Sanja Blažeković, Hrvatska mreža za beskućnike: “U Hrvatskoj se govori o nešto više od dvije tisuće apsolutnih beskućnika, no realno ih je više od deset tisuća. Od početka pandemije smo uočili da nam se puno više ljudi javlja i dolazi u Centar za pomoć i podršku koji vodimo u Zagrebu. Ti novi beskućnici nisu nemoćne osobe već su najčešće mlađi ljudi koji su napustili svoj rodni kraj i došli tražiti posao u Zagrebu.”

Piše: Marina Kelava, H-alter
Hrvatska mreža za beskućnike dobitnica je nagrade Europskog gospodarskog i socijalnog odbora za građansku solidarnost za pomaganje beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva tijekom pandemije koronovirusa. EGSO, savjetodavno tijelo EU-a, proglasio je njihov projekt “Podrška beskućnicima i koronavirus” najboljim prijavljenim projektom iz Hrvatske. O položaju osoba bez doma za H-Alter govori Sanja Blažeković iz HMB-a, mreže koja okuplja organizacije iz cijele Hrvatske koje se bave problematikom beskućništva.

Nagrada koju ste primili dodjeljivala se u kontekstu borbe protiv Covid-19 što ukazuje na to da je i u ovoj situaciji postojala potreba za time da civilno društvo uskače i pruža socijalne usluge umjesto institucija. Kako je to izgledalo u praksi?

Naš angažman na ovoj temi počeo je u ožujku prošle godine objavom na našoj Facebook stranici u kojoj smo upozorili na položaj beskućnika i Kod nas je samo osoba koja boravi na javnom mjestu beskućnik. Druge europske države prepoznaju više tipova beskućništva, osobe koje žive u teškim uvjetima, žive na ulici, osobe u nužnom smještaju, osobe u smještaju za beskućnike, osobe koje žive u nesigurnom smještaju…koja je na kraju imala čak 150 tisuća pogleda. Zaštitne maske su tada još bile skupe, a bez njih se nije moglo ni u javni prijevoz. Zatim je javni prijevoz i zaustavljen, te brojni beskućnici nisu mogli doći ni do pučkih kuhinja. Tražili smo tada i od lokalnih i državnih vlasti da se uključe i pomognu. Apelirali smo da se omogući da svi beskućnici mogu jesti u gradskim pučkim kuhinjama. Za to se inače mora imati prebivalište u Zagrebu što više od 60 posto zagrebačkih beskućnika nema. Nudili smo i to da mi financiramo troškove no to im nije omogućeno. Već smo tada uočili da se počeo pojavljivati i veći broj novih beskućnika kao posljedica rasta nezaposlenosti. Građani i poslovni sektor su reagirali i pomogli su nam te smo mogli podijeliti više od pet tisuća maski od ožujka do svibnja. Sve što smo dobili kao pomoć od Grada Zagreba je bilo 50 maski. S udrugom Savao smo u našem Centru za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva počeli pakirati pakete koji su sadržavali sendvič, konzerviranu hranu, higijenske potrepštine, letak s preporukama i epidemiološkima mjerama, maske, dezinficijense. Više puta tjedno smo ispred pučkih kuhinja dijelili između 120 i 150 paketa. Ista se akcija održavala i u Karlovcu, Splitu i Puli. Pomogli smo tako više od 700 beskućnika. Nažalost, najviše ljudi se u sezoni zaposli pa nekako preživljavaju, no sezonski rad je ove godine otkazan više od 70 posto ljudi pa je time situacija bila još teža nego inače. Pokrenuli smo i humanitarnu akciju “I njima je Božić”. Pozvali smo građane da sami rade paketiće i oduševili se jer nismo očekivali tako velik odaziv. Godina je bila teška no pokazalo se koliko ljudi žele pomoći.

Povodom Svjetskog dana beskućnika u listopadu priopćili ste kako “Aktivacijom Plana zbrinjavanja beskućnika u zimskim vremenskim uvjetima koje je donijelo ministarstvo nadležno za socijalnu skrb na temelju prijedloga jedinica lokalne i područne samouprave, kao obliku skrbi za beskućnike tijekom pandemije, nije postignut dodatni angažman lokalnih zajednica kao ni angažman organizacija koje se navode u planu, već je kompletna problematika prebačena isključivo na organizacije koje pružaju usluge privremenog smještaja.” Je li se ove zime što promijenilo u odnosu na prošlu?

U pučkoj kuhinji u Branimirovoj ulici je napravljeno svojevrsno prenoćište, ali tamo ljudi ne mogu spavati već samo sjediti na stolicama. I to je barem neka pomoć da se ne smrznu, ali nije adekvatno. To je jedini pomak, ostalo je sve ostalo isto. Više puta smo reagirali, pozivali, imali sastanke, upozoravali, no ništa nije pomoglo da se stvari pomaknu s mjesta u korist beskućnika.

Spomenuli ste kako je situacija s pandemijom i zatvaranjem pojedinih djelatnosti dovela do porasta beskućništva. Imate li procjenu o kakvim je brojkama riječ?

Teško je voditi statistiku beskućništva. Uz beskućnike postoje i brojne osobe u riziku od beskućništva. Javljaju nam se i samohrane majke, ljudi koji su bili podstanari pa izgubili stan. Ono što mi uočavamo je da dobivamo puno više poruka i mejlova, da nam se puno više ljudi javlja i dolazi u Centar za pomoć i podršku koji vodimo u Branimirovoj ulici u Zagrebu. Ti novi beskućnici nisu nemoćne osobe već mladi ljudi koji su napustili svoj rodni kraj i došli tražiti posao u Zagrebu. Često su iz Slavonije. U Zagrebu, ako i ne nađete posao, možete jesti u pučkoj kuhinji i dobiti barem odjeću u nekoj udruzi, dok u manjim gradovima u Slavoniji nemate ni te mogućnosti. No, oni u Zagrebu ne mogu ostvariti socijalna prava jer je za njih nadležan centar za socijalnu skrb u mjestu prebivališta. Moraju se vratiti u svoje mjesto, a vrijeme čekanja na pomoć je zbog pandemije još duže nego prije. Dok dobiješ jednokratnu naknadu, već si na ulici šest mjeseci.

U Hrvatskoj postoji samo 13 prihvatilišta i prenoćišta u Splitu, Kaštelima, Šibeniku, Zadru, Rijeci, Puli, Karlovcu, Zagrebu, Varaždinu i Osijeku, te jedan hostelski smještaj Dubrovniku s ukupnim smještajni kapacitetom za oko 450 osoba. U kojim su gradovima Sada se kroz europske projekte guraju svakakve edukacije, no educirati osobu koja nema gdje stanovati je besmisleno. Koncept projekata bi trebalo prilagoditi da se prvo ljudima nađe smještaj, a onda da ih se educirabeskućnici u najtežem položaju, kakva je tu uloga lokalne uprave?

U međuvremenu se otvorila i neka vrsta nužnog smještaja u Slavonskom Brodu. U većim gradovima je i najviše beskućnika. Grad Rijeka je senzibiliziran za ovo pitanje i bilo bi lijepo da se to prenese i na Zagreb. U Rijeci primjerice postoji i stambena zajednica za žene beskućnice. Karlovačko prihvatilište, koje vodi udruga Milosrđe, ima i vrt gdje korisnici uzgajaju aroniju, povrće, a provodi se i stručno osposobljavanje. Mi također imamo stambenu zajednicu i to se pokazalo kao najbolje rješenje, pogotovo za mlađe ljude. Prihvatilište je kao neki dom, dobiješ gotov obrok, operu ti veš, dok se u stambenim zajednicama uče i brinuti za sebe. Jednu stambenu zajednicu u Zagrebu ima i Crveni križ. Osim Rijeke, i u Šibeniku postoji stambena zajednica za žene beskućnice.

To je koncept koji je vani poznat, a kod nas je u razvoju. Osoba ostaje u zajednici do šest mjeseci. U stanu su im za to vrijeme plaćene režije i hrana da oni mogu nešto uštedjeti. Teško je početi bez ičega. Ako se osoba i zaposli treba čekati dok dođe prva plaća, a stanarinu i polog mora platiti unaprijed. Cilj je osobu postaviti na noge. Ako nemaš smještaj, s vremenom gubiš motivaciju, volju i snagu za životom, a loše stvari su ti dostupne. Kako ćeš s ulice ići na razgovor za posao, ako se nemaš gdje istuširati, ili ići na posao ako se danima nisi pošteno naspavao?

Koje biste još prakse u odnosu prema beskućništvu koje se primjenjuju u drugim europskim državama, voljeli vidjeti primijenjene u Hrvatskoj?

Više europskih država ne primjenjuje “housing first” politiku. Cilj je prvo osobi naći smještaj. Sada se kroz europske projekte guraju svakakve edukacije, no educirati osobu koja nema gdje stanovati je besmisleno. Koncept projekata bi trebalo prilagoditi da se prvo ljudima nađe smještaj, a onda da ih se educira.

Nekoliko većih potresa u prošloj godini doveli su do novih beskućnika. Grad Zagreb gotovo godinu dana nakon potresa nije osigurao rješavanje stambenog problema za pogođene potresom. U Petrinji i Glini je u medije napokon dospjela realnost ruralnih područja gdje Novi beskućnici nisu nemoćne osobe već mladi ljudi koji su napustili svoj rodni kraj i došli tražiti posao u Zagrebuljudi žive u teškom siromaštvu i u stambenim uvjetima bez osnovnih usluga poput električne energije. To nam otvara pitanje, tko se ustvari može smatrati beskućnikom? Kako ocjenjujete kriterije po kojima se netko smatra beskućnikom i po čemu ostvaruje prava?

Kod nas je samo osoba koja boravi na javnom mjestu beskućnik. Druge europske države prepoznaju više tipova beskućništva, osobe koje žive u teškim uvjetima, žive na ulici, osobe u nužnom smještaju, osobe u smještaju za beskućnike, osobe koje žive u nesigurnom smještaju… To je široki spektar, a kod nas se gleda vrlo usko na ovaj problem pa zato govorimo o nešto više od dvije tisuće apsolutnih beskućnika. Kad bi se beskućništvo šire gledalo, sigurno bi došli do brojke od 10 tisuća beskućnika u Hrvatskoj danas.

Osim samog smještaja, za ponovo uključivanje beskućnika u društvo potrebno je puno više, od osiguravanja zaposlenja, pristupa zdravstvu, školovanju, itd. Kakva je danas situacija sa stigmatiziranjem beskućnika?

Građani su se senzibilizirali. To smo vidjeli po našim akcijama. Mediji o ovom problemu trebaju još više izvještavati, da se vidi da se vidi da to nisu samo osobe koje imaju probleme s ovisnostima, već da bilo koja osoba može doći u situaciju koja će ju dovesti u rizik da postane beskućnik. Vlasti pak moraju osigurati sustavno financiranje. Mi radimo njihov posao, važan posao, a financiramo se samo kroz projekte te smo stalno na rubu opstanka. Ako se na vrijeme ne raspiše natječaj i ne nastavi projektno financiranje, prisiljeni smo prestati s aktivnostima Centra za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva, a to se često događa.

To je širi problem, država prebacuje i druge socijalne usluge na udruge, a ne osigurava stabilno financiranje.

Da, mi smo i ljudski i financijski potkapacitirani. U Mreži nas radi svega troje što znači da samo jedan kolega radi u Centru za pomoć i podršku. Srećom imamo ustrajne volontere i njihov broj je jako narastao. Pomagali su nam u akcijama koje sam spomenula, pakirali i dijelili pakete, primjerice. U budućnosti ćemo otvoriti volonterske pozicije i u Centru, kao i poziciju socijalnog mentorstva. Volonter će dobiti osobu i družiti se s njom kao podrška, kao prijatelj, pomoć u traženju posla…

Ako trebate pomoć ili želite volontirati, javite se Hrvatskoj mreži za beskućnike preko ovih kontakata.
———————————————————————-

Intervju preuzet s portala H-alter, a objavljen je u sklopu projekta “Ranjive na vidjelo” sufinanciranog sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.

Projekt “Ranjive na vidjelo” ugovoren je za sufinanciranje temeljem prve Odluke o financiranju od 31. srpnja za poziv „Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija”, faza I.

Nositelj projekta je Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, a partner je Centar za mirovne studije.