Unatoč sve agresivnijim tonovima iz Ankare, jedan dio suradnje između Turske i EU-a ipak funkcionira – onaj oko suzbijanja izbjegličke krize. I to tamo gdje je u pitanju novac.

Autor Diego Cupolo

Usred kiše verbalnih strelica koje lete između Turske i pojedinih europskih zemalja lako se zaboravlja da se od potpisivanja sporazuma između EU-a i Turske prije godinu dana ilegalno doseljavanje u Europu dramatično smanjilo. Od početka ove godine je prema Međunarodnoj organizacije za migracije iz Turske u Grčku došlo samo 2.800 izbjeglica, a u istom razdoblju prošle godine čak 143 tisuće.

Unatoč sve agresivnijoj retorici sporazum “težak” tri milijarde eura funkcionira na tehničkoj i financijskoj razini. Do sada je potrošena polovica obećanih sredstava, kaže Jane Lewis iz Turskog ureda Europske agencije za humanitarnu pomoć.

Sporazum je bez sumnje imao svoje slabosti. Kao protuuslugu za bolju kontrolu granica je turskoj strani pored financijske pomoći obećano i liberaliziranje viznog režima za turske građane, kao i ponovno pokretanja pregovora o približavanju Uniji koji su bili stavljeni na led.

Pomoć najugroženijima

Obje ove zadnje točke zbog razilaženja u mišljenjima nisu ispunjene. Istovremeno su, kaže Lewis u razgovoru za DW, pokrenuti do sada neviđeni humanitarni programi na području obrazovanja i zdravstva za tri milijuna izbjeglica koje trenutno žive u Turskoj. S obzirom da se može očekivati da će veliki broj Sirijaca i Iračana godinama ostati u Turskoj cilj tih programa je dugoročna integracija izbjeglica u tursko društvo. Do sada je uplaćeno 777 milijuna od ukupno obećane tri milijarde. Najveći dio novca bi trebao biti uložen u uklanjanje prepreka za integraciju – u obrazovanje i osiguranje pristupa tržištu rada.

Najveći program koji EU sufinancira ima za cilj identificiranje i registriranje posebno pogođenih obitelji. Radi se prije svega o samohranim majkama, starijim ljudima ili osobama s invaliditetom. Te obitelji u projektu Svjetskog prehrambenog programa (WFP) dobivaju bankovne kartice s kojima mogu kupovati u trgovinama i podizati gotovinu s bankomata. Po obitelji se izdaje jedna kartica na koju se uplaćuje određeni mjesečni iznos. On ovisi o veličini domaćinstva. Svaki član obitelji mjesečno dobije 100 turskih lira, što je oko 25 eura mjesečno.

Kritičarima ovakve financijski potpore koja nije vezana uz određene uvjete Lewis uzvraća da ostale mjere potpore poput obrazovanja ili doškolovavanja ne funkcioniraju dokle god nisu zadovoljene temeljne potrebe. 260.000 ljudi je do danas dobilo sredstva potpore u okviru ovog programa.

Stotine tisuća djece ne pohađaju školu

Do 2018., nada se Jonathan Campbell, zamjenik direktora WFP-a u Turskoj, bi broj onih koji će dobiti ovu financijsku potporu dosegnuti planiranu brojku od milijun ljudi. Campbell objašnjava da se odgovor na izbjegličku krizu u međuvremenu od prve pomoći pretvara u održive projekte: “Do 2016. je bilo jako malo ljudi izvan izbjegličkih logora koji su dobivali pomoć. Mi pokušavamo stabilizirati njihovu situaciju i po mogućnosti je poboljšati.”

Od svibnja će biti pokrenut i obrazovni program UNICEF-a s volumenom od 34 milijuna eura. U okviru njega će novac biti isplaćivan izbjegličkim obiteljima koje svoju djecu šalju u turske škole. Od toga bi trebalo profitirati 230.00 djece.

I oni bi rado išli u školu.

Zbog manjka sredstava u Turskoj oko 370.000 maloljetnih izbjeglica ne pohađa školu. Dio njih umjesto toga radi loše plaćene poslove. Oni su ciljna skupina ove inicijative.

Dijeli se i humanitarna pomoć, iako to nije uvijek jednostavno. Turske vlasti su nedavno zabranile rad humanitarnoj organizaciji Mercy Corps, koja u sklopu Sporazuma EU-Turska dobiva pet milijuna eura. Razlozi nisu jasni. Turska ministarstva nisu odgovorila na upite o razlozima zabrane. Aitor Zabalgogeazkoa iz organizacije Liječnici bez granica kaže da humanitarni rad u Turskoj postaje teži, ali da se dostava humanitarne pomoći nastavlja. “Tursko društvo je pokazalo da može izaći na kraj s tom situacijom”, kaže Zabalgogeazkoa u razgovoru za Deutsche Welle. “Stanje izbjeglica u Turskoj nije tako loše kao primjerice u Grčkoj, gdje je zaustavljeno 60.000 izbjeglica koje nemaju perspektivu u toj zemlji.”

Preuzeto sa portala: DW