Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva: Osobno me ne pogađa kad mi netko kaže da sam komunjara, četnik ili Srbin jer znam da nijedan normalan čovjek to neće reći. Ipak, javno reagiram jer sam na čelnoj funkciji HND-a i moram braniti instituciju. Zapravo, oni koji su bili najrigidniji u komunističkom sustavu, sad su najveći katolici

Kako ocjenjujete medijsku situaciju u prošloj godini?

Ona je nastavak dobro poznatog trenda: novinari su nezaštićeni, a izdavači ih štite još manje nego što su to činili ranije, a i tada je to bilo nedovoljno. Novinari su prepušteni sami sebi. Mnogo ih je ostalo bez posla, a oni koji rade imaju niske plaće osim malog sloja urednika koji u redakcijama nisu prvi među jednakima, već su produžena ruka menadžmenta. Novinari su nezaštićeni i kao žrtve tužbi. Lani smo od Ministarstva pravosuđa po prvi put uspjeli dobiti skupne podatke o tome koliko je bilo tužbi protiv novinara i kako su ti procesi završili. Pretpostavili smo, a to se i pokazalo, da je najveći broj tužbi potpuno neutemeljen i da se radi o pokušaju zastrašivanja i pritiska na novinare da se autocenzuriraju.

Poseban problem je HRT. Njegovo rukovodstvo nije reagiralo na razne uvrede i napade na novinare. Ukinuta je profesionalno rađena emisija ‘Hrvatska uživo’, a na Hrvatskom radiju je otkazana suradnja vanjskim suradnicima koji su se bavili ozbiljnijim temama. HRT se odrekao Aleksandra Stankovića jer je radio svoj posao, a najnoviji slučaj je onaj kolege Milorada Šikanjića. Zbog kritike vladajućih, u njegovom je slučaju pokrenut postupak za izvanredni otkaz, ali je ta odluka ipak povučena, pa je na kraju prošao s opomenom. HND uvijek reagira i o svemu obavještava međunarodne novinarske organizacije koje se bave slobodom medija, a kad je u pitanju javni servis, onda i Europsku radiodifuzijsku uniju (EBU). Lani je u Hrvatskoj bila njihova delegacija koja je potvrdila naše navode, ali su vlasti sve to ignorirale. Međunarodna delegacija ponovo nam dolazi 15. i 16. siječnja. Činjenica da je Hrvatska jedina članica EU-a u koju dolaze pokazuje kakva je prava slika našeg stanja.

Je li to odraz ukupnog stanja u društvu?

Zvuči kao floskula, ali tako je. Nisu novinari na pustom otoku. Mediji imaju probleme u cijelom svijetu, ali globalnim problemima moramo pribrojati i naše koji su slični onima u okruženju. Kad je u pitanju opasnost za slobodu medija i integritet novinara, situacija nije ništa bolja nego ratnih 1990-ih. To sam govorio i prije nekoliko godina, ali su mi se kolege, koji su sada žrtve takve situacije, smijali. HND i dalje radi ono što misli da treba, a međunarodne organizacije nam pružaju punu podršku, uz ignoriranje vlasti. A kad su u pitanju napadi i pozivi na linč novinara, dio političara ne samo da im se ne protivi, nego im se priključuje.

Hibridni ratnici

Može li se Plenkovićev nedavni poziv da se ne prijeti novinari išta poboljšati?

Dobro da je to rekao, ali to je učinio tek nakon što je HND to više puta zatražio od njega. Premijerovo ranije odsustvo reagiranja na probleme koji nisu od jučer pokazuje koliko je ta izjava iskrena. Ako će to utjecati na druge političare, onda ćemo moći reći da je to korak naprijed, ali sam ipak skeptičan.

Kako komentirate izjave pojedinih katoličkih biskupa da problem nije loša situacija u zemlji, nego mediji koji o njoj pišu?

Nisu svi biskupi isti, kao ni političari. To je istovjetno priči premijera o hibridnom medijskom ratu koji se vodi protiv njega, a nikad nije objasnio što to znači. Ako u Hrvatskoj postoji hibridni medijski rat, onda ga vode premijer, pojedini političari i ljudi iz vrha Crkve jer optužuju bez dokaza samo kako bi zamaglili svoje djelovanje. Velik dio najvažnijih ljudi u Katoličkoj crkvi, onih koji glume nevladinu scenu, a zapravo su parapolitičke udruge, kao i dobar dio političara radi nešto za što optužuju druge i tragično je što to nije eksces nego trend.

Mogu li se HND i Sindikat novinara Hrvatske oduprijeti pritiscima na profesiju?

To im je zadatak. HND to čini maksimalno, pokušavajući se istovremeno reorganizirati. HND je organiziran na staromodan i neefikasan način, pri čemu ne možemo postići maksimalni angažman ogranaka. Naime, ogranci HND-a nisu ravnopravni sa svojim medijskim vlasnicima i onima koji donose odluke, a često su i ucijenjeni. Postoje slučajevi u kojima su vlasnici medija pokušali razbiti ogranke i redakcijska vijeća koja rade svoj posao. Imamo Centar za zaštitu slobode izražavanja pri kojem su angažirani odvjetnici. To je spasilo neke kolege da ne dobiju otkaz ili budu proglašeni krivima na sudu, kao i neke ogranke kojima je prijetilo razbijanje. Sve to nije umanjilo želju vlasnika medija, političara i ostalih koji žele vladati medijima da to pokušavaju i dalje.

Je li HND sve to u stanju kada se dogodilo da je skupština Društva ostala bez kvoruma i da su neki delegati to i druga radna tijela iskoristili za samopromociju?

HND je sa svojih 2300 članova preslika stanja u društvu. Organizacijska struktura nije mijenjana dugo vremena, a kada se to dogodi u velikoj organizaciji, onda sve ide po inerciji. Kad pokušavate reorganizirati i ojačati organizaciju, onda ima kolega koji to ne razumiju, imaju svoje interese ili se pokušavaju dodvoriti nekom drugom. Imamo previše tijela od kojih su neka nepotrebna, imamo nedovoljno dobar statut, ali da bi to promijenili, trebamo privolu tih istih ljudi koji koče napredak. Kad se uvode nove aktivnosti ili nastoji dobivati novac iz EU fondova, odluke moraju proći kroz niz tijela u kojima su i oni koji ne konzultiraju svoje ogranke, koji na sjednicama pričaju što im padne napamet, koji nisu pripremljeni. A ima i neodgovornih. Na skupštinu, koja se održava jednom godišnje, od ukupno 117 delegata ne dođe njih 40, a 20 ih ode nakon ručka. Tada se nađete u nezgodnoj situaciji.

U kojoj je fazi sudski spor koji protiv HND-a vodi odavno ugašena firma za povratak sredstava za navodno uložena sredstva u poslovni prostor?

Priča je započela 1990. kad su povratnici iz Njemačke unajmili jedan od najelitnijih prostora u zgradi čiji je vlasnik HND. Budući da nisu plaćali najamninu, sudskom su odlukom izbačeni iz prostora. Oni su 1993. podnijeli tužbu protiv HND-a, tvrdeći da su u taj prostor uložili silan novac. Iako su postojali računi, ništa od onog što su naveli nije realizirano. U situaciji u kojoj je i tadašnje Ministarstvo iseljeništva urgiralo da se zaštiti interes povratnika , HND je tražio prijeboj iako smo oštećeni mnogo više. Naime, osim što nam nisu plaćali najamninu, mi taj prostor nismo mogli iznajmljivati. Poduzeće je otišlo u stečaj 2005. godine, ali je proces nastavila stečajna upraviteljica koja je potraživanje vodila kao stečajnu masu. U listopadu 2014. donesena je nepravomoćna presuda po kojoj HND mora platiti traženi iznos i kamate koje su dva puta veće od glavnice. Žalili smo se Županijskom sudu koji je poništio prvostupanjsku presudu te je vratio sudu koji je ponovo donio odluku na štetu HND-a. Ponovno smo se žalili, a ukoliko i ta presuda bude potvrđena, morat ćemo platiti traženi novac. Možemo tražiti reviziju Vrhovnog suda, međutim, to neće odgoditi izvršenje sudske odluke. Iznos koji bi u nepovoljnom slučaju morali platiti je na razini našeg godišnjeg proračuna. HND se samofinancira, ne dobiva nikakve dotacije ni od koga, a sredstva iz EU fondova služe za konkretne projekte. Zbog toga provodimo aktivnosti da se, ako i dođe do najgoreg scenarija, sve to prevenira.

Koliko se razlikuju položaj i prava novinara u Hrvatskoj od onih u okolnim zemljama?

Budući da imamo zajedničko tranzicijsko iskustvo sa zemljama regije, nema velike razlike. Svi problemi su vrlo slični. Ponegdje se čini da je to drugačije zbog odnosa vlasti. Na primjer, u Srbiji vlast direktno optužuje nezavisne medije za špijunažu, a u BiH je javni servis podijeljen po nacionalnom ključu. U Makedoniji su osnovani paralelna novinarska organizacija i sindikati koji čine usluge vlastima i bore se protiv legalnih sindikata. U vrijeme premijera Janeza Janše u Sloveniji je također osnovana paralelna novinarska organizacija koja postoji i danas. Iako nema više od deset članova, ona je odigrala negativnu ulogu kad je vlastima to trebalo.

HNiP je parapolitička organizacija

Kada smo kod paralelnih organizacija, kako komentirate Hrvatske novinare i publiciste (HNiP)?

Svaki njihov potez pokazuje da su parapolitička organizacija nastala u vrijeme kad je tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko rekao da svatko može misliti što hoće u svojoj kući, ali ne i javno. Sve što su proizveli su politički pamfleti. Pokušavali su naštetit HND-u, ali to im nije uspjelo, za razliku od HRT-a, gdje su instalirati svoje ljude. Bojim se da će tamo i ostati jer je raspisan natječaj za nova rukovodeća mjesta i to je dobar povod da se zacementira aktualna situacija.

Hrvatska je članica NATO-a i EU-a. Moraju li vijesti u našim medijima biti toliko pristrane u njihovu korist?

Ne postoji balans. Jasno je što bi novinari trebali raditi: njihova je obaveza da točno izvještavaju u ispravnom kontekstu, bilo da je riječ o vijestima, temama ili analizama. Pristranost nije ono što bi trebalo krasiti novinare, iako, kad bismo se htjeli baviti teorijama hibridnog ratovanja, kod nas je na djelu klerikalno-nacionalistička kulturna kontrarevolucija. Javlja se i teza da novinari trebaju biti pristrani i apriori zastupati neku stranu bez obzira na činjenice. Ako je to zadatak novinara, onda se već 38 godina nalazim u krivoj profesiji.

Smatrate li da bi trebalo pružiti više medijskog prostora nacionalnim manjinama?

U Hrvatskoj imamo problema s nacionalnim i svakim drugim manjinama koje nisu zastupljene na odgovarajući način, ali je važno da u smislu stanovišta struke mediji ne krše Ustav i zakone RH te da se pridržavaju osnovnih načela struke. Kojim će se temama baviti i na koji način, to je stvar svake redakcije. Na HRT-u postoji manjinska emisija ‘Prizma’ koja se vrlo pristojno radi svoj posao. Problem je što HRT shvaća manjine kao dio folklora koji treba odraditi i što se s njima u drugim emisijama ne bavi na adekvatan način. Kad ste u središnjem Dnevniku imali bilo koju temu koja se ticala manjina, a da nije neki eksces? Isti odnos je prisutan i po pitanju izbjeglica. Ne vidim razloga da se u javnom servisu manjine ne tretiraju kao i svi drugi. Tada ne bi postojala potreba za manjinskim redakcijama ili bi se one bavile temama važnim za te manjine, ali ne i za sve građane Hrvatske.

Kako komentirate napade na Novosti?

Redakcija Novosti odlučila se baviti temama koje smatra važnima, kao što to odlučuju i drugi mediji. Zato je svaki napad na Novosti ili bilo koje druge novine i novinare, bilo verbalni, bilo fizički, bilo paljenjem novina, bilo traženjem obustave financiranja na ulici, nešto što je neprimjereno u svakom smislu. Jasno je da će HND, kao i do sada, reagirati svaki put kad su u pitanju napadi na Novosti.

Često vas napadaju i vrijeđaju. Mislite li protiv nekoga podnijeti tužbu?

Nemam takav običaj, niti sam ikad ikog tužio. U razgovoru s ljudima koristim argumente, pa čak i onda kad ih ne shvaćaju i ne razumiju. Osobno me ne pogađa kad mi netko kaže da sam komunjara, četnik ili Srbin jer znam da nijedan normalan čovjek to neće reći. Ipak, javno reagiram jer sam na čelnoj funkciji HND-a i moram braniti instituciju.

Zapravo, oni koji su bili najrigidniji u komunističkom sustavu, sad su najveći katolici. Iako nisam bio član Partije, komunjarom me nazivaju ljudi koji su bili partijski sekretari u redakcijama prije 1990-ih. To nije smiješno jer se takvi ljudi etabliraju u društvu, njih se sluša i oni donose važne odluke. Oni koji su nekada bili najrigidniji, i sad su najrigidniji, samo su promijenili predznak. Ipak, da nisam optimist, ne bih se toliko dugo bavio novinarstvom i ne bih se prihvatio onoga što sada radim. Istodobno, u aktualnim uvjetima ne možeš raditi to što radiš, a da ne budeš i mazohist.

Novinari pobjeđuju, ali broj tužbi raste

Prema podacima Ministarstva pravosuđa koje nam je predočio Saša Leković, od ukupno 73 riješena predmeta u 2015. i 2016. godini, deset ih je presuđeno protiv novinara. Privatna tužba je odbačena u 20 predmeta, isto toliko je rješenja o obustavi postupka, dvije su odluke odbijajuće, a 21 oslobađajuća.

Za kazneno djelo uvrede tokom te dvije godine zaprimljeno je osam novih predmeta, a devet dotadašnjih je riješeno. Za kazneno djelo teškog sramoćenja zaprimljeno je 14 predmeta, a riješeno 12, dok su za kazneno djelo klevete općinski sudovi zaprimili 63 tužbe, a riješili njih 43. Zaprimljeno je i deset predmeta u kojima je tužitelj u tužbenom zahtjevu naveo počinjenje sva tri kaznena djela, a u devet takvih predmeta je donesena presuda.

Zabrinjavajuće je da je broj tužbi za klevetu u 2017. porastao je na 69, što je više nego u dvije prethodne godine zajedno. Isti je trend i kod tužbi za uvredu, kojih je bilo 11, kao i za teško sramoćenje, gdje je stiglo novih 17 tužbi, dok su tri tužbe podnesene za sva tri navedena kaznena djela.

Intervju vodio: Nenad Jovanović, Novosti