijepljenja indikativna je za opći stav stanovnika gradića prema gubitku vida – to je tragično, protuprirodno, kobno stanje koje od čovjeka stvara izopćenika, a pojedinci i za običnu sljepoću smatraju da je ‘’borba’’. Nadalje, jedini lik koji slijep nije ostao kao posljedica zaraze, već vid nema čitav život, služi tek kao pijun čije se vještine snalaženja iskorištavaju za nehumane namjere. Štoviše, slijepi ljudi prikazani su kao bespomoćni ukoliko ih ne usmjerava jedina videća osoba u grupi, koja ima ključnu ulogu u njihovom spašavanju, čime zadobiva svojevrstan status junakinje i naznačuje superiornost vida naspram sljepoće.

Idući primjer lika kojeg označava nemogućnost vida nalazi se u kratkom romanu nizozemske spisateljice Margriet de Moor Kreutzerova sonata objavljenom 2001. godine. Pripovjedač romana, koji se oslanja na nekoliko istoimenih glazbenih i književnih predložaka (najpoznatiji među njima bivaju Tolstoj i Beethoven), muzikolog je koji prepričava nekoliko susreta sa značajnim slijepim glazbenim kritičarom Mariusom van Vlootenom. Kroz njihove razgovore odmotava se životna i ljubavna priča kritičara te odmah na početku saznajemo i zašto je oslijepio – razlog je pokušaj samoubojstva nakon davne neuzvraćene ljubavi. Muzikolog ga zatim upoznaje s violinisticom Suzannom koja postaje njegova nova velika životna strast, no probuđena ljubomora presudit će i ovom sretnom završetku.

Kritičarovom liku sljepoća nije tek jedna od karakteristika, već ga ona, iz pripovjedačeve perspektive, poprilično definira. Okolnosti u kojima je izgubio vid čine ga wertherovski romantičnim, mističnim i uzbudljivim, a mnogo se pozornosti daje i zapažanjima o njegovoj prilagođenosti i snalaženju u prostoru i među ljudima. Također, njegov izniman dar za glazbu predstavljen je gotovo kao supermoć koju je stekao izoštravanjem osjetila sluha na koje se, umjesto vida, mora ponajviše oslanjati, što doprinosi shvaćanju sljepoće i slabovidnosti kao određenog sretnog nedostatka koji će donijeti neku drugu sposobnost ili talent u izobilju.

Osim toga, o njegovoj se sljepoći govori kao o ‘’tragičnom nedostatku’’, a pripovjedač o životu bez osjetila vida nerijetko samostalno izvodi pristrane zaključke, poput: ‘’Dakle, ne moći vidjeti popraćeno je sumnjom ili čak strahom da ni sam nisi viđen, pomislio sam. Na trenutak sam sklopio oči i zamislio kako je to razgovarati s nekim tko misli: ionako nema veze da li mu se smiješim ili ne, kakva mi je mimika, bolje je da izraz lica uperim prema nekom drugom u društvu, a moje će riječi u međuvremenu stići na cilj.’’ Takvim neprovjerenim uvjerenjima i stereotipima oduzima glas slijepoj osobi, o čijoj perspektivi ne dobivamo uopće saznanja. Usto, pripovjedač se osvrće i na kritičarev izgled, konstatirajući da je, ‘’usprkos tome što je bio slijep, imao određenog stila u odijevanju’’. Kritičareva sljepoća ujedno je iskorištena i u prenesenom smislu, učinivši od njega ljubomornu, nepovjerljivu i nasilnu osobu koja ne umije razlučiti istinu i nekome pokloniti povjerenje.

Sličan, iako još simplificiraniji i plošniji način prikaza osobe s nedostatkom vida očit je u djelima engleskog autora s prijelaza prošlog stoljeća Ernesta Bramaha, koji je stvorio lik slijepog detektiva Maxa Carradosa. U odabiru žanra razigran, Bramah se često stavlja uz bok, primjerice, H. G. Wellsu ili Arthuru Conanu Doyleu, s čijim Sherlockom se svojedobno nadmetao u popularnosti. Detektivske priče o Maxu Carradosu, koje su izlaziti počele 1914. godine, pripovijedaju zgode pronicljivog detektiva koji je vid izgubio u nezgodi tijekom jahanja, a koji zagonetne slučajeve razrješuje uz pomoć prijatelja istražitelja Louisa Carlylea i sluge Parkinsona, čija zadaća je biti pažljivi i objektivni promatrač, svojevrsne Carradosove druge oči.

Predrasude i subjektivna uvjerenja o sljepoći, potpomognuta što jednostavnim izrazom priča, što nesumnjivo vremenom u kojem su nastale, u liku Maxa Carradosa objedinjene su bez imalo suptilnosti ili sustezanja – podupire ih i sam protagonist, kao i sporedni likovi koji o njemu izriču zapažanja. Kroz priče se perpetuira teza da su za Carradosove iznimne detektivske vještine zaslužni gotovo magičan razvoj i izoštravanje ostalih osjetila, a osim toga, toliko se vješto uspio prilagoditi da većina likova preispituje njegovu sljepoću i vjeruje da se njome koristi kako bi ih zavarao. Prvotni osjećaj sućuti tako brzo nadomješta gotovo zavist spram njegove nevjerojatne sposobnosti, koju i sam Carrados potiče: ‘’Ali otvaraju se mogućnosti na koje ne bi ni pomislio. Čitav novi svijet koji treba istražiti, nova iskustva, nove moći koje se rađaju, čudna nova viđenja stvari, život u četvrtoj dimenziji.’’ Posebnost priča tako se uvelike oslanja na propagiranu posebnost njihovog protagonista, što je bjelodan primjer nerazumijevanja i bezobzirnosti prema sljepoći, kao i njenog iskorištavanja za potrebe stvaranja željenog efekta.

Jedan, pak, pozitivan primjer prikaza slijepe osobe u književnosti ujedno je i jedna od najpopularnijih knjiga koje se dotiču tematike slijepih i slabovidnih osoba, povijesni roman američkog spisatelja Anthonyja Doerra Svjetlo koje ne vidimo, a koji mu je 2014. godine priskrbio Pulitzerovu nagradu. Roman, koji je pravi primjer onoga što bismo nazvali tearjerkerom, prati odrastanje francuske djevojčice i njemačkog dječaka pred pozadinom Drugog svjetskog rata. Sugestivnim, jednostavnim i nježnim izrazom Doerr mapira njihove živote i živote njihovih najbližih, počevši nekoliko godina prije rata. Tako pratimo Marie-Laure i njenog oca, bravara u prirodoslovnom muzeju, koji žive u Parizu, da bi početkom njemačke okupacije pobjegli na zapad, u pomorski gradić Saint-Malo; paralelno, pak, odvija se put siročeta Wernera i njegove sestre Jutte. Wernera pratimo dok prolazi obuku u Hitlerovoj mladeži te dok sudjeluju u bitci za Saint-Malo, sve do francuskog oslobođenja od okupacije.

Sljepoća u pitanju dio je lika Marie-Laure – slijepa zbog neizlječive mrene ostaje kao šestogodišnjakinja, na samom početku romana, a potom pratimo njeno prilagođavanje i snalaženje u sumornim ratnim prilikama. Njenu osobnost, međutim, sljepoća ne definira niti je doživljena kao dodatna, nepremostiva tragedija. Marie-Laure, koju najviše od svega zanima prirodni, posebno morski svijet, vrlo se brzo navikava na nove obrasce ponašanja i doživljavanja prostora, a u tome joj ponajviše pomaže njen otac. Najnježniji dio romana upravo je njihov odnos i bliskost koju njeguju te očeva nastajanja da kćer što duže zadrži u bezbrižnosti djetinjstva. On sljepoću prihvaća kao zadano stanje stvari i odmah pokušava kćer naučiti kako da se snalazi i kreće, čak i kad ona frustrirana protestira, a mašti i znatiželju potiče joj knjigama na Brailleovom pismu.

Činjenica da je slijepa Marie-Laure priječi da u potpunosti doživljava ozbiljnost stanja oko sebe, pa se oslanja na očevu pomoć – on joj, pak, stvarnost filtrira i ublažava, i mada je Marie-Laure zapravo jasno da je sa svijetom kakav poznaje nešto strašno pošlo po zlu, očeva blagost, mudrost i požrtvovnost čuvaju je od njega koliko mogu. Njena perspektiva k tome unosi dinamiku i određenu napetost u izrazu. Njen lik zbog svoje se poteškoće ne mistificira niti heroizira – kako u jednom trenutku govori Werneru, s kojim joj se sudbina isprepliće: ‘’Wernere, kad sam izgubila vid, ljudi su mi govorili da sam hrabra. Kad mi je otac otišao, govorili su mi da sam hrabra. Ali to nije hrabrost; nisam imala izbora. Probudim se i živim svoj život. Zar i ti ne činiš isto?’’ Sljepoća se, dakako, i u ovom primjeru može podvesti pod metaforički prikaz, no ona je tek jedan dio fenomena u knjizi za koji se može ustvrditi da je dio alegorije. Marie-Laure zbog nemogućnosti vida nije bolja, posebnija, talentiranija od ostalih – takva je zbog svojeg odgoja, interesa, senzibiliteta i osobnosti.

U htijenju da književno prikažu sljepoći i slabovidnost autori se, kako možemo zaključiti iz priloženih primjera, njome ponajviše okorišćuju. Rijetki od njih zainteresirani su od slijepe osobe učiniti punokrvnog lika kojeg izostanak osjeta vida ne definira, a izrazito je popularno i koristiti se sljepoćom kao alegorijom duhovne nemogućnosti razaznavanja, ludosti, strasti i nerazboritosti. Nemogućnost vida mora se, osim toga, kompenzirati čudesnim pooštravanjem nekog drugog osjetila, a ne smije se zaboraviti niti barem prstohvat genijalnosti. Takav plošan pristup pisanju o sljepoći ne samo da joj oduzima ozbiljnost i legitimitet, nego i priječi stvaranje uzoritih, autentičnih, realističnih likova s oštećenjem vida, a k tome i gura naprijed ideju o osobi bez poteškoća kao spasitelju. Krajnje je vrijeme, stoga, da se videći književnici prilikom pisanja ne oslanjaju više na svoja uvjerenja i mišljenja o sljepoći, već na vjerodostojnost i relevantnost iskustava osoba koje s njom žive.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.