Taj bi oblik trebao biti odvojen od populacije djece s problemima u ponašanju u ustanovama socijalne skrbi, odnosno od populacije odraslih tražitelja međunarodne zaštite smještenima u prihvatilišta.

Kroz razdoblje od rujna 2015., nakon velikog “migrantskog vala” do danas, u Hrvatskoj je mjesečno 30-ak djece bez pratnje smješteno u nekoliko ustanova socijalne skrbi i prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite. Djeci bez pratnje starijoj od 14 godina, što je pretežni dio ove populacije, se zadnjih dvadesetak godina pruža smještaj u ustanovama za djecu s problemima u ponašanju, a djeci iznad 16 godina starosti tražiteljima međunarodne zaštite, u prihvatilištima za tražitelje međunarodne zaštite (Zagreb-hotel Porin i Kutina).

Izražena je velika fluktuacija djece bez pratnje, zbog kontinuiranih dolazaka nove djece bez pratnje i bježanja djece bez pratnje koja su bila smještena u navedene ustanove, u trajanju od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Početkom svibnja uočen je značajan porast njihova broja te je sredinom svibnja 2017. evidentirano 65 djece bez pratnje, što nadilazi kapacitete sustava skrbi i generira dodatne rizike za dobrobit i ostvarenje najboljeg interesa djece, upozoravaju organizatori konferencije – Centar za nestalu i zlostavljanu djecu i organizacija Save the children.

Djeca bez pratnje uglavnom su dječaci stariji od 14 godina, koji dolaze iz Afganistana, Pakistana, Sirije, Irana, Iraka, Alžira, Somalije i Palestine i drugih zemalja. Na putu su izloženi raznim rizicima i trpe različite oblike nasilja, glad, strah za vlastiti život i često su “cilj” krijumčara i trgovaca ljudima.

– Sustav podrške djeci bez pratnje u Hrvatskoj unatoč brojnim uloženim naporima još nije adekvatno pripremljen za prihvat te djece niti razbijanja njihovih strahova od službenih osoba i sustava. Nedostatak kvalitetnih i educiranih prevoditelja potreban je u svim ustanovama i uvjetima gdje su djeca smještena, no toga nema – naglasila je Gordana Filipović iz ureda Pravobraniteljice za djecu, dodavši da se prevoditelji osiguravaju samo u službenim procedurama.

Kao veliki problem navela je i nedostatak odgovarajućih smještajnih kapaciteta. U Hrvatskoj se, istaknula je, djeca bez odgovarajuće pratnje smještaju u domove za nezbrinutu djecu ili odgojne domove, što nije odgovarajuće za tu populaciju.

Najprihvatljiviji oblik smještaja bi bili mali stambeni objekti ili udomiteljske obitelji, no kod nas, naglašava Filipović, udomiteljstvo nije na toj razini da bi moglo odgovoriti na te potrebe, u sustavu skrbništva nedostaju kvalitetni, educirani i motivirani skrbnici.

Navela je da preopterećenost socijalnih radnika i nedostatak njihovih kontinuiranih edukacija te izostanak sustavne podrške dovode do toga da socijalni radnici, koliko god se trudili, ne mogu se u dovoljnoj mjeri posvetiti svakome od te djece.

Filipović je zabrinjavajućim ocijenila podatke Europske komisije da djeca bježe iz osiguranog smještaja, njih čak 60 posto pobjegne iz smještaja koji im je država osigurala na njihovom putu.

U Mađarskoj 95 posto djece odlazi iz osiguranog smještaja, a u Njemačkoj je oko 9000 napustilo osigurani smještaj, od čega je njih 867 mlađe od 13 godina. Filipović je naglasila da je do takvih je podataka u Hrvatskoj teško doći.

– Ako djeci bez pratnje ne osiguramo smještajne kapacitete u obliku specijalizirane ustanove za prihvat djece, trajni smještaj do osiguranja povratka ili trajnog zbrinjavanja, prevoditelje u okviru smještajnih kapaciteta i dovoljan broj educiranih, osposobljenih i motiviranih skrbnika, uvjete za obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, reguliranje statusa, transparentnu bazu podataka, sve što je potrebno da bi se moglo pristupiti sustavnom rješavanju problema, ta djeca i dalje neće imati povjerenje u sustav i nadalje će biti usmjerena da krenu na neizvjestan put, vjeruju krivim osobama, postanu žrtva krijumčara, nasilja ili bilo koje druge opasnosti koje im prijete na putu – poručila je Filipović.

Predsjednik Centra za nestalu i zlostavljanu djecu iz Osijeka Tomislav Ramljak apelirao je da je potrebno više se angažirati da se toj djeci naprave uvjeti kakve zaslužuju te da ih se makne iz institucija i ostvare okolnosti u kojima mogu kvalitetnije odrasti.