Slavenka Drakulić, među ostalim, kaže kako nas starost sve čeka i kako bismo, i kao društvo i kao pojedinci, trebali pronaći načine da se uspješno nosimo s time. To znači da se starost provede ugodno i sigurno. No, za to, dodaje, trebamo imati empatiju da se novac usmjeri ka tom cilju. No, u korumpiranom, bezobzirnom društvu novac završava negdje drugdje.

Autor: Petra Švarc, www.mojevrijeme.hr

“Moja je majka postala bezbojna. Starjeti, to znači izblijedjeti, postati proziran”. Ovim citatom francuske spisateljice Annie Ernaux započinje knjiga “Nevidljiva žena” jedne od najpriznatijih hrvatskih književnica, publicistkinja i feministkinja, Slavenke Drakulić (Fraktura, 2018.).

Kritika je ovu knjigu odmah prozvala “romanom o starenju”, iako se zapravo ne radi o romanu, već o zbirki od šesnaest priča kroz koje autorica progovara o međuljudskim te odnosima između roditelja i djece, o zaboravnosti, bolesti, sramu, boli te čitavom nizu dubokih osjećaja o kojima rijetko ili nikada ne govorimo.

O knjizi, ali i o starenju razgovarali smo sa Slavenkom Drakulić te smo je prije svega pitali kako je odlučila uhvatiti se u koštac s ovom temom koja je, čini se, svojevrsni “vrući krumpir” kojim se nitko od domaćih autora ne želi baviti.

Teško mi je reći zašto, razlog sigurno nije jedan. Nisu to samo moje godine, inače bi valjda pisci pod starost pisali o – starosti! Ali činjenica je da sam u neko doba počela obraćati pažnju na starije ljude oko sebe, možda zbog mame koja je u osamdesetima došla u situaciju da joj treba pomoći. Tako kroz osobno iskustvo nekako postajete otvoreniji za situacije starijih ljudi i njihove priče. Priča je puno ali kao ih nema tko poslušati, ljude to ne zanima, valjda misle da sami nikada neće ostarjeti.

Često vidim starije u malom dućanu u susjedstvu kako pričaju s prodavačicom koja ih sve poznaje. Ili u pošti ili čekaonici kod doktora. Svašta možete čuti ako želite, ako obratite pažnju. Mene je međutim zanimao ženski doživljaj starenja, pogotovo doživljaj starenja vlastitog tijela.

Moram reći da su me na pisanje o tome motivirali muški pisci, bolje rečeno muški opisi starenja u romanima Philipa Rotha i J. M. Coetzeea, koji o tome pišu sasvim bez zadrške. Međutim, spisateljice nekako kao da ovu temu izbjegavaju, čak i u dnevnicima i autobiografijama. Možda im je lakše kad probleme starosti okreću na šalu, kao Nora Ephron u knjizi “Vrat je prava tužibaba”?

U knjizi je opisano starenje žene, njezinog tijela, ali i ostale promjene koje se ženama događaju s godinama. Ima li razlike između muškog i ženskog starenja? Imamo li i zajedničkih elemenata ili se (i) tu posve razlikujemo?

Doživljaj starosti ženama je ipak drugačiji nego muškarcima. Odgovor na pitanje zašto je to tako je jednostavan i svi smo ga znamo, iako o tome rijetko govorimo. Čak i u emancipiranim društvima ipak se vrednuje i prema izgledu. Na primjer, veća je šansa da će dobiti posao žena koja dobro izgleda. Naime, društveni položaj žena ne ide nužno u korak zajedno s predrasudama, običajima, ili tradicijom.

U bivšim komunističkim zemljama žene su zakonski bile emancipirane, ali ipak su i u društvu i u privatnom životu dominirali muškarci – da ne spominjem riječ patrijarhalna kultura. U društvu, odnosno kulturi u kojoj je za žene još uvijek najvažnija mladost i izgled, razumljivo je da s godinama postaju sve više “nevidljive” – nitko ih naime ni ne gleda, ljudi gledaju kroz njih. Tu se nevidljivost može odgađati uz pomoć industrije ljepote, od kozmetike do mode, vježbanja prehrane.

U nekim sredinama i profesijama nije pristojno pokazati sijedu kosu, to se doživljava kao nekulturno ponašanje. Ali one su zato u prednosti pred muškarcima kad se radi o gubitku smisla jer se žene i dalje osjećaju korisnima, bave se obitelji i unucima, angažiraju se i pomažu drugima, druže se, odlaze na razne priredbe… Poznato je da su žene najveći potrošači kulture. Muškarcima se s odlaskom u penziju mijenja društveni status. Kao penzioner i muškarac postaje nevidljiv i suvišan, teret i društvu i obitelji pa mnogi imaju osjećaj da su izgubili svoj životni smisao. Doduše, u knjizi nisam bavila socijalnim nego prvenstveno psihološkim aspektima.

Cjelovit intervju možete pročitati na stranici www.mojevrijeme.hr

……………………………………………………………………………………………………………………………

Prilog je objavljen je u sklopu projekta “’Novo vrijeme – Povećanje kvalitete medijskog izvještavanja o osobama treće životne dobi s ciljem povećanja vidljivosti” koji je ugovoren za sufinanciranje iz Europskog socijalnog fonda na pozivu Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I.

Nositelj projekta je Udruga za razvoj internetskih sadržaja Hoću stranicu.