Deseci volontera u hali kompleksa Zavičajnog kluba u Marinbrodu žustro su u nedjelju razvrstavali humanitarnu pomoć za postradale na Baniji svjedočeći da pandemija covida i prirodan strah od potresa ne mogu potisnuti duboku ljudsku potrebu za pomaganjem.

Renata Tomašević, Hina

Već nakon prvog jakog potresa 29. prosinca pokazala se potreba da se dio humanitarne pomoći iz Gline, iz drvnog centra koji je bio prepun, preusmjeri u Marinbrod, objašnjava voditeljica humanitarne pomoći Štefica Ponder.

„Mislili smo da ćemo primiti samo jedan šleper, ali oni su svakodnevno dolazili i od tada smo prerasli u prihvatni centar humanitarne pomoći koju odmah počinjemo razvrstavati”, pripovijeda učiteljica razredne nastave iz škole u Glini.

Sve je krenulo spontano, ali vrlo brzo sami su se organizirali i danas uz nju ondje pomaže još nekoliko osoba, redom stanovnika tog sela sa sedamdesetak stanovnika.

Za nabavu hrane ne ovise o Crvenom križu, imaju vlastite donatore, a to je narod, rekla je Ponder.

“Narod za narod”, kaže i ne može nikoga posebno izdvojiti jer su uključili iz cijele Hrvatske.

Počeli su dostavljati ‘lunch pakete’ od najudaljenijih naselja grada Gline, kao što su primjerice Bojna, Bijelnik, na “kućni prag i vraćali se s popisom drugih potreba – grijalica, pokrivača, higijenskih potrepština”.

S tuđim novcem nije lako gospodariti

A narod su i predstavnici općine Unešić u Šibensko-kninskoj županiji koji se negdje popodne opraštaju i kreću kući. Na Baniju su u nedjelju došli prvi put i donijeli agregat, šator, nešto odjeće i higijenskih potrepština.

Prikupili su oko 54.000 kuna donacija, no “s tuđim novcem nije lako gospodariti”, kaže Ante Božić (54), osnivač grupe “16 sela Unešića”.

U vrijeme kada se redaju optužbe i nastoji pronaći krivca za lošu obnovu kuća nakon rata, što je razgolitio potres od 29. prosinca, Božić dodaje da im je cilj kupiti građevinski materijal i ponuditi izravnu pomoć u obnovi.

“Covid je ljude udaljio, ali sada ih je potres zbližio”, kaže načelnik općine Unešić Živko Bulat (60).

“Suosjećamo i nije problem izdvojiti za pomoć”, nadovezuje se njegov zamjenik Valentin Pranić i kazuje da su mještani pomagali u drugim akcijama, poput pomoći Gunji poslije poplave.

Pomoć u odjeći, hrani, drugim potrepštinama višestruko je premašila očekivanja pa su viškove u Marinbrodu uskladištili u nekoliko praznih kuća.

“Već od 2. siječnja počeli smo voditi evidenciju ulaska i volontera i pomoći”, kaže Ponder dok iza njezinih leđa cestom prolazi konvoj crvenih vozila austrijskog Crvenog križa.

Pokazuje kuće-skladišta već sada prekrcane paketima. Objasnila da su im sada potrebni deterdženti, boje za zidove, građevinski materijal, a uskoro će trebati posuđe, kada se ljudi počnu ponovno ‘kućiti’.

Volonterstvo je vokacija, ali se i uči

Da se volontiranje uči od malih nogu svjedoči njezina 12-godišnja unuka Klea. Svako malo dolazi i ozbiljnim glasom izvještava: dječja ženska jakna, 10 do 12 godina; dječji skafander, dva komada; jakna za djevojčice 5 godina, pa sve ozbiljno predaje u ruke starijoj volonterki.

Zgranuti prizorima stradanja, ljudi su se informirali putem društvenih mreža i ponudili svoje ruke i dobru volju.

„Nisam znala kako da iz Zagrebu više pomognem, od slanja deka, higijenskih potrepština… imala sam auto i javila sam se”, objašnjava Ivana Petrović (35) i ne krije divljenje za snagu lokalnog stanovništva.

„Mi koji dođemo ovako iz Zagreba, na jedan dan, imam osjećaj da smo jako malo pomogli”, skromno kaže iako je na Baniji već treći put od potresa. “A ovi ljudi koji rade tu na terenu, oni stvarno obave lavovski posao, i to uz stalne potrese”.

Impresionirana je sinergijom koja izrasta iz zajedničkog pomaganja.

Treći put od potresa volontirati je stigla i Sanja Rotter (36). Suvišno ju je pitati zašto.

„Čovjeku to dođe najnormalnije”, odgovara jednostavno. „Po povratku kući osjećam se malo umorno, ali sretno i zadovoljno. To je onaj dobri umor”.

Neki volonteri imaju dugo iskustvo volontiranja poput Vedrana koji se želio predstaviti samo osobnim imenom i već drugi dan nakon potresa bio je na terenu kao član Udruge za obučavanje potražnih pasa.

Dva tjedna poslije taj 35-godišnjak u Marinbrod je stigao sa svojom partnericom Antoniom, 29-godišnjom pravnicom, iskusnom volonterkom koja pomaže migrantima i tražiteljima azila u udruzi Centar za mirovne studije.

Zidovi od odjeće, dječje hrane, prekrivača

S još nekoliko osoba sustavno i nenametljivo njih su dvoje otvarali pakete dječje odjeće, razvrstavali po dobnim skupinama i spolu te ispisivali oznake.

Neki su pošiljatelji odjeću već sortirali, a drugi su u donacije ugradili tople poruke poput “Dječja odjeća, pozdrav iz Vukovara”.

Do 15 sati golemo brdo vreća splasnulo je, a niknuli su zid dječjih pelena s lijeva i zid razvrstane dječje odjeće s desne stane. Sredinu su popunili redovi dječje hrane, a ispod njih zaredala su pakiranja dječjih bočica i kozmetike.

I dok je snijeg zabijelio razbijene, a ponegdje već pokrpane krovove kuća, u jednom uglu izrastao je brežuljak dječjih zimskih jakni.

Od potresa do musake

Do ulaza u kuhinju, odakle dopire miris kave i kolača, uzdiže se zid prozirnih boca s vodom, a u kuhinji je osim ljudske uskladištena i hrana za kućne ljubimce.

U 11:58 tlo se opet zatreslo, kratko, ali jako, magnituda je bila 3,8. Svi su nakratko zastali, ali nitko nije napustio skladište i sortiranje je odmah nastavljeno.

Ručak za volontere poslužen je u drugom objektu Zavičajnoj kluba, u tzv. korablji, bajkovitoj, toploj kući, s ugrađenom kaljevom peći i što je najvažnije – sigurnoj jer riječ je o tradicionalnoj drvenoj gradnji, a takve su otporne na potres.

Na stol stiže vruća musaka koju je spremio Kruno Štajcar (49), profesionalni kuhar iz hotela u Sisku.

„Odlučio sam ostati ovdje u selu, pomoći volonterima”, objašnjava taj stanovnik Marinbroda koji je skupio višak radnih dana pa ih koristi za kuhanje u svom selu.

Unatoč “ovim teškim trenucima” vjeruje da će sve biti dobro.

“Moramo samo ostati hrabri i jaki u glavi, psihički i fizički i to je to”, kaže Štajcar.