Tragikomedija. Prva presuda – ON može viđati dijete svaki drugi vikend. Od 264 dana vikenda u kojima ju je mogao vidjeti, došao je 15 puta. Prilikom tih viđanja Centar za socijalnu skrb, prema presudi, trebao je biti nazočan – nisu došli niti jednom, jer nitko od njih ne želi raditi vikendom (morali su poštivati presudu, ali su je jednostavno odlučili ignorirati, jer – mogu).

Ah da, pobjegla sam od njega prije nego je rođena, jer me je zlostavljao.

Prilikom tih 15 viđanja, ON se s djetetom ne bi družio već bi mene snimao mobitelom i hodao iza nas po cijelom gradu. Dijete je plakalo jer “se tata ne igra nego nas samo snima”, ljudi na cesti su se pitali što se događa – zaključak policije: ON na javnom mjestu može raditi što hoće. Kad ne bi snimao, buljio bi u mene. Tjerao dijete da mi laže. Radio sve ono što bi dijete reklo da ne želi da joj se radi, ali bi ON nastavljao dok se dijete ne bi rasplakalo. Na kraju bi se pokupio bez da dijete uopće pozdravi. Na viđanjima se ili ne bi pojavio ili bi kasnio po nekoliko sati i dolazio vidno mamuran. Prijetio bi mi da ću tek vidjeti što mi sve sprema. Sve što je radio, radio je kako bi mene isprovocirao. Koristio dijete kao sredstvo da me nastavi zlostavljati.

ON sudu kaže kako nije dolazio jer nema financijskih sredstava (udaljeni smo 250 kilometara). Pokrenuo je izmjenu presude, jer je želi voditi sebi doma za vikende i to na način da dođe po nju u subotu ujutro, vozi je 250 kilometara i vrati je u nedjelju popodne, ponovo 250 kilometara. Trebam li reći da se drogira i da je dosad uzrokovao dvije prometne nesreće? Sudu nije čudno što on sad očito nalazi financijska sredstva za dolaske, i to duplo. Trebam li napisati da alimentaciju ne plaća? Kad sam ga prijavila za psihičko zlostavljanje (zamislite čuda, državno odvjetništvo odbacilo je prijavu), državno odvjetništvo samo je pokrenulo postupak kaznenog djela protiv djeteta radi neplaćanja alimentacije – trebam li reći da je isto odbačeno?

Sud je dopustio psihološko-psihijatrijsko vještačenje nad njim, kad ja već toliko govorim da je on opasan. Ali ne može samo nad njim, nego se takva vještačenja rade i nad ženom i djetetom. Vještačenje napisano i podneseno sudu. Ja u čudu, jer zamisli, psiholog uopće sa mnom nije razgovarao. Svoje “stručno” mišljenje donio je na temelju razgovora s NJIM. Kad sam ga pitala kako može napisati mišljenje bez da je sa mnom uopće razgovarao, odgovorio je da što ja znam o psihologiji i o tome kako se pišu mišljenja. I da, dobro ste pročitali, mogla sam pitati to psihologa na sudu. A zašto? Jer je prije toga sutkinja, mimo procedure, dopustila da psiholog mene ispituje. Ali nije meni dala da ispitam njega, dok je nisam upozorila da, ako je njemu dala da me ispituje, mora i meni. Pa se složila. Neš ti hrvatskog pravosuđa.

Sud na kraju zaključuje da će dopustiti nadzor pri viđanju i isti ja moram plaćati 4000 kn mjesečno. Ja. 4000 kuna mjesečno. Jer Centar za socijalnu skrb ne želi raditi vikendom.

Općinski sud odlučio, Županijski potvrdio. I što sad? Žaliti se Ustavnom sudu? Mhm. Baš vidim da to ima smisla. Hajdemo se još malo čuditi kako to da žene ne prijavljuju nasilje. Kome da prijave?

I zašto pišem ON velikim slovima? Jer MUŠKARAC je jedino što hrvatsko pravosuđe i institucije vide i uviđaju. Ja, žena, s druge strane, trebala sam biti tiha, ponizna, ne žaliti se i pustiti HRVATSKO PRAVOSUĐE da radi što želi. Ono što je još žalosnije – sve sutkinje bile su žene.

Što su još dva ženska života hrvatskim institucijama! Idem s kćeri sjesti i čekati da ON poludi i upuca nas obje. Živio patrijarhat!

*Članak je preuzet s portala Libela. Zbog prirode slučaja, članak je objavljen anonimno, a identitet autorice je poznat uredništvu.