Legendarna radijska i televizijska novinarka, urednica, voditeljica i spikerica Zlatna Belavić danas je umirovljenica, ali njezini dani u zagrebačkom Domu za starije Centar u Klaićevoj ulici nisu nimalo mirni. Dapače, 24 sata premalo je za sve njezine aktivnosti, zanimacije i hobije. Uz kavu u njezinu omiljenom kafiću u Dalmatinskoj ulici, prisjetila se i svoje uzbudljive novinarske i uredničke karijere te nam je otkrila da danas televiziju uopće ne gleda.

Autor Petra Švarc, Moje vrijeme
Zlatnu Belavić sam, nakon što je umirovljena, ponovno vidjela negdje pred Božić. Ali ne na malom ekranu. Briljirala je u kazališnoj predstavi “Polaganost” što su je štićenici Doma za starije Centar u Zagrebu realizirali pod redateljskom palicom Borne Armaninija u okviru projekta sufinanciranog iz Europskog socijalnog fonda pod nazivom Smijeh kao lijek. Malo je reći da me oduševila – djelovala je poput profesionalne glumice, bila je sigurna u sebe, u svoj nastup, tekst, a cijeloj priči dala je sjajan touch autoironije.

Osim toga, nisam mogla ne primijetiti kako fantastično izgleda. Tek poslije, prilikom realizacije ovog intervjua, Zlatna će mi otkriti kako je pred dvije godine doživjela masivni moždani udar, što cijeloj priči daje još snažniju dimenziju. Ponovno je učila hodati, govoriti i pisati i nikad se nije predala. Dapače, usvojila je i neke sasvim nove vještine.

Gluma kao izazov
“Gluma je za mene bila nepoznanica. Moram Vam reći, malo sam se bojala svega toga, ali sam prihvatila izazov. Ja nikad ne odustajem pa sam si i tada rekla – vidi možeš li, pokušaj”, prisjeća se Zlatna početaka rada na predstavi, prije nepune godine dana.

Naime, kaže, nikada nije nastupala pred publikom – njezina su publika bili širokokutni i uskokutni objektiv iza kojega je bio kamerman. Ili nije bio, ako bi otišao zapaliti cigaretu. “Vi se zapravo obraćate stroju, nemate nikakav feedback. Dobijete ga tek kad je sve gotovo. U ovoj predstavi, odmah sam imala tu važnu povratnu informaciju i rekla sam si – pa glumcima je ipak lakše!”

Predstava je bila izuzetno uspješna. Pamtim još uvijek gromoglasne aplauze. “Bilo je i nešto suza”, prisjeća se Zlatna. “Dok govoriš tekst, ti odmah vidiš jesi li uspio i hoćeš li nastaviti. Ili si možda preglumio pa ćeš se povući.”

O predstavi “Polaganost” već smo pisali, a u njoj su, osim glumom i interpretacijom, štićenici doma sudjelovali i sa svojim stvarnim životnim pričama. “To je predstava kakve se sada rade u kazalištima – više nema čistih žanrova. To je jedan mišung. Tako se danas rade i filmovi, tako se rade predstave, tako se pišu i knjige. Mislim da bi moj profesor Peterlić iščupao svu svoju gustu kosu da je još živ i da to vidi… (smijeh). Mogu reći da je to bio jedan uspješan kolaž, a moj dio je bio svojevrsni uvod onome što će gledatelji moći vidjeti”, govori mi ova začudno vitalna žena, inače profesorica engleskog jezika i komparativne književnosti.

Nakon izvedbe, bila je, kaže ugodno iznenađena uspjehom. “Uvijek sam skromna u očekivanjima, osim toga, vrlo smo naporno radili. Probe su bile zahtjevne, ali i vrlo vesele. To je bio kao dašak svježeg zraka. U tim smo groznim vremenima dobili priliku za druženje. Imali smo toliko komedija situacije tijekom tog procesa, stalno smo se smijali i zabavljali. I sav se trud itekako isplatio.”

Iako generalna proba nije prošla kako su se nadali, Zlatna i ovaj veseli ansambl nisu klonuli duhom. “Sjetila sam se tada moga oca koji je bio prvak Opere HNK i koji bi mi uvijek govorio: Čuj, generalka je bila katastrofa, što znači da bu predstava bila OK! Zašto je to tako? Zato jer se ljudi na toj probi suoče sa stvarnim stanjem, priznaju si se da bilo strašno i skupe zadnje atome snage kako bi na premijeri sve proteklo kako treba. Upravo tako bilo je i nama”, otkriva ova novopečena glumica.

Druženje u doba korone
Rad na predstavi, kaže Zlatna Belavić, svim je sudionicima donio i prekrasno druženje. U domu je, ističe, i inače dobra klima, ali svjesna je da je rad sa starijim ljudima izuzetno težak.

“Stariji ljudi s razlogom slove za teške. Oni koji su u dom došli svojom voljom, oni su genijalni. Prihvaćaju sve aktivnosti, čak i one koje nisu za njih. Imamo sreću što imamo našu divnu gospođu Slavicu Butković, socijalnu radnicu koja je zadužena za kulturu i slobodne aktivnosti. Ona je tom domu udahnula dušu. Uvijek pronađe stotine aktivnosti i svakoga dana se možete nečim baviti. Ali, naravno, ako ste nezadovoljni ili ako ste hoch, onda vas to ništa neće zanimati i uživat ćete isključivo u svom nezadovoljstvu. Ali i to se da prevladati”, kaže naša sugovornica.

Priznaje kako je dobro raspoloženje dobrano uzdrmala situacija s koronavirusom: “Jako se puno umiralo, to nam je svima strašno teško palo. Umre vam čovjek kojega ste poznavali od preko puta, umre onaj s lijeve strane pa onaj s desne. Dakle, smrt je bila tu, među nama. Znam, reći ćete da to nije ništa novo. Pa i nije, smrt je sastavni dio života, ali malo ih je u jednom trenutku bilo previše. Još uvijek ih ima previše, ali ono što je strašno je da smo se na to navikli. Cjepivo je malo smanjilo naš osjećaj nemoći, ali svejedno je teško. Svaki put kad čujem te brojke, ja se zgrozim.”

Cjelokupan prilog pročitajte na stranici mojevrijeme.hr

……………………………………………………………………………………………………………………………

Prilog je objavljen je u sklopu projekta “’Novo vrijeme – Povećanje kvalitete medijskog izvještavanja o osobama treće životne dobi s ciljem povećanja vidljivosti” koji je ugovoren za sufinanciranje iz Europskog socijalnog fonda na pozivu Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I. Nositelj projekta je Udruga za razvoj internetskih sadržaja Hoću stranicu.