Kako zaustaviti divljanje ekstremne desnice koje neminovno dovodi do novih sukoba, goruće je pitanje u mnogim europskim zemljama, a posebno u onim gdje je ekonomska kriza dodatno dovela do jačanja ekstremno desnih i populističkih stranaka, kao što je na ovim našim prostorima.

Piše: Jasminka Filipas

Budući da se domaća nazovi ljevica, sudeći po najnovijim izjavama predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, bez problema dodvorava onima za koje procjenjuje da bi među njima moglo biti više glasača, a desnica pak svaki glas razuma odmah etiketira kao komunističko, udbaško i slično, odgovor smo potražili u Sloveniji, koja se, također, ali u daleko manjoj mjeri, susreće sa sličnim problemom.

Razgovarali smo s doc.dr Damjanom Mandelcom, sociologom kulture i filozofom, zaposlenim na Odjelu sociologije Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Mandelc se, među ostalim, sustavno bavi proučavanjem problema nacionalizma, sociologijom globalizacije, europskih integracija, položajem manjina…

U Hrvatskoj je bivša Vlada dodatno potakla divljanje ekstremne desnice, a ljevica je to manje-više mirno gledala. Na stadionima se već dugo bez ikakvih sankcija urla ustaški pozdrav „Za dom spremni“, podižu se spomenici teroristima i rehabilitiraju ustaški zločinci, kroz medije bliske desnici provodi se javni poziv na nasilje protiv pojedinih ljudi, a antifašisti se moraju skrivati i djelovati u ilegali. Na djelu je i opasni povijesni revizionizam, o čemu su nedavno pisali i pojedini inozemni mediji. Kakva je situacija u Sloveniji i kako ocjenjujete ovu situaciju u Hrvatskoj?

Ni u Sloveniji nismo imuni na takve fenomene, ali je povijesni kontekst nešto drukčiji. Slovenska kolaboracija s fašistima u Drugom svjetskom ratu nema tako negativno nasljeđe kao što ga ima NDH, pa su onda i šanse za manipulaciju manje.

Hrvatski ratni zločinac Ante Pavelić fašistima je, u zamjenu za to što su ga podržali pri dolasku na vlast, Italiji 1941. darovao dio hrvatskoj teritorija (gotovo cijelu Dalmaciju, dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, op. au.). Danas, kada je Hrvatska preživjela Domovinski rat, u kojem se kroz velikosrpski ekspanzionizam pokušalo doći do dijela hrvatskog teritorija, vrhunac ironije je da hrvatski nacionalisti oživljavaju i bude ustaštvo i Pavelića. Hrvatski nacionalisti osuđuju Titovu diktaturu, međutim pritom „zaboravljaju“ da je Ante Pavelić bio daleko gori diktator i autokrat nego što će se ikada moći pripisati bivšem jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu.

U Sloveniji situacija nije puno drukčija. I kod nas bilježimo porast ekstremnih desničarskih skupina i sve su više hrabre u svojoj militantnosti, a tijela za provedbu progona nemaju dovoljnu pravnu osnovu da bi takve grupe uspješno progonili. Za taj nedostatak odgovorna je politika. Iako je u Sloveniji na vlasti duže ljevica nego desnica, nije bilo uspješne provedbe zakona o zabrani i sprečavanju rasta ekstremističkih skupina. Što se tiče upotrebe simbola neonacizma, neofašizma, domobranstva itd., slovensko zakonodavstvo ima prilično puno rupa. Političke stranke u znatnoj mjeri ignoriraju takve fenomene; neke zato jer im to koristi, a druge zato jer jednostavno ne žele zagristi kiselu jabuku. Slovenija bi trebala, baš kao i Hrvatska i druge zemlje, uhvatit se u koštac s tim rastućim problemom jer s ignoriranjem on neće nestati, nego će se, naprotiv, još ojačati.

Je li situacija u Hrvatskoj alarmantna?

Da, situacija u Hrvatskoj je alarmantna, jednako kao i u Europi gdje su prisutni tako opasni trendovi. Problem se ne može ignorirati, nego se mora prikupiti sve demokratske snage i prisiliti politiku da uspostavi i utvrdi uvjete pod kojima će se ograničiti i sprječavati proliferacija ekstremnih desničarskih ideja. Nije dovoljna samo demokratska osuda nego trebamo kompleksne strategije koje uključuju poboljšano zakonodavstvo i intervencije u školski sustav, koji će kroz obrazovanje u demokratsko građanstvo već u ranom razvoju djece usaditi demokratske vrijednosti. Trebamo napor medija, civilnog društva, utjecajnih opinion leadera i leaderica, ako želimo spriječiti ponavljanje tridesetih godina prošlog stoljeća.

U Sloveniji, referiram se na dokumentarni film novinara Erika Valenčića, iako su o tome već naširoko izvijestili različiti mediji, kao što su Mladina, Delo, Dnevnik, Večer, itd., postoje dva različita trenda. S jedne strane su to ekstremni desničari, revizionistička, demagoška, populistička politika stranke Ivana Janše (SDS) i Rimokatoličke crkve, a s druge strane rast ekstremno-desničarskih skupina koje kultiviraju ekstremne stavove (neonacizam, neodomobranstvo, ekstremni nacionalizam, rasizam, itd.), a za koje policija nema dovoljno zakonske osnove da ih uspješno kazneno progoni. Međutim, ni adekvatna zakonska regulativa sama po sebi ne može zamijeniti proaktivan i prodemokratičan stav svih onih koji bi trebali stvoriti uvjete za pluralno, demokratsko, tolerantno, dijaloško društvo koje će njegovati povijesnu istinu i povijesno pamćenje.

Rimokatolička crkva je u razdoblju nakon neovisnosti bila dosta nastrojena protiv demokratskih postignuća, poticala je i podržavala neke ekstremne političare, ali čini se da su joj financijski skandali i pedofilske afere u posljednjih nekoliko godina ipak oduzele nešto vjetra iz jedara.

U ostalim zemljama bivše Jugoslavije nije bilo toliko skandala oko crkve i drugih vjerskih zajednica, pa sada, uz stalni govor mržnje i podjele po vjerskoj osnovi, imamo i to da se vjerske zajednice petljaju doslovce u sve sfere života. Retorika se posebno zaoštrava pred parlamentarne izbore. Političari sve te podjele neodgovorno zloupotrebljavaju, a s oltara i iz džamija poručuje se za koga treba glasati. Trebamo li na to gledati samo kao na predizborni folklor ili je to ipak više podloga za neke nove sukobe?

Kada promatramo ono što se događa na područjima bivše Jugoslavije, ksenofobne politike, marginalizaciju etničkih, jezičnih i vjerskih manjina, promatramo opasnu smjesu koja može u prikladnim uvjetima opet eksplodirati u nasilje i pad demokratskih institucija. Sustavni pokušaji povijesnog revizionizma, populizma, nekažnjenog govora mržnje i svega ostalog što spada u repertoar ekstremne desnice, ulje su na vatru još nezacijeljenih rana prošlih ratova. Izbjeglička kriza dodatno pomaže ekstremnim nacionalistima da dobiju političku moć i popularnost među ljudima koji pate zbog ekonomske krize i opće političke neizvjesnosti.

Proces europskih integracija i pritisak demokratskih zapadnih zemalja u prošlosti je relativno dobro utjecao na smekšavanje uzavrelih situacija u pojedinim zemljama, a monitoring međunarodnih organizacija pridonio je većoj transparentnosti politike. Međutim, sada se čini da je i sam europski projekt u značajnoj krizi, bez ozbiljnog interesa da zemlje zapadnog Balkana putem obećanja o “europskoj perspektivi” drži podalje od starih konflikata. Možemo se samo nadati da se europski projekt uz ova previranja kao što je bio izbjeglički val ili Brexit neće zaustaviti ili čak okrenuti u smjeru raspada. To bi svakako značilo da će biti oživljeni svi stari međudržavni sukobi, probuditi će se opet stare “Blut und Boden” ideologije, a u takvoj situaciji novi oružani sukobi nisu isključeni.

Zanimljivo je da se ovi opasni trendovi vide i u zemljama sa stabilnim ekonomijama, u kojima ljudi ipak dobro žive. U Austriji je na predsjedničkim izborima zamalo pobijedio ekstremni desničar i još uvijek ima šansu dobiti izbore jer će izbori biti ponovljeni u listopadu. Kako to tumačite?

Istina je da je niti ekonomsko razvijenija društva s utvrđenim demokratskim institucijama nisu imuna na fenomen ekstremne desnice (Francuska, Danska, Belgija Velika Britanija, Austrija, itd.), ali je ipak u stabilnim ekonomskim i političkim uvjetima lakše sprječavati širenje takvih pojava. Doba interneta i društvenih mreža je populizmu, namjernom iskrivljavanju povijesti, rasizmu i drugim derivatima ekstremnog nacionalizma pomoglo da se u širu javnost proširi kao virus. Prije interneta, obrazovala je škola i televizija; danas educiraju Facebook, YouTube i Twitter. Državne institucije morat će ići ruku pod ruku s civilnim društvom, demokratičnim medijima i proaktivnim pojedincima i pojedinkama, kako bi se zajedničkim naporom zaustavilo širenje ekstremne desnice. Crkva također može biti partner u tome, ali će biti potreban poseban napor i dijalog, osobito s Rimokatoličkom crkvom, da stane na stranu demokratskih vrijednosti, istinoljublja, vrijednosti mira, tolerancije i dijaloga. Vrh Katoličke crkve, s papom Franjo na čelu, mogao bi postati saveznik na tom putu.

Posebnu ulogu u zaustavljanju ekstremne desnice mora odigrati školski sustav. Pravilno koncipiran građanski odgoj, ne samo u višim razredima osnovne škole, nego u cijelom školskom sustavu, od vrtića do fakulteta, mora dati svoj doprinos u obrazovanju tolerantnih i demokratski osviještenih mladih ljudi koji mogu biti jamac socijalnog mira. Obrazovanog čovjeka ekstremni nacionalizam teže se dočepa. Suveren čovjek koji je naučio povijest, koji je široko obrazovan, koji razumije društvene kontekste modernog svijeta, teže potpada pod utjecaj populizma i demagogije, zna bolje birati svoje izvore informacija, bolje je integriran u svoju zajednicu i lakše prihvaća različitosti. Takav je pojedinac najbolje oružje protiv opasnosti koju predstavlja rast ekstremističkih ideologija. I demokratska politika Hrvatske ima važnu zadaću: da jača demokratsko obrazovanje, da dobije na svoju stranu vjerske institucije, i da je kod tih napora podrže demokratsko orijentirani mediji.

Bojim se da će to u Hrvatskoj teško provesti, no to je posebna tema za razgovor. Pred nama su parlamentarni izbori. Vjerujete li da bi mogli krenuti u pozitivnijem smjeru?

Želio bih da nam je Hrvatska prijateljski susjed, saveznik u borbi protiv ekstremizma, te država koja se ponosi sa svojim dokazanim antifašizmom. Uvjeren sam da će se u jesenskim izborima u Hrvatskoj slaviti demokracija, a ne ekstremni nacionalizam. Uspjeh demokratskih snaga preduvjet je za konstruktivnu suradnju sa svim svojim susjedima i uvjet da sve zemlje bivše Jugoslavije pa i srednje Europe i Europske unije zajedno spriječe put u katastrofu koju predstavljaju ideje etnocentrizma, povijesnog revizionizma, teritorijalnog ekspanzionizma i rasizma, a koje trenutačno pobuđuju tamne sile u Hrvatskoj, Sloveniji i drugdje.

Preuzeto sa portala: www.forum.tm