Hrvatski umirovljenici su gladni. Tko u to ne vjeruje, prvo bi trebao pokušati prehraniti se od 1.500 kuna mirovine nakon što plati režije. Upravo tako u Hrvatskoj živi oko 250 tisuća, odnosno svaki četvrti umirovljenik. Mnogi od njih prisiljeni su hladna jutra provoditi pred vratima brojnih pučkih kuhinja i socijalnih samoposluga. Na doručak svaki dan pred osječkom “Rijekom ljubavi” čeka stotinjak socijalno ugroženih, mahom starijih osoba. Pomoć im sa 17 volontera dijeli 81-godišnja humanitarka Štefica Čučak koja je čitavu stvar pokrenula prije osam godina, jer više nije mogla gledati ljude kako kopaju po smeću.

Jasmina Grgurić, mirovina.hr 

Humanitarna udruga “Rijeka ljubavi” u Osijeku prvo je brinula o 250 obitelji, a sada ih je pet puta više, sa 3.500 članova koji redovno primaju pomoć. Među njima je i velik broj djece, ali i starijih pa i nepokretnih osoba kojima hranu nose kući.

“Kad im donesemo hranu ne znate da li se ti ljudi više raduju hrani ili tome da mogu popričati s nekim. To su tuž­ne situacije. Imali smo slučaj gdje je starica živjela u kući bez pravog poda, s izrovanom zemljom, pacovi kapitalci su izgrizli hladnjak, zimu je provela bez grijanja. Srećom, uz pomoć Centra za socijalnu skrb ona je udomljena” – samo je jedna od horor priča s kojom se susrela voditeljica udruge, 81-godišnja Štefica Čučak.

Bez pomoći mnogi ne bi preživjeli ni dana
Među stotinjak osoba koje u hladno jutro oko 11 sati čekaju doručak, mnogima od njih jedini obrok u tom danu, najviše je umirovljenika. S njima je popričao novinar Sindikata umirovljenika Hrvatske.

Jelena ima 63 godine i sa 1.800 kuna prehraniti treba i sebe i dvije odrasle kćeri koje nisu sposobne raditi. Nakon što im je suprug preminuo prije pet godina, pale su u teško siromaštvo. Skupljaju boce, a u udrugu po pomoć svrate dvaput tjedno.

Mjesečni paket osnovnih namirnica kao slamka spasa nakon 30 godina rada

Ljiljana i Irma također su u 60-im godinama, mirovina im je 1.500 kuna, same su te uz minimalnu pomoć bližnjih prisiljene skupljati boce i dolaziti po pomoć, no zadovoljne što imaju – kruha. One smatraju da od njih ima i gorih slučajeva, a je li sramota stajati u redu, nije im ni važno, jer drugog izbora ionako nemaju.

Bez ovog doručka, oni i njihove obitelji ne bi imali kako izgurati dan. Jedna gospođa prima 1.700 kuna mirovine, od koje 800 izdvaja za lijekove. Za hranu joj ništa ne ostaje. Udruga jednom mjesečno dijeli i „paket života” koji sadrži proizvode poput brašna, šećera, ulja, jaja, tijesta, riže, pašteta, pučke kobasice… No, ni s time se ne može izgurati čitav mjesec u obitelji bačenoj na prosjački štap.

“Jedino ovdje dobijem malo hrane…”
Ovdje je i 65-godišnja Nedeljka, koja je tri godine u mirovini, a prima 1.359 kuna. Muž nema primanja i kad plati režije, kaže, ostane joj samo 200 kuna.

“I što da radim s tim. Da sjednem i da plačem? Nitko me ni ne sasluša, jedino ovdje dobijem malo hrane, hvala gospođi Štefici. Nije zgodno stajati u redu, hladno je, ali prisiljeni smo. Nikad me nitko nije mogao ovako vidjeti po redovima dok sam mogla raditi, ali sad moram stajati u redu za pomoć” – kaže ova umirovljenica.

Isto tako, 64-godišnji Pero sa 1.500 kuna mirovine uzdržava sebe, suprugu i dvije kćerke koje se još školuju. Takvih i sličnih primjera nebrojeno je mnogo na svakom koraku.

„Svi smo mislili, kad završi rat, gospodarstvo će se oporaviti, sve će krenuti na bolje, no došlo je do totalnog socijalnog kolapsa. Ona manjina koja ima, njoj je dobro, ali velika većina danas teško preživljava i teška su vremena. Vjerujem da treba iz­držati koju godinu i da će situacija biti bolja. Da sam mlađa deset godina, tvornicu bi osnovala, digla bi je iz pepela, pomogla ljudima da rade i zarade” – zaključuje humanitarka lavljeg srca, Štefica Čučak.