Ramiz Nukić se sedam godina nakon masakra vratio u svoju kuću na padinama Kameničinog brda iznad bratunačkog sela Kravica. Kaže kako nije pretjerano uzbuđen zbog presude Ratku Mladiću, optuženog za zločine u Srebrenici, nezapamćene još od Drugog svjetskog rata, piše DW.

– Oni će kazniti zločince i oni će jednog dana možda izaći iz zatvora, ali žrtve se neće vratiti…zločinci, normalno, nek’ odgovaraju za svoja djela, sud ima svoje ovlasti, premda ne može meni sad ispuniti želju da mi vrati moja dva brata i oca. Koliko god da ga osude, meni je malo – zaključuje Ramiz.

Za njega je prava pravda, kako kaže, pronaći kosti žrtava, da se ne zaborave ni žrtve ni zločini, a ni oni koji su ih počinili.

– Treba podsjećati i djecu i unučad, da se ne zaborave žrtve, ne ponovilo se nikad nikome – kaže Ramiz. Osvetu, ipak, ne bi preporučio, „jer osveta nije nikome dobrodošla”.

U BiH se, prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, još uvijek traga za oko 7.000 ljudi, od čega 1.000 žrtava s područja Srebrenice. Dojava o masovnim grobnicama je, prema riječima Lejle Čengić, glasnogovornice Instituta, sve manje, ali Institut “ne prestaje tražiti nestale i pomagati u otkrivanju istine, s ciljem da se pomogne obiteljima žrtava da dostojanstveno ukopaju svoje najmilije”.

Ramiz Nukić i njegova obitelj jedini su stanovnici sela na Kameničinom brdu. U ratu je izgubio oca i dva brata.

– Izgubio sam ih u koloni ljudi koji su pokušavali izbjeći pokolj u Srebrenici u julu 1995. Ja sam se odvojio pokušavajući pronaći put kroz šumu. Oni su ostali. Mlađi brat još nije bio punoljetan – kaže Ramiz za DW.

U svoju kuću vratio se 2002. godine iz Banovića, gdje je dočekao kraj rata. Ramiz je nezaposlen. Kako bi preživio, bavi se poljoprivredom, a ima i kravu i desetak ovaca. Kaže, nije mogao naći mir, jer je stalno mislio na oca i braću – gdje su, gdje su im kosti? Stoga, ubrzo nakon povratka, odlučuje početi tražiti njihove posmrtne ostatke. Opremljen tek običnim drvenim štapom Ramiz je počeo obilaziti okolna brda i šume. Kaže, bio je zaprepašten količinom skeleta i kostiju na koje je naišao.

– Kosti k’o kosti, teško je bilo prepoznati oca i braću, ali sam vidio da ima dosta kostiju po šumi, po potocima i odlučio sam da ih počnem kupiti, zapravo da pronalazim kosti i zovem Institut za traženje nestalih, da im pomognem, ali da ujedno pomognem i žrtvama, porodicama žrtava koje tragaju za svojim najmilijima – priča Ramiz.