– Održana je 9., tematska, sjednica Odbora za europske poslove, posvećena Sveobuhvatnom gospodarskom i trgovinskom sporazumu između Kanade i Europske unije (CETA), čime je rasprava o ovoj temi otvorena  u Hrvatskom saboru.

Sjednici je, uz posebnog izaslanika kanadskog premijera, predstavnike različitih političkih opcija, udruženja poslodavaca te nekoliko sindikalnih središnjica, prisustvovao i predstavnik Zelene akcije. Iz rasprave na sjednici stječe se dojam da među glavnim političkim strankama u Hrvatskoj postoji široki konsenzus o korisnosti CETA-e za hrvatsko gospodarstvo i društvo, što između ostalog potvrđuje i činjenica kako su Hrvatska i Estonija jedine države članice EU čiji su predstavnici_e u Europskom parlamentu jednoglasno podržali_e ovaj sporazum.

Međutim, ostaje nejasno na čemu se točno temelji toliki entuzijazam, osim na slijepoj odanosti ideologiji slobodnog tržišta i apstraktnim pričama o povećanju izvoza i otvaranju novih radnih mjesta.

Naime, detaljna studija utjecaja CETA-e na Hrvatsku još uvijek nije napravljena. Pri tome treba imati na umu kako je Kanada relativno nebitan trgovinski partner Hrvatskoj –  primjerice, 2015. godine je izvoz u tu zemlju iznosio svega 0,24% ukupnog hrvatskog izvoza. Kanadska ulaganja u RH do sada su također bila vrlo ograničena i to unatoč činjenici da Hrvatska s tom zemljom još od 1997. ima sklopljen bilateralni sporazum koji njenim investitorima garantira čak i veća prava od CETA-e. Dakle, nije realno za očekivati da će ratifikacija CETA-e rezultirati značajnim rastom hrvatskog gospodarstva.

S druge strane, iako CETA-a nigdje eksplicitno ne brani državama da reguliraju u javnom interesu, uključivanjem mehanizma za rješavanje sporova sa stranim investitorima (ICS) u tekst sporazuma, kompanijama se omogućava da pred arbitražnim sudovima tuže državu za iznose koji se mjere u stotinama milijuna ili više eura, ukoliko prosude da se dotičnom regulativom krše njihova, vrlo široko definirana, prava. Time se stvara pravna nesigurnost i efektivno destimulira reguliranje u javnom interesu. Strani investitori su slične mehanizme u drugim sporazumima već koristili kako bi napali okolišne standarde, zabrane kemikalija, patentne zakone, podizanje minimalne plaće, reguliranje cijena vode i struje, poništenja privatizacija, sudske odluke… Na umu treba imati i činjenicu da broj ovakvih međunarodnih arbitraža posljednjih godina raste eksponencijalnom brzinom te ih u budućnosti može biti samo više, s potencijalno katastrofalnim posljedicama po javna sredstva – ističu u Zelenoj akciji.