20 BY MISS7: Predstavljamo 20 najinspirativnijih žena u Hrvatskoj čija djela mogu biti uzor, a njihova životna priča vodilja i motivacija. Odabrali smo ih jer su svojim utjecajem već promijenile društvo. Dana Budisavljević je jedna od njih…

PIŠE PETRA RAJKOVIĆ, miss7.24sata.hr

• Dana je redateljica, montažerka i producentica čiji je dugoočekivani film o humanitarki Diani Budisavljević pokorio 66. filmski festival u Puli i osvojio 15 nagrada
• Njezina životna priča inspirativna je pobjeda snage volje i potrebe jedne žene, a ujedno je i lajtmotiv koji se provlači kroz njezine dokumentarce u kojima se žene i njihova snaga nedvojbeno slave

Ni po čemu obična, Dana Budisavljević već na prvu ostavlja dojam snažne žene koja ima puno toga za reći. Ova 45-godišnjakinja je i intelektualka, i alternativka, borkinja za pravdu i ravnopravnost, a sve to, saznat ćemo poslije u razgovoru, zahvaljujući vlastitoj unutarnjoj snazi koja će je spontano dovesti i do glasnice ravnopravnosti i socijalne pravednosti. Britka i susretljiva, Dana je pored svojih velikih uspjeha – dokumentarnih filmova koji na neki način uvijek slave ženu – svoju priču započela tek samo Danom, djevojčicom koja je odrasla u Zagrebu, rijetko znala držati jezik za zubima i za koju su se neki profesori, krivo okladili, da će postati odvjetnica.

”Još kao djevojčica sam bila osjetljiva na nepravdu i uvijek sam imala nešto za komentirati. Sjećam je jedne anegdote još iz osnovne škole kada sam u zadaćnici napisala nešto me društveno smetalo, a odnosilo se na neravnopravnost među nama djecom. Učiteljima se to nije svidjelo i morala sam promijeniti školu. Imam jasan osjećaj kako bi stvari trebale funkcionirati i kada to nije slučaj, imam se potrebu boriti. Zamišljam kako bi sistemi trebali funkcionirati i kako bi trebalo biti pravedno i onda reagiram na to. Takav mi je psihološki sklop’, priča Dana.

A mentalni sklop ove uspješne redateljice nastao je pod snažnim utjecajem roditelja, a Dana voli reći kako je od njih pokupila najbolje kvalitete. Mama je žena sa snažnom intuicijom i verbalnim izričajem, dok je otac za Danu genijalac predivne mašte, ali ne osobito praktičan. ”Umjetnički dar vučem od njega, a mamin fajterski dio pomaže mi da stvari izvučem do kraja’, rekla je Dana.

Iskrenost kao jedina šansa za preživljavanje
No mama, iako fantastično razumije i sagledava situacije, napomenula je Dana, rijetko se usudi napraviti korak prema vani i upravo je na tom području redateljica morala proraditi na sebi. Uloga žrtve nikako nije bila opcija.

”Kao lezbijka imala sam osjećaj straha i zapravo nerealne zamisli da će me, na primjer, izbaciti s fakulteta ako se sazna o tome. Mislila sam da nikada neću moći raditi što hoću i da će mi to biti jedina etiketa u životu. Taj strah me ograničavao. Pomislila sam, ako napravim film o svom seksualnom opredjeljenju, svi će to znati pa što bude…ili ću preživjeti ili ću pasti na neku marginu. To je recimo nešto što mi moja mama nikada ne bi savjetovala. No ja ovaj vid iskrenosti vidim kao jedinu šansu za preživljavanjem, a onda kada se to riješi, dolazi snaga”, ispričala je Dana koja je o seksualnom opredjeljenju progovorila u svom drugom dokumentarcu, autobiografskom filmu, ”Nije ti život pjesma Havaja” (2012.) kroz ritual zajedničkih obroka njezine obitelji i potrebi za prihvaćanjem među najbližima.

Dana sasvim otvoreno kaže kako je njezin iskren odnos prema životu produkt snažne volje koje često nije svjesna, a ne racionalnog dijela. Iako je voljela filmove više od bilo koje druge vrste umjetnosti, glazbe ili kazališta te su oni imali strašan utjecaj na nju, Dana nije imala osjećaj da bi to bilo nešto što bi znala raditi ili će to biti njezina velika ljubav.

”Iako se u meni nalazila velika želja, nisam nikada mislila da ću biti redateljica. Ali to se cijelo vrijeme polako gradilo, iako sam imala neke sasvim druge ciljeve: baviti se produkcijom, festivalima, odnosno bivanjem u pozadini. Recimo, nisam sam usudila otići na studije režije, već sam umjesto toga upisala montažu. Ali volja je iznutra derala. Tako sam došla do toga da sam napravila tri autorska filma i za svaki sam se molila Bogu da mi uspije, jer sam za svaki imala neki mega razlog. Ako prvi film ”Sve 5!” ne bude dobar mislila sam da neću nikad više dobiti priliku. Drugi film ”Nije ti pjesma život Havaja” je bio o obitelji, onda sam mislila samo da mi to uspije i da ne razočaram one koje najviše volim. A za ovaj film o Diani Budisavljević – koja žena, koja tema – pritisak je velik. U pozadini je čovjek slobodniji nego kad se izloži, jer tada snosi odgovornost”, ispričala je Dana koja je diplomirala filmsku i TV montažu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Pet godina radila je za dokumentarni filmski projekt Factum ravnatelja Nenada Puhovskog, s kojim je 2005. pokrenula ZagrebDox. S poslovnom partnericom Olinkom Višticom 2006. osnovala je filmsku i umjetničku produkciju Hulahop.

Za veliki uspjeh dolazi i velika odgovornost
Njezin treći uradak, igrano-dokumentarni film o Diani Budisavljević, Zagrepčanki austrijskog porekla koja je za vrijeme NDH iz ustaških logora spasila 10.000 djece pravoslavne vjere, doživio je veliki uspjeh. ”Dnevnik Diane Budisavljević” (2019.) apsolutno je pokorio 66. filmski festival u Puli gdje je proglašen najboljim filmom festivala, a dobio je i nagradu publike kao i nagrade za najbolju režiju, montažu i glazbu. Ovaj dugoočekivani film ne prestaje nizati nagrade, a dosad ih je skupio čak 15.

”Drago mi je što je film našao svoj put i spasio priču o Diani i djeci od zaborava. Nakon priče koja je bila prešućena više od 70 godina, ispravljena je nepravda i vraćeno dostojanstvo, a bila bih jako nesretna da priča nije uspjela. Neizreciv je trenutak kada sam na kraju putovanja stvaranja filma publici predala Dianu, a pokazalo se da je ljudima, kao i društvu, ovaj film bio jako potreban. Ovdje nije u pitanju politička perspektiva već je to film o pojedincu iz njegovih cipela. Ljudi počinju razumijevati manipulaciju. Mi smo polarizirano, jako podijeljeno društvo – kao da sve što se čita i čuje mora dolaziti iz nekog tabora, a ovaj film ide potpuno mimo toga. To je velika priča koja osvjetljava jednu veliku humanitarnu priču. Nisam to radila s nekom agendom nego je njezina priča bila jednostavno takva”, ispričala je Dana.

Film koji je već zauzeo važno mjesto u povijesti hrvatskog filma pokazao je zapravo kako svijet nije crno-bijeli odnosno važnost vraćanja vjere u ljude i u pojedinca, koja je, poručila je redateljica, uništena.

”Pojedinci se povlače jer padaju u osjećaj nemoći i pasivnosti zbog mnoštva loših okolnosti, a zapravo mogu jako puno toga napraviti ako se pokrenu. Mora se odrediti nešto što se može napraviti. Ne mogu se paralelno rješavati problemi nasilja nad ženama, udomljavanja, klimatskih promjena… Jedna osoba ne može sve, ali ako postoji neki osobni motiv i bez da postoji osjećaj krivice da se ne radi dovoljno, može se jako puno napraviti. A taj osjećaj krivice nam jako usađen, posebno ženama. Sama Diana je vjerojatno je imala osjećaj srama i krivice jer na neki način nije bila zadovoljna s količinom i uspješnosti u svojim naporima”, ispričala je Dana.

Um pustolovniji od tijela
Sklona perfekcionizmu, ali i pod pritiskom da što vjerodostojnije prikaže priču o ovoj humanitarki, Dana je gotovo 10 godina pripremala film o Diani. A trenutke opuštanja Dana je najradije provodila u šetnji šumama sa svojim i maminim psom, jer priroda joj najbolje puni baterije.

”Više sam planinski tip, nego morski iako sam po majci fetiva Dalmatinka. Moja aktivnost se uglavnom svodi na šetnju, nemam tu fizičku staminu i zbog toga se nisam nikada mogla zadržati u nekom sportu što mi je žao” ispričala je Dana.

Fizički napor je nekako za Danu uvijek bio stran, a kućanske polove je izbjegavala u širokom luku. No to si je mogla priuštiti, jer je u svojoj obitelji preuzela ulogu tehničarke koja je popravljala sve što se dalo; od perilica, pegla, fenova…Tko zna, možda je ova sklonost i genetsko naslijeđe od Nikole Tesle, s kojim je Dana u srodstvu po očevoj liniji.

”U srednjoj sam htjela zaraditi džeparac berući maline, ali bila sam najgora u tome. Vrlo brzo bi me sve počelo boljeti nisam mogla više raditi. Svi ostali su lijepo radili, a ja bih smišljala kako bi izgledao neki stroj koji bi to mogao brati…”, kroz smijeh je ispričala Dana.

No upravo je pustolovan um, naviknut na traženje rješenja, uspostavljanja balansa i traženja funkcionalnosti Dani omogućio da snažno gura društvo naprijed. Fizička snaga za ovakav napor nije nužna, već presuđuje iskrenost prema sebi koju Dana i nesebično dijeli s drugima.

Intervju preuzet s portala 24sata.