Silovanja, mučenja i zarobljavanja ostavljaju traume koje se bez adekvatne terapije i podrške prenose na iduće generacije. Tako traume dugoročno utječu na cijelo društvo.

Autor: Aida Sofić-Salihbegović, DW

“Pričao je da je tražeći svoje sinove i brata hodao po proplanku punom leševa i prevrtao ranjene koji su vrištali. U tom trenutku sam se sjetila svog oca i priče koju on nikada nije ispričao. Imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti”, priča Bosiljka Schedlich, Hrvatica koja živi u Berlinu i koja je godinama radila grupne psihoterapije s muškarcima i ženama koji su devedesetih godina bježali, ili su prognani iz država bivše Jugoslavije u Njemačku.

Ispovijest Srebreničanina, jednog od stotinu muškaraca s kojima je radila, navela je Bosiljku Schedlich da se i na osobnom primjeru uvjeri kako se ratna trauma prenosi s roditelja na dijete i tako utječe na život. Bosiljkin otac je bio partizan u Drugom svjetskom ratu. „Govorio je da bi u borbu otišlo njih 200, ali bi ih često ostalo samo 5 i oni bi se onda zajedno vraćali kući pjevajući partizanske pjesme. Nikada nije spomenuo onih preostalih 195″, priča za DW Bosiljka koja je rođena tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Tog dana kada je Srebreničanin ispričao svoju traumu, Bosiljka je prvi put shvatila da su ti 195 mrtvih o kojima se nikad nije pričalo bili razlog za njezine noćne more.

Dvije generacije žrtava rata

“Danas u BiH imamo dvije generacije žrtava rata. Prva generacija su roditelji, a druga njihova djeca”, objašnjava Augustina Ina Rahmanović, razvojna psihologinja i gestalt-psihoterapeutica iz organizacije „Vive žene” Tuzla.

U ovu organizaciju, čiji stručnjaci od 1994. godine pružaju psiho-socijalnu pomoć žrtvama rata, torture i nasilja, danas se često javljaju mladi i traže psihološku podršku. Međutim, razlozi njihovog javljanja na prvi pogled nemaju veze s ratom. To su uglavnom problemi u učenju, koncentraciji ili nemogućnosti ostvarivanja partnerskog odnosa. “Međutim, najčešće nakon nekoliko dolazaka ispostavi se da je uzrok rat, odnosno ratna trauma njihovih roditelja”, za DW govori Rahmanović.

„Ako je otac bio borac, ako su roditelji bili prognani ili je jedno od njih bilo žrtva genocida i torture, onda roditelji imaju svoje probleme i moraju se fokusirati na sebe. Oni tada nisu u mogućnosti dati dovoljno pažnje i ljubavi djeci”, objašnjava Rahmanović i dodaje da je to prvi korak prenošenja traume s roditelja na dijete.

Problemi roditelja koji su preživjeli ratnu traumu su u većini slučajeva impulzivno ponašanje, strahovi, depresija, anksioznost i nemogućnost ostvarivanja dubljeg odnosa s drugim ljudima. „Nakon rata je primjetan i povećan stupanj nasilja u obitelji, kao i povećan broj razvoda brakova”, dodaje Rahmanović.

Marianne Rauwald, autorica knjige „Vererbte Wunden” (Naslijeđene rane) koja vodi Institut za preradu traume u Frankfurtu za DW objašnjava: „Ratom traumatizirane osobe su izgubile povjerenje u druge ljude i zato mi na terapijama uvijek radimo na tome da se to povjerenje ponovo izgradi. Ako se u tome uspije, onda se trauma ne prenosi na iduću generaciju. Ali neprerađena trauma, s teškim posljedicama kao što su nepovjerenje, strahovi i impulzivno ponašanje, može se prenijeti na iduće generacije.”

Trauma se prenosi i genetskim putem

Stručnjaci u Njemačkoj su radili brojna istraživanja kada je u pitanju transgeneracijski prijenos traume. Doktorica Rauwald za DW objašnjava da su istraživanja pokazala da se ratna trauma prenosi do trećeg koljena, a seksualno zlostavljanje i mnogo dalje. „Ne samo djeca, nego i unuci itekako osjete posljedice ratne traume koju su doživjeli njihovi djedovi ili bake. To je dokazano iz iskustava nakon Drugog svjetskog rata. S druge strane, kada je u pitanju seksualno nasilje, trauma se prenosi do petog, pa čak i do šestog koljena”, objašnjava ona.

U BiH je u ratu 1990-ih godina silovano oko 20.000 žena. S druge strane, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 400.000 ljudi pati od postraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Ina Rahmanović iz organizacije „Vive žene” dodaje i da najnovija istraživanja pokazuju da se traumatska iskustva mogu „zalijepiti” za DNK i tako se na dolazeće generacije prenijeti i genetskim putem, a ne samo negenetskim, odnosno kroz ponašanje ili imitiranje: „Međutim, ono što je pozitivno jest da se kroz psihoterapije trauma i tada može riješiti i neutralizirati”, objašnjava Augustina Ina Rahmanović.

Eva Reichelt, doktorica za psihoterapiju, psihijatriju i psihoanalizu iz Berlina to objašnjava sljedećim riječima: „Ako su generacije ljudi odrastale u okolini u kojoj su svakodnevno vladali teški odnosi, depresija i osjećaj bespomoćnosti, onda i nije čudno da se trauma prenese i genetskim putem. Tu igraju ulogu i povišena razina kortizola ili lakše dobivanje šećerne bolesti. Ali, kroz terapiju i rad na sebi, to se može promijeniti.”

“Djeca imaju grižnju savjesti kada se zabavljaju”

Eva Reichelt je u Berlinu od 1992. godine radila s izbjeglicama iz BiH. Danas ona radi i s odraslom djecom tadašnjih izbjeglica. O svom iskustvu kaže za DW: „Djeca obično ne znaju što su sve proživjeli njihovi roditelji. Ne znaju da je majka silovana, da je otac bio u logoru, ili da je veliki broj članova obitelji ubijen. Mnoge stvari su prešućene i djeca mogu jedino pretpostavljati što se zaista dogodilo na osnovi toga što često vide svoje roditelje nesretne i tužne.”

Tako djeca imaju i grižnju savjesti kada se zabavljaju ili kada su sretna, objašnjava ona: „Djevojka koja dolazi na terapije mi je jednom prilikom rekla: ‚U našoj dnevnoj sobi gdje su uglavnom moji roditelji, vlada tuga i tamo je BiH. U sobi moje sestre i mene je Njemačka i tamo možemo malo i da se zabavimo i budemo sretne.‘”

Šutnja o traumi nikome ne pomaže. Ni roditeljima, a ni djeci. Emina Zoletić, psihologinja iz Tuzle to objašnjava ovim riječima: „U prijenosu traume ne igraju ulogu samo usmeni narativi, već i određeni psihološki mehanizmi koje nazivamo zavjetom šutnje.” To su mehanizmi u kojima se izbjegava govoriti o traumatskom iskustvu, pričanje u fragmentima, a ponekad i iskrivljeno sjećanje. „Tako se stvara okruženje u kojem je svladavanje traume još teže.”

Međutim, događaju se i potpuno suprotne situacije u kojima roditelji uvijek iznova govore o tome što su proživjeli i koliko su propatili i tako opterećuju svoju djecu, priča doktorica Reichelt: „Šutnja nije rješenje, ali ni stalno pričanje o tome. Jer, to je isto tako traumatizirajuće za djecu.”

„Ako netko sam za sebe preradi traumu, on ju je preradio i za svoju cijelu obitelj. Treba razgovarati otvoreno u grupama, s prijateljima ili najbolje sa stručnjacima. To će biti veliko oslobođenje za pojedince, za obitelji, ali i za cijelo društvo”, zaključuje Bosiljka Schedlich i dodaje: „Meni je trebala jedna velika muka da dođem do te čahure u sebi. Da se suočim sa svojom traumom i preradim je. Voljela bih da svi ljudi imaju šansu za to.”

Priznanje za proživljenu bol?

Nema pomirenja dok se trauma ne obradi. Svaki čovjek može biti i zločinac i žrtva i to najbolje shvaćaju oni koji su traumu preživjeli i preradili je, nastavlja Bosiljka Schedlich, koja je u Berlinu osnovala udruženje „Südost Europa Kultur”, kao i zakladu „Überbrücken”: „Ako se to ne uradi, onda je teško spriječiti nove ratove.”

Marianne Rauwald iz Instituta za preradu traume navodi i da je vrlo važno o ovome govoriti i na razini društva, a ne samo pojedinca: „Traumatizirane osobe moraju dobiti priznanje od strane društva i države da su doživjele traumu i da se trauma dogodila. Roditelji nisu krivi što su traumatizirani. Njima je samo potrebna pomoć i podrška da bi prošli kroz proces obrade traume i imali kvalitetan odnos i svakodnevicu sa svojim djecom.”

U Bosni i Hercegovini se ne čini da će brzo doći do priznanja. Na razini države još uvijek ne postoji Zakon o zaštiti žrtava torture. Zakon je ove godine usvojen u Republici Srpskoj, ali u Federaciji BiH još uvijek ne, i svi koji se u ovom bosansko-hercegovačkom entitetu bore s proživljenim traumama, prepušteni su sami sebi. „Zakon bi donio pravo na liječenje, priznanje za bol i traumu, i mjesečni novčani iznos”, objašnjava Rahmanović i dodaje: „Mi smo radili na tome da se ovaj zakon usvoji na razini države, ali on je završio u ladici, jer vlasti kažu da bi previše koštao.”

Na pitanje kako društvo može ozdraviti i svladati traume ova psihoterapeutica odgovara: „Mi koji se nismo traumatizirali do sada u ratu, mi se možemo traumatizirati sada u ovoj političkoj situaciji u BiH. Ovo je čista tortura koja se sada vrši nad građanima. Trauma sama od sebe ne ide i može se preraditi samo ako situacija koja je traumatizirala nestaje. Ali čini se da situacija nije nestala”, zaključuje Rahmanović.