Spomenka Šparemblek u sebi spaja nekoliko karijera – onu cijenjene baletne solistice, koreografkinje i plesne pedagoginje. Iako je zahvaljujući beneficiranom radnom stažu u mirovini od svoje 47. godine, i danas svakodnevno radi kao profesorica u zagrebačkoj Školi za klasični balet. Njezin bi život bez problema mogao ispuniti nekoliko romana, a s nama je podijelila nekoliko odabranih poglavlja, piše Petra Švarc za mojevrijeme.hr.

Dogovoriti intervju sa Spomenkom Šparemblek nije bilo jednostavno. Naime, njezin je raspored prepun obaveza i termina. Ipak, strpljenje se isplatilo – u dogovoreno vrijeme stiže lakim korakom, nasmijana i dotjerana, a ne mogu ne primijetiti i njezinu savršenu liniju. Poslije će mi, u razgovoru, otkriti da puno može zahvaliti dobrim genima, ali posve je jasno da iza svega stoji i velika disciplina te godine i godine napornog vježbanja.

No, moja sugovornica zazire od kukanja, žaljenja i bilo kakvog mistificiranja svog životnog puta. O svim svojim doista sjajnim postignućima priča s lakoćom kao da se sve to podrazumijeva.

“U mirovinu sam otišla rano, s 47 godina, iz punog angažmana, doslovno od danas do sutra. Bio mi je to priličan šok, a sada se pitam kako li je tek onima koji u mirovinu odlaze sa 65 godina. To mora da je još gore”, kaže gđa. Šparemblek, pojašnjavajući kako je tako rano završila svoj profesionalni angažman, kao baletna solistica, a potom i kao baletni majstor, zahvaljujući beneficiranom radnom stažu.

“Odete u mirovinu i odjednom padnete na financijski minimum. Kao solistica, imala sam odličnu plaću, a zarađivala sam i od angažmana na televiziji. I onda odjednom – bum, ničeg više nema! No, događa se još jedna velika promjena: probudite se drugog jutra i više ne znate što biste sa sobom, naprosto imate višak vremena. Onda izađete van i mislite si – što sam ja cijeli život radila, gdje sam bila? I počnete ponovo otkrivati svijet jer smo mi plesači bili do te mjere zatvoreni u tom našem baletnom svijetu; u dvorani od jutra do mraka, od predstave do predstave, od sezone do sezone, da je svijet prolazio pored nas”, otkriva naša sugovornica.

“Znate, ja imam i djecu i jako sam sretna zbog toga jer mnoge moje kolegice to naprosto nisu uspjele ostvariti. Imati djecu kao balerina, to je čak i ansamblu teško, a pogotovo je teško ako ste solistica. Imam dva odrasla sina i silno sam ponosna na njihov uspjeh. Mlađi, Daniel Rey trenutno je na diplomskom studiju računarske znanosti i umjetne inteligencije na KU Leuven u Belgiji, a stariji, David Rene, na UCL-u u Londonu završio je studij urbanog dizajna te danas radi u birou poznatog arhitekta Sira Davida Adjayea.”

Balerina od djetinjstva
Opće je mišljenje da život balerine pretpostavlja brojna odricanja, naročito ona koja se tiču fizičke spreme i discipline prehrane. “Nisam nikada imala problema s linijom, zahvalna sam svojim precima na dobrim genima. Znate, nerijetko bih nakon predstave, u 23 sata znala peći svinjske kotlete. Kolegice su me pitale jesam li normalna, a ja sam naprosto bila gladna jer prije predstave nisam mogla jesti, pozlilo bi mi…”

Spomenka Šparemblek baletom se počela baviti u najranijem djetinjstvu. Paralelno je pohađala dvije škole; osnovnu (a onda i srednju) te baletnu.

“To vas nauči ogromnoj disciplini, ali i brzini učenja. Nemate vremena kao drugi učenici koji idu samo u jednu školu. I onda naučite racionalizirati vrijeme jer morate sve naučiti u puno kraćem roku. A ja sam uvijek bila perfekcionist i nisam priznavala ocjene manje od četvorke. Išla sam i na dramsku, željela sam biti spikerica. A onda sam otkrila radio-dramu pa sam počela snimati. Svirala sam i klavir. Nešto kasnije, silno sam željela biti glumica. Sjećam se da sam o tome razgovarala s pokojnim Zlatkom Crnkovićem koji mi je rekao da ako želim studirati na Akademiji, moram odustati od baleta. No, ja sam tada odustala od glume, iako sam poslije glumila i u dramskim predstavama”, otkriva nam Spomenka.

Ljubavna priča koja traje cijeli život
Već s deset godina plesala je u baletnim predstavama u HNK te odlazila na turneje, a nakon završene baletne škole već je imala angažman u HNK-u. Tu se negdje dogodio i prvi sudbinski susret s tada već renomiranim koreografom Milkom Šparemblekom koji će, a tada to nije znala, postati njezin suprug.

“Ja sam tada bila jako mlada, ali svega se sjećam kao da je jučer bilo. Nisam imala pojma da u kazalište dolazi koreograf iz inozemstva. Mi, mladi plesači tada smo samo vježbali i provodili dane u dvorani. Imali smo veliko poštovanje prema starijima; i plesačima i koreografima. Nikada neću zaboraviti taj susret. Zapravo, to i nije bio susret, to je bio pogled”, prisjeća se Spomenka.

“Bili smo u dvorani, nas par plesača i pripremali smo se za vježbe. I ja primijetim da na vratima, naslonjen, stoji jedan čovjek i gleda. Znate ono kad osjetite da gleda baš u vas. I ja se okrenem kolegici i kažem joj: Zašto ovaj čovjek gleda u mene? A ona meni kaže: Jesi ti luda? Znaš li ti tko je to? Ja kažem: Nemam pojma. I tako je počelo. I od tada se priča razvijala malo po malo, išla je svojim tijekom, ništa nije bilo na brzinu, preko noći”, otkriva Spomenka Šparemblek.

No, dodaje, nije to baš bilo tako jednostavno kako ljudi misle. “Ja sam imala velikih problema zbog svega toga. Ljudi su svašta govorili; od toga da me Milko protežira pa nadalje. Kao što sam već rekla, na početku nisam ni znala tko je on, a poslije je došao, držao nam je probe, vježbe. Pa ni njemu nije bilo baš lako. U to vrijeme, naša je razlika u godinama bila jako neobična i velika. Naime, on je 27 godina stariji od mene. Danas je to već uobičajeno, ali tada nije bilo.”

Cjelokupan tekst pročitajte na stranici mojevrijeme.hr

……………………………………………………………………………………………………………………………

Prilog je objavljen je u sklopu projekta “’Novo vrijeme – Povećanje kvalitete medijskog izvještavanja o osobama treće životne dobi s ciljem povećanja vidljivosti” koji je ugovoren za sufinanciranje iz Europskog socijalnog fonda na pozivu Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I. Nositelj projekta je Udruga za razvoj internetskih sadržaja Hoću stranicu.