Od akademske zajednice preko politike do gospodarstva, korupcija je zahvatila hrvatsko društvo poput sepse. Građani anestezirani crnim prognozama i društvenim mrežama – ne čine ništa.

Piše: Siniša Bogdanić

„Slučaj suzavac je skretanje pažnje sa slučaja Saucha. Slučaj Saucha je skretanje pozornosti sa slučaja Barišić. Slučaj Barišić je skretanje pozornosti sa slučaja Ina. Slučaj Ina je skretanje pažnje sa slučaja Fimi Medija.“ Redom to su slučajevi napada na LGBT klub, izvlačenja novca iz vladinog ureda putem isplate dnevnica za vrijeme premijera Milanovića, akademsko-koruptivnog klupka plagiranja znanstvenog rada, sumnjive prodaje državne naftne kompanije i najvećeg HDZ-ovog korupcijskog skandala. Poredao ih je aktivist Zorislav Petrović iz Instituta za kulturu i etiku kako bi opisao način na koji se jalovo polemizira o možda najvećem kočničaru razvoja hrvatskog društva – korupciji.

Nostalgičniji će reći kako je u bivšoj državi bilo korupcije, ali ne u ovolikoj mjeri. „Funkcionari, direktori i rukovoditelji su si nekad radili vikendice na račun poduzeća. Jer tko je krao, i narodu je dao. Danas si kupuju hotele i jahte, dok radnicima ne isplaćuju plaće.“ Oni radikalniji podijelit će status na Facebooku i „glasno“ podviknuti da Hrvatskom vlada „komunistička elita koja od 1945. godine nesmetano pljačka narod“. I to će otprilike biti to. „Rumunjska se ovdje ne može dogoditi“, rečenica je koja se posljednjih dana često čuje u Hrvatskoj.

Može li i danas biti kriva Jugoslavija?

Je li korupcija zaista naslijeđena iz bivše države, usvaja li je hrvatski građanin s majčinim mlijekom, kako to neki vole obrazlagati? Jednim dijelom jest, ako je pitati Petrovića. „Korupcija nije bila mala. Sustav je bio jednopartijski i prvenstveno se vodilo računa o tome da se podmire potrebe članova partije.“ Da nema razlike ni u višestranačju, potvrdili bi brojni sociolozi koji zagovaraju tezu da su upravo profesionalne stranke projektirane kao inkubator korupcije. Kako nam objašnjava Petrović, sve do potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (2001.), zakonodavno se nije učinilo ništa da bi se korupciji stalo na kraj. „Tek tada su se stvari počele kretati na bolje. Međutim, uz velike otpore. Sjetimo se kako je Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta bio tijekom rasprave sve mekši i mekši, a Zakon o sprječavanju sukoba interesa je između dva čitanja nestao iz saborske procedure. Pogledajte samo kako se je odnosila Kukuriku vlada prema Uredu povjerenice za informiranje. Nakon što bi se pod pritiskom EK neki propis bitan za smanjivanje rizika od korupcije usvojio, nije se provodio ili se je provodio nevoljko.“

U razgovoru za Deutsche Welle sociolog dr. Renato Matić s Hrvatskih studija objašnjava da društvo nije doživjelo značajnu transformaciju kakva je potrebna da bi se totalitarni model vladanja populacijom zamijenio demokratskim upravljanjem ukupnim društvenim kapacitetima. Pa demokraciji dodaje epitet „prividna“, jer se relativno uspješno obnavlja redovitim demokratskim izborima, slobodom izražavanja, kao i mogućnošću verbalne kritike svake javne osobe. No nije ostvarena na način da političari ne mogu kadrovirati u stručnim i profesionalnim službama javnog sektora. „Zaboravlja se da tako postavljeni kadrovi jedinu lojalnost duguju isključivo onome tko ih je postavio na položaj, jer svojim sposobnostima i dokazanom kreativnošću nikada ne bi ostvarili takvu karijeru“, objašnjava profesor.

Hrvatska traži manjeg lopova

Prateći reakcije javnosti na gotovo svakodnevne korupcijske afere, stječe se dojam da se i korupcija dijeli na „vašu“ i „našu“ pa se jedan tabor veseli kada da se u drugom otkrije korupcija. I obrnuto. U takvom ozračju korupcija postaje skoro pa poželjan as u rukavu. Slučaj nezakonitog uzimanja novca iz blagajne vladinog ureda u vrijeme SDP-ova premijera Milanovića gotovo je u trenu rasteretio vladajući HDZ opterećen brojnim korupcijskim aferama iz vremena Ive Sanadera. Umjesto traženja kazne za sve, političari, ali i građani, su počeli vagati tko je neviniji i tko se je manje okoristio javnim novcem. „To je besmisleno. Najgore je da sve vodi do nepovjerenja građana u institucije i često vidimo da ljudi kojima je povjereno provođenje zakona, ovlasti koriste da bi sebi i povezanim osobama priskrbili prednost ili korist na koju nemaju pravo“, kaže aktivist Petrović

Može li onda korupcija biti pitanje mentaliteta? Političke stranke, kaže dr. Matić, imaju lagodnu poziciju, jer su naravno za korupciju uvijek krivi „oni drugi“. Što se reakcije javnosti tiče, dodaje, nekritički stranački navijači vjeruju isključivo svojim favoritima. „Mnogi građani još uvijek misle da tako mora biti, a ostali ne vjeruju da je moguće ostvariti pravednije društvo bez korupcije. Izostaje najbitnije, a to je zajednička beskompromisna antikorupcijska strategija. Stvorena je klima svojevrsne legitimacije bezakonja“, priča nam profesor. „Kada nedjela ostanu neraščišćena i nekažnjena postanu redovita i očekivana pojava, a bezakonjem i nemoralom stečena dobra postaju legitimacijom društvenog uspjeha. Istodobno, drugi članovi društva, a posebno mladi, promatraju i donose zaključke: ako bogatstvo stečeno nepoštenjem, prijevarom i kriminalom ostaje u rukama otimača, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati; tada vrline kao što su marljivo učenje, poštenje i pravednost, nisu dobar izbor za društveni uspjeh.“

Petrović etiku u društvu ocjenjuje izrazito niskom. „Niti jedna jača stranka nije sama kod svojih dužnosnika postavila norme ponašanja za smanjivanje rizika od korupcije. Nemamo ni etički kodeks parlamenta, iako je to vrlo benigna mjera koja na ni na koji način zastupnicima ne derogira stečena prava“, nastavlja.

Glasači čuvaju posao, stranke čuvaju privilegije

Stranačka iskaznica je karta za uspjeh, potvrđuje nam dr. Matić. I to je ta sličnost s preddemokratskim sustavom iz kojega je Hrvatska izašla prije četvrt stoljeća. “Svakodnevno gledamo kako politički umreženi mladi ljudi bez problema dolaze na radna mjesta i položaje, dok sve ostale čeka dugačak i mukotrpan put. Ili naprosto odlaze iz zemlje.“ A to, navodi Matić, osim izravnog generiranja političke korupcije, u jednadžbu unosi i deprofesionalizaciju državnog i javnog sektora. „Političke stranke naprosto nisu primorane išta mijenjati, jer bi time izravno ugrozili svoje privilegije, ali bi i odbili desetke tisuća onih građana koje su svih ovih godina uhljebili, i tako stvorili poslušnu stranačku bazu.“

„Ljudi koji imaju kvalifikacije i osjećaju da imaju snage napredovati u nekom sustavu otvorene tržišne utakmice u Hrvatskoj ne vide mogućnost napredovanja. Tu je od sveučilišta pa preko politike do biznisa sve premreženo i ne postoji objektivan kriterij kako napredovati. Mali je utjecaj našeg vlastitog truda na postignuti rezultat“, dodaje Petrović.

Usprkos prividu potpune ležernosti javnog prostora, sociolog Matić kaže građani ipak nisu nezainteresirani. „Boje se korupcije, ali daleko nedovoljno s obzirom na strukturalne opasnosti koje od nje prijete. Zaboravlja se da je korupcija jedan od najsigurnijih putova nekog društva prema gubitku ekonomskog, kulturnog i političkog suvereniteta, tj. izravnom uništenju ne samo suverene države, već i ukupnog društva.“ Pa ukazuje i na paradoks u kojem političari građanima zamagljuju pogled apokaliptičkim najavama ugroze nacionalnih interesa, a u stvarnosti pokazuju da nisu dorasli suočiti se sa stvarnim prijetnjama.

„Umjesto da se dobronamjernim i kreativnim političkim upravljanjem, svi društveni potencijali usklade i usmjere ostvarenju zajedničkog dobra, potiču se različiti spinovi, poput selektivnog, a ne istinski potrebnog, temeljitog i kritičkog suočavanja s povijesti. Time odgovorni politički akteri, potvrđuju ne samo da ih ne zanima opće dobro svih građana, već svjesno mobiliziraju golemu negativnu emocionalnu energiju javnosti pa izravno ugrožavaju nacionalne i zajedničke interese“, zaključuje sociolog Matić.

Ne čudi stoga što su i u nedavno objavljenom padu Hrvatske na ljestvici Indeksa percepcije korupcije mnogi našli utjehu u činjenici da je u susjednoj Srbiji i BiH – još i gore.

Preuzeto sa portala: DW