S Dariom Juričanom našla sam se nakon vijesti koja je njegovoj kampanji grupnog prikupljanja donacija za projekt »Gazda« dala neočekivani vjetar u leđa – vijesti da je jedna velika dnevna novina sa svog portala naprasito uklonila članak o skoroj premijeri njegovog kontroverznog dokumentarca o poduzetniku Ivici Todoriću. Cenzura je u ovom slučaju iskorištena kao efektna reklama: revoltirani pokušajem da se doseg filma ograniči, korisnici društvenih mreža djenuli su se u širenje kruga podrške Juričanovom projektu koji, osim dokumentarca o kralju hrvatskog poduzetništva, obuhvaća i knjigu »Gazda«. U manje od 24 sata prikupljene su dvije tisuće dolara, što je bilo dovoljno za tisak prvog izdanja knjige koju će autor besplatno podijeliti knjižnicama.
Autor: Maja Hrgović
Iako je u tri godine intenzivnog istraživačkog rada na svom prvom dugometražnom dokumentarcu Juričan prošao maraton s preprekama, kaže da ga je projekt ispunio. Zadovoljan je. Naučio je puno o tome kako funkcionira poduzetništvo i mediji, o tome kako funkcionira ova država. Zato »Gazda« ima moto koji isprva zbunjuje: »Ovo nije film o Ivici Todoriću«. I to je istina. »Gazda«, govoreći o vlasniku najveće tvrtke u Hrvatskoj, zapravo govori – o nama.
Što je ishodište ovog filma koji »nije o Ivici Todoriću«? Čime Vas je ova priča zaintrigirala?
– Oduvijek mi je želja bila spojiti film i novinarstvo. Tako sam se, u vrijeme kad je jedna ekipa novinara radila tjednik Forum – a meni se jako sviđalo kako to rade, bili su predani, inventivni – povezao s uredništvom u kojem je tada bio Borna Keserović. Plan je bio da ja videom pokrivam neke teme koje su obrađivali i baš kad je to trebalo zaživjeti, Forum je ugašen.
Pitao sam tada Keserovića što je tabu u novinarstvu i on je odmah ispalio – jedan tabu su banke, drugi ti je Agrokor. Budući da o bankama nisam znao baš ništa, to mi je područje bilo strano, rekao sam – »U redu, onda Agrokor!«.
PR i mediji
Pročitao sam tekst Saše Paparelle »Državni prijatelj broj jedan«, to je »uvod u Todorića«. Paparella mi je cijelo vrijeme bio mentor, vodio me kroz zamršenu priču o poduzetništvu u Hrvatskoj, ja tada nisam znao ništa, pojmovi poput registra koncesija ili registra tvrtki bile su mi potpune nepoznanice. Ali s vremenom sam učio, svladavao prepreke, dolazio do informacija do kojih drugi novinari nisu uspjeli doći, ili nisu ni pokušavali…
U jednom trenutku količina informacija koju smo skupili o Agrokoru i Todoriću narasla je toliko da smo se teško snalazili, tada smo napravili bazu podataka koja sadrži više od tristo stranica.
Rad na filmu bio je, onda, pravo istraživačko novinarstvo, za koje novinari u redakcijama srednjestrujaških medija obično nemaju uvjete. Što ste naučili o medijima?
– Puno. To da medijima ne treba slijepo vjerovati jer novinari ponekad prepisuju priopćenja bez provjere i tako se neke lažne ili poluistinite informacije reproduciraju unedogled, na štetu javnosti. Ja sam morao nastaviti tamo gdje su novinari stali. Zapravo, morao sam otići dva koraka unatrag i provjeriti do detalja sve što je ikad objavljeno o Ivici Todoriću i Agrokoru. Njegov PR agilno radi svoj posao, rekao bih da ga radi jako dobro. Ali problem je što mediji ne provjeravaju informacije, samo objavljuju ono što im se isporuči.
Dobra ilustracija ovoga je tekst koji je ovog tjedna objavljen o uspjesima Agrokora, govori o takozvanom »Izvješću o održivosti« za 2014/2015. godinu, i u njemu stoji da Agrokor svoje zaposlenike plaća više nego druge tvrtke u tom biznisu. Gledam to i ne vjerujem. Jer imam podatke koji govore da su 1985. godine plaće u Unikonzumu bile trideset posto manje od prosjeka grada Zagreba, a 2015. godine u Konzumu čak 40 posto manje. Možda je i ovo »Izvješće o održivosti«, zgodno tempirano uoči premijere »Gazde«, pokušaj amortizacije negativnog efekta koji anticipiraju u Agrokoru…
Nepremostiv jaz
Od dokumentarca koji govori o usponu poduzetničkog carstva čovjek i ne bi očekivao da, osim što informira, i snažno emocionalno angažira. »Gazda«, iznenađujuće, djeluje baš tako: nakon testne projekcije na Motovunskom filmskom festivalu, ljudi su bili dirnuti, čak i potreseni. Zašto?
– Pogledajte nas dvoje, ovdje, sada. Mi smo obični, »mali« ljudi koji u ovoj zemlji pokušavaju nekako izgurati, radimo nešto, živimo nekako. I život prolazi. A onda vidite kako živi Ivica Todorić. Vidite ga u njegovoj vili, vidite kako je došao do toga gdje je danas. I tu je taj trenutak koji vas potrese – radi se naprosto o susretu sa stvarnošću. Film govori o tome kakva je ovo država u kojoj živimo, o tome kako je nepremostiv jaz između onih koji »guraju« i onih koji su »u šemi«.
Da je i Ivica Todorić »u šemi«, to je opća pretpostavka, ali teško ju je potvrditi. Kako ste dolazili do informacija? Kakve će posljedice imati film?
– Ivica Todorić je vrlo vješt čovjek, to tvrdim s apsolutnim uvjerenjem. U ove tri godine ušao sam mu u glavu, znam kako on funkcionira, kako razmišlja, kako donosi odluke. Znam koja mu je omiljena hrana. A budući da je vješt, ništa što napravi u poslu nije ilegalno. Samo, to ne znači da je i pošteno. Sve je šema, sve je keš.
Evo jednog primjera koji nije ušao u film. Natječaj za javnu nabavu mineralne vode za Nacionalni park Plitvička jezera bio je formuliran tako da se traži najbolja ponuda za vodu koja je »Jamnica ili slična«. Kakvog li iznenađenja, pobijedio je Agrokor, točnije njegova tvrka Rotodinamic. I ne bismo ni saznali za to da se Podravka nije žalila, oni su sa svojom »Studenom« također sudjelovali u natječaju, ali nisu prošli iako su ponudili nižu cijenu.
Bez lešinarenja
Sjedimo u kafiću, vi ste naručili bočicu Jamnice. Ne bojkotirate Agrokor, nakon svega?
– Ja sam svoj aktivizam odradio filmom, ne osjećam potrebu za nekakvim bojkotom. Čak ni Todorića ne mrzim, baš naprotiv, osjećam mu se jako blizak.
Iako film govori o razvoju njegova poslovnog carstva, Todorić se ne pojavljuje kao izravni sugovornik. Niste uspjeli doći do njega?
– Pokušavao sam u više navrata, ali nije bio zainteresiran. Ljubazno smo odbijeni putem njegovog PR-a. Možda nas je podcijenio, mene i ovaj projekt. Možda bi sad drugačije postupio. Kad ga nismo uspjeli dobiti za sugovornika, film je krenuo u jednom drugom smjeru, okrenuo se više prema nama samima, prema hrvatskom društvu i mehanizmima njegova funkcioniranja.
Niste se bavili ni drugim članovima obitelji Todorić?
– Nisam htio. Tu sam odluku donio vrlo rano, da neće biti lešinarenja. Htio sam, naprosto, istražiti jednu veliku priču, ispričati je dobrim filmom. Mislim da sam u tome uspio. Što se tiče obitelji, ne bih htio ni da jednog dana netko, ne daj bože, zbog mene dira u moje dijete.
Ali Vaša obitelj ima mjesto u filmu. Točnije, Vaš otac.
– Otac mi je cijeli radni vijek proveo u Unikonzumu, kasnije Konzumu. U penziju je otišao 2010. godine. Ljetovali smo u Posedarju, za sitne pare, preko firme. Ja sam cijelo vrijeme, dok sam odrastao, mislio da je moj tata tajni agent.
Kako to?
– Pa mama je radila kao medicinska sestra, imala je nekakvu prosječnu plaću. Jednom sam je pitao kolika je tatina plaća i ona je rekla neku cifru, bila je otprilike upola manja od mamine i to mi je bilo sumnjivo, da netko tako puno radi za tako malo novaca. Nešto tu nije štimalo. Jedino objašnjenje je moglo biti da je tata tajni agent, a posao u Unikonzumu mu je paravan, dugo godina sam u to vjerovao (smijeh).
Strah od velikog vođe
Prvu pozivnicu za premijeru poslali ste, kako i priliči, Gazdi. Ne očekujete da će se odazvati. Što je s radnicama Konzuma s kojima ste razgovarali istražujući za film?
– Neće doći ni one, po svemu sudeći. Kažu da se boje; što ako Gazda sazna da su bile u dvorani. Ne žele riskirati. I to govori puno. Mene to podsjeća na Sjevernu Koreju, taj strah od velikog vođe. A kad sam bio na razgovoru za posao u Konzumu, u njihovoj Konzum akademiji u Sopotu, vidio sam i motivacijske plakate koji izgledaju i zvuče kao vrlo promišljena, vrlo opasna manipulacija. Tvrtka koja vas prati kroz život podsjeća vas da morate biti sretni zbog prilike da prehranjujete svoju obitelj. To je u ovoj zemlji privilegija, zato budite sretni što imate posao, i samorazumljivo je da za posao žrtvujete toliko toga – zdravlje, čak i svoje dostojanstvo. A kad govorimo o utjecaju Konzuma na obitelj, najtužnije mi je bilo čuti blagajnicu koja je rekla da joj se brak raspada jer toliko radi da muža jedva da viđa, i djecu… I ta fama o Todoriću koji puno zapošljava – i Franjo Tahi je puno zapošljavao
Bili ste na razgovoru za posao u Konzumu?
– Da. Prijavio sam se za posao prodavača. Htio sam vidjeti kakav je proces inicijacije, kako izgleda intervju. Rekao sam da ne bih pod svaku cijenu trpio nasilnog kupca, valjda je to razlog zašto nisam primljen.
Knjigu »Gazda« koja je komplementarna filmu, tiskat ćete novcem prikupljenim u crowdfunding kampanji i podijeliti zagrebačkim knjižnicama.
– Da, htio bih da svi građani Hrvatske na Gazdinom primjeru uče kako uspjeti u životu. Mislim da je to znanje koje sam stekao radeći ovaj film javno dobro, zato je fer da ga sve javne knjižnice dobiju besplatno. Kako godinama radim u neprofitnom sektoru, imam veliko poštovanje prema ideji javnog dobra, iskreno u to vjerujem.
Idući korak je tiskanje naklade koja će biti dovoljno velika da pokrije i knjižnice izvan Zagreba, diljem Hrvatske. To je, uz film, jedna vremenska kapsula koju sam ostavio za budućnost. Kad netko u budućnosti bude htio znati kako smo živjeli u Hrvatskoj u ovih dvadeset godina, »Gazda« će mu reći.
Biografija i filmografija
Dario Juričan rođen je 1976. u Zagrebu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i germanistiku. Na London Film Academy završio Filmmaking. Radi kao redatelj i producent u Blank_filmskom inkubatoru, www.blankzg.hr.
Pokretač je filmskih magazina Filmonaut i Point Blank. Sudjelovao je na Berlinale Talent Campusu. S filmom »Imaš ti neku priču« bio je u konkurenciji filmskog festivala u Locarnu 2012. godine Nagrađen je za najbolji scenarij za film »I,J,K,L« na Danima hrvatskog filma, 2012.
Filmografija:
»Gradonačelnik Denis«, dokumentarni, 30′, 2014.
»Bomba«, igrani, 14′, 2013. (dio dugometražnog omnibusa »Kratki spojevi« HTV-a)
»Pričaj sa mnom«, igrani, 9′ 2012.
»Neudoban položaj«, dokumentarni, 25′ 2012.
»Slušaj kako puca staklo«, igrani, 16′ 2012.
»IJKL«, igrani, 10′ 2011.
»Jednom bijah«, doku-eksperimentalni, 5′ 2011.
»Imaš ti neku priču?«, igrani, 20’ 1010.
»U mojoj glavi anđeo«, igrani, 25’ 2009.
»Grand prix«, 10’ 2009.
»Školica«, igrani, 10’ 2008.
»Daša«, igrani, 20’ 2007.
»Birthday present«, igrani, 10’ 2006.
(Izvor DHFR)
 
Preuzeto sa portala Novi list