Kad je sredinom lipnja u Saboru raspravljen pa mjesec dana kasnije i izglasan godišnji izvještaj pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, mediji jedva da su to primijetili. Oni rijetki koji su to zabilježili bavili su se najčešće drastičnim padom postotka odlaska očeva na porodiljni dopust, a i to bez ambicije da se uđe u suštinu teme. Čak nije konstatirano da je protiv izvještaja Višnje Ljubičić bilo tek troje zastupnika i to onih krajnje desnice, Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović, kojima već sama ideja rodne ravnopravnosti grebe uši, pišu Novosti.

Negdje u isto vrijeme, u Novskoj, Gordan Jagatić bio je sve nervozniji. Ovaj granični policajac, kojeg je ministar Ranko Ostojić dvije godine ranije izvanredno promaknuo u viši čin zbog savjesnog obavljanja posla, teško je podnosio razvod od supruge Dubravke, također policijske službenice.

Tog dana, 20. srpnja, nervozu je pokušao kompenzirati alkoholom. Došao je u kuću u kojoj su nekad zajedno živjeli, počela je svađa i naguravanje koje je završilo hicem iz službenog pištolja koji je bio koban za Dubravku.

Osam dana ranije još drastičniji slučaj potresao je Srbiju. Marko Nikolić u poslijepodnevnim satima trebao je u Centru za socijalni rad u Rakovici Maji Đorđević vratiti njihovog četverogodišnjeg sina Mihaila. Viđao ga je svake srijede. Mediji su prenijeli da se dovezao u sivom BMW-u, izišao je iz njega noseći leš ugušenog djeteta i bacio ga ispred sebe. Maja Đorđević odmah je dotrčala do sina. Nikolić je izvadio nož i usmrtio je s nekoliko uboda. Ranio je i troje zaposlenih u Centru.

Točno tjedan dana prije, Milan Lovrić je bio na kontroliranom druženju s troje djece u Centru za socijalni rad u Novom Beogradu. Lovrić je nedugo prije toga izišao s odsluženja zatvorske kazne, druge po redu, zbog obiteljskog nasilja. Najprije je 2010. pretukao ženu Olgu, a 2015. i sina, za što je dobio dvije godine zatvora, ali je izišao ranije zbog dobrog vladanja. Došao je u Centar s kamenom u ruci i s jasnom namjerom da ubije suprugu.

Čim ju je vidio, počeo ju je tući. Bježeći od ubojice, Olga je prošla kroz staklena vrata, ali ni to joj nije pomoglo. Nakon što ju je ubio, Milan Lovrić mirno se išetao iz prostorija Centra. Otišao je na prugu i bacio se pod vlak.

Za razliku od policajke Dubravke Jagatić, Maja Đorđević i Olga Lovrić prijavljivale su obiteljsko nasilje. Olga čak sedam puta, zbog čega je Milan dobio zabranu prilaska, ali joj je redovito dolazio na vrata i prijetio da će je ubiti. Zahtjev za produženje zabrane podnijela je 6. travnja, ali odgovor nije dočekala. Maja Đorđević, doznalo se poslije, cijelu svoju plaću, koju je zarađivala kao medicinska sestra, trošila je na kazne koje je dobivala sprečavajući susrete djeteta s mužem nasilnikom. U očaju je pisala čak i predsjedniku države, ali odgovora nije bilo. Nikoliću je omogućeno da se svake srijede viđa s djetetom. Odluku nije spriječila ni činjenica da je četiri godine ranije pokušao zaklati Majinu sestru, a njoj i djeci prijetio je smrću. Ročište po tom predmetu zakazano je za 13. srpnja. Barem osam dana prekasno.

Prošle godine u Hrvatskoj je u obiteljskom nasilju ubijeno 15 žena, što je najviše u posljednjih sedam godina, kad se brojka kretala između 11 i 13. U Srbiji je 2016. smrtno stradalo njih 36, s tim da se godinama ta brojka ne spušta ispod 30.

U Hrvatskoj je situacija drukčija. Pravobraniteljica u izvještaju naglašava da se bilježi kontinuirani pad blažih oblika obiteljskog nasilja koje se kažnjava prekršajno. U 2016. prijavljeno je 11.948 osoba, dakle 44 osobe dnevno, što je pad za 13,2 posto u odnosu na 2015. godinu. Što se tiče sankcija, izrečeno je ukupno njih 8182, od čega više od polovice novčanih kazni. Međutim, raste broj težih kaznenih slučajeva, koji je lani povećan za 9,5 posto. Od ukupnog broja počinitelja kaznenih djela, njih 1648, više od 90 posto su muškarci. Prednjače kaznena djela prijetnji, tjelesnih ozljeda i djela protiv spolnih sloboda kojih je lani bilo točno stotinu i počinili su ih isključivo muškarci. Komentirajući ove podatke, pravobraniteljica posebno ističe uočeni trend brutalizacije nasilja koje u sve više slučajeva rezultira ubojstvom.

– Razlozi tome su višestruki, ali oni na koje redovito ukazujemo su preblage kazne koje se izriču počiniteljima nasilja – vrlo rijetko zatvorske, a češće novčane i uvjetne kazne – te puštanje okrivljenika da se brane sa slobode. Činjenica je da sudovi usvajaju tek 15 posto zaštitnih mjera koje predloži policija, što i samoj policiji predstavlja faktor demotivacije za takve prijedloge. Osim toga, kod policijskih intervencija privode se oba partnera, umjesto da se razdvoje žrtva i nasilnik, a imamo i problem nedostatka rodno-osjetljivog pristupa – kaže Višnja Ljubičić za Novosti, naglašavajući da se smanjuje broj prekršajnih prijava i zbog nedovoljnog prepoznavanja svih oblika nasilja u obitelji, a naročito psihičkog i ekonomskog, ali i zbog nepovjerenje žrtava u institucije.

Podatak pravobraniteljice koji upada u oči bez sumnje je sudsko prihvaćanje tek 15 posto predloženih zaštitnih mjera. Ni njoj nisu u potpunosti jasni razlozi zašto je to tako.

– Sudovi nisu skloni izricanju zaštitnih mjera kojima je svrha spriječiti nasilje u obitelji te otkloniti ugroženost osoba izloženih nasilju kroz psihosocijalni tretman počinitelja ili obvezno liječenje ovisnosti, zabranu približavanja žrtvi, zabranu uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju ili udaljenje počinitelja iz stana. Ono što bi moglo stajati iza takvog postupanja je nedovoljna upućenost u korist takvih mjera za žrtve nasilja u obitelji, ali i za same počinitelje – upozorava pravobraniteljica.

S njom se slaže i aktivistkinja Sanja Sarnavka, koja upozorava da brojke znaju zavarati, jer zbog neučinkovitosti sustava žene nerado prijavljuju nasilje, posebno zato što se često i njih pritvara umjesto da se istraži kako je do nasilja zapravo došlo.

– Trebalo bi detaljno istražiti što je prethodilo ubojstvu kako bi se u sljedećoj situaciji ono možda ipak moglo prevenirati. Sigurna sam da to u nas institucije ne rade. Kad sam radila u udruzi B.a.B.e., dobile smo dvije presude na Europskom sudu upravo zbog propusta institucija da detaljno istraže zašto je i kako do ubojstava došlo. O utvrđivanju odgovornosti službenih osoba i snošenju sankcija zbog propusta u činjenju da ne govorim. Država je kažnjena plaćanjem visokih odšteta preživjelim članovima obitelji. I onda opet ide sve po starom – ističe ona.