Ratovima na području bivše Jugoslavije riječi režimskih novinara bile su ubojite kao i meci vojnika na ratištima. Naručene i kontrolirane tekstove pratile su fotografije koje su često pojačavale dojam i emocije kod friško nacionalno osviještene publike, piše Davor Konjikušić za Novosti.

Mediji su ti koji su rat pripremali, aktivno radili na raspirivanju mržnje i demoniziranju protivnika. Prvi put nakon rata, u sklopu izložbe Lekcije iz ‘91 na jednom mjestu bit će izložene fotografije 31 autora iz regije uz nekolicinu međunarodnih gostiju.

Zagrebački festival Organ vida, uz suradnju s Foto savezom Srbije i Foto klubom iz Maribora, u sklopu većeg projekta slovenske udruge Društvo za evropsko zavest, izložbu otvara 14. rujna na zanimljivoj lokaciji, u Galeriji Zvonimir koja se nalazi u sustavu Ministarstva obrane unutar istoimenog hotela.

Bit će izložene fotografije s ratišta od Slovenije preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i Makedonije. Zanimljivo će biti vidjeti kako će te fotografije funkcionirati danas, više od dvadeset godina nakon rata.

Kustosica izložbe i profesorica fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Sandra Vitaljić smatra da će publici izložba biti vrlo zanimljiva jer nudi pogled na ratna događanja iz drugačijeg rakursa, a i prvi su put u velikom opsegu prikupljene ratne fotografije snimljene na različitim, nekad zaraćenim stranama.

Mi koji smo išli po terenu, barem neki od nas, s vremenom bismo nabasali na situacije koje bi dovodile u pitanje službene, probrane ‘istine’. Urednici su bili i ostali glavni kotači manipulatorske uloge medija u stvaranju i održavanju mentaliteta netrpeljivosti, rata i mržnje – kaže Saša Kralj.

– Moje je mišljenje da fotografije nikada ne mogu biti promatrane izvan konteksta u kojem se pojavljuju. Na ovoj izložbi fotografije su opremljene originalnim potpisima fotografa, ne pojavljuju se u klasičnom novinskom kontekstu, već dobivaju nove slojeve značenja suprotstavljene fotografijama slične tematike, ali snimljenima na drugim stranama. Na izložbi će ipak biti postavljene i stranice iz tiskovina toga vremena kako bi se dobio uvid u kontekst u kojem su se te fotografije nalazile u ratnom vremenu. One su tada bile upotrebljavane kako bi proizvele određene emocije ili prenosile određene ideje, opremljene uredničkim tekstovima, usprkos možda časnim namjerama fotografa da prenesu izvorni događaj. Odgovornost novinara, pa tako i fotografa, velika je u svakom, a osobito u ratnom vremenu – kaže Vitaljić.

Za razliku od modernih ratova gdje moćni vojni aparati apsolutno kontroliraju svako kretanje novinara i dopuštaju jedino snimanje unaprijed pripremljenih situacija, ratovi na prostoru bivše Jugoslavije bili su svojevrsni foto-safari na kojem se i najosjetljivijim skupinama žrtava pristupalo bez problema.

Ipak, domaći fotografi, za razliku od inozemnih, sukob su snimali uglavnom s jedne, ‘svoje’ strane rata. Saša Kralj, fotograf sa zagrebačkom adresom, prisjeća se kako su kolege svojevremeno ušli u rat.

– Domaći fotografi ušli su u rat devedesetih kao mala djeca, naivno, bez ikakvih iskustava i bez ikakvih dubljih edukacija i analiza. Među fotografima u to vrijeme bilo je onih koji su naivno i poslušno odrađivali posao, nastojeći ne ugroziti svoj mjesečni prihod. Bilo je onih koji su svjesno išli za potvrđivanjem svojih predrasuda i pomaganjem ratne klime na ‘svojoj’ strani. Bilo je i onih koji su bili motivirani adrenalinom i mogućnošću lakše zarade. Naravno, kod mnogih je bilo mješavine svega pomalo. Bili smo jako plodna grupa koja se voljno izlagala, a nije bila svjesna što doprinosi u pozitivnom ili destruktivnom smislu. Naravno da smo bili izmanipulirani. I ja snosim svoj dio odgovornosti iz tog vremena. Nisam kriv za rat, ali u njemu postoji i moja odgovornost – govori Kralj.

U podgrijavanju rata fotografija je imala svoju ulogu. Sjetimo se samo bizarne fotografije s naslovnice Glasa Slavonije iz 12. kolovoza 1991., na kojoj hrvatski vojnik iz automobila vadi heavy metalca s majicom benda Motörhead, a iznad je veliki naslov ‘Uhićen četnik usred grada!’ Ili fotografije ‘tuđih’ žrtava koje je svaka strana prisvajala kao svoje. Najveći moralni pad vjerojatno predstavlja slučaj Bojana Stojanovića i Srđana Petrovića, mladih fotografa koji su s osuđenim ratnim zločincem Goranom Jelisićem Adolfom dogovorili ubijanje zarobljenog muslimanskog civila.

Jedan od onih koji znaju što znači zloupotreba fotografija je fotograf Miloš Cvetković, koji je početkom rata radio za beogradsku Borbu. U okolici Dvora snimio je srpske dobrovoljce kako ispred sebe vode hrvatske civile kao živi štit, zbog čega je skoro izgubio život. U problemima je bio i 1995. u selu Šljivovici, za koje nisu znali ni građani 15 kilometara udaljenog srpskog Užica, gdje je snimio fotografije muslimanskih zarobljenika nakon pada Srebrenice.

– Kada gledam ovako s distance, politike svih država koje su bile u ratu koristile su fotografije kao alibi za ono što su radile. Držim se one Brechtove da ‘svako treba brinuti o svojoj sramoti’, pa bi bilo fer da i novinari i fotografi sa svih strana rata što poštenije prikažu ono što se dešavalo. Tijekom rata moj problem bila je činjenica da sam radio za Borbu, pa sam imao problema i s ‘naše’ strane. Bili smo proglašeni za izdajnike, a radili smo časno i pošteno. Ali u propagandi su više učestvovali novinari koji su pričali bajke i huškali na rat. Kod nas fotografa ipak je morala postojati fotografija. Mislim da postoje dobronamjerni ljudi sa svake strane. Mogu svakoga pogledati u oči i pričati o tome. Volio bih da ima što više sličnih ljudi i s bosanske i s hrvatske strane.

Fotografirao sam zarobljavanje Hrvata u Borovu. Tada su ljude popisivali, tako da ti spiskovi negdje sigurno postoje. Razmišljao sam da uzmemo te fotografije i da vidimo ko je iz tih linija i danas živ – priča Cvetković.

Fotografija se uvijek pomno bira, njen odabir nije slučajan, nije ni plasman na novinskim stranicama, baš kao ni naslov i tekst koji je prate. Fotografije u službi propagande dizajnirane su tako da obeshrabre neprijatelja, kreiraju neprijateljski stav prema suprotstavljenoj strani i time osiguraju bezuvjetnu podršku ratu kod ciljane publike. ‘U tom ratu laž je bez obzira na posljedice bila dopušteno sredstvo. Fotografije nikada nisu jednoznačne, njihove je slojeve potrebno sagledati uzimajući u obzir okolnosti u kojima su nastale, utisak koje su mogle proizvesti u trenutku objavljivanja, fotografovu motivaciju, svjetonazor i etiku, a naposljetku i oči kojima ih danas promatramo’, kaže se, između ostalog, u najavi ove izložbe.

– Mi koji smo išli po terenu, barem neki od nas, s vremenom bismo nabasali na situacije koje bi dovodile u pitanje službene, probrane ‘istine’. Urednici su bili i ostali glavni kotači manipulatorske uloge medija u stvaranju i održavanju mentaliteta netrpeljivosti, rata i mržnje. Kada govorimo o propagandi i objektivnoj stvarnosti u medijima, mislim da su važna tri elementa. Prvo, ‘objektivno’ je riječ koja ne bi trebala postojati u tom kontekstu. Drugo, ‘propaganda’ implicira namjeru. Treće, svaka propaganda teži manipulaciji objektivnosti – smatra Kralj.

Većina fotografa danas je svjesna svoje uloge u medijima koji su izvještavali o ratnim zbivanjima devedesetih. Za razliku od drugih medijskih djelatnika, naši sugovornici ne negiraju svoju ulogu u tome, ali ističu da je presudni utjecaj imala televizija. Beogradski fotograf Imre Szabó tvrdi da je upravo to bila sretna okolnost kada govorimo o fotografiji.

– Svi mi koji smo htjeli, mogli smo raditi bez prevelikog opterećenja. Nažalost, svako od nas samo na ‘svojoj strani’. Bez obzira na krajnje pošten pristup fotografa događajima, njihove fotografije često su bile zloupotrebljavane i prikazivane u sasvim drugom kontekstu, uglavnom prema stereotipima ratnohuškačkih propagandista. I moje su fotografije bile nekoliko puta zloupotrijebljene, iako ne u prevelikoj mjeri. Valjda sam imao više sreće u odnosu na neke druge kolege – kaže Szabó.

Sarajevski fotograf Amel Emrić, koji se godinama bavi ratom i njegovim posljedicama, također se slaže da je televizija bila medij koji je propaganda najviše favorizirala, ali isto tako smatra da fotografija posjeduje i svoju pozitivnu stranu koju treba odvojiti od one negativne.

– Kada se fotografija bavi životom izbjeglica, preživjelim žrtvama genocida ili sudbinama civilnih žrtava rata, ona mora biti objektivna i istinita. A fotografije vojske, političara i generala bile su dio čiste propagande koja se morala raditi kako bi se dobila dozvola za odlazak na liniju fronta i za izvještavanje iz okolnih mjesta. Morao si biti dobar s generalom da bi te poveo na mjesto događaja. Fotograf mora biti ispred ostalih, mora biti prvi na licu mjesta, mora biti spreman nositi sve na sebi i sve u sebi, mora znati kako se nositi sa strastima i dok snima, mora znati kako će prodati snimljeno. Ako preživi granatiranje ili napad pješadije, hoće li biti sretan da proda tu reportažu i zamijeni desni krajnik na svome golfu kako bi ponovno mogao otići snimati – priča Emrić.

Četrdeset godina kasnije svaki od fotografa s težinom se prisjeća svog ratnog i profesionalnog puta. Saša Kralj kaže da je nakon svog ratnog iskustva došao do zaključka da postoje samo dvije strane u svakom ratu, oni koji profitiraju i oni koji to plate svojom krvlju, znojem, suzama i životima.

– Oni koji su profitirali davno su se pomirili, ako su se ikada i posvađali. Oni ne žele da se drugi, većina koja je platila, probudi, osvijesti i shvati da je svaka žrtva, svaka izbjeglica koju osobno poznaju ili su samo za nju čuli, druga strana tog profita. Kako smo manipulirali ljude da ubijaju i budu ubijeni za vrijednosti koje su nam elite prezentirale, tako možemo manipulirati da ih educiramo da barem imaju izbora i da onda odluče što za njih predstavlja vrijednost. Mislim da fotografija može biti moćna vizualizacija zlatnog pravila koje je prisutno u svim kulturama: ‘Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima’ – kaže Kralj.

Upravo u suočavanju i pogledu na sve strane rata leži osnovna ideja ove izložbe. Fotografije postaju svjedočanstvo, povijest i materijal, koji unutar postava više nije instrumentaliziran za propagandne potrebe. Upravo je to možda i razlog da se pozivu za izlaganje odazvala većina fotografa. Svega je nekolicina odbila sudjelovati.

– Fotografije svih nas veoma su slične, samo su na različitim stranama. A krajnje je vrijeme da se te ‘strane’ prevaziđu. U mom osobnom slučaju mislim da smo uspjeli u tome. U komunikaciji sam s više kolega na svim stranama. A svaka žrtva je pojedinačna, kao što je i odgovornost za njihovo ubojstvo pojedinačno. Premda još uvijek sve strane imaju paranoju kolektivne odgovornosti – pojašnjava Szabó.

– Izložba želi ponuditi jednu drugačiju kulturu sjećanja od one nacionalne i isključive – ističe Sandra Vitaljić.
Možda nije puno, ali nije ni malo u trenutku dok pljušte jeftina nacionalistička prepucavanja. Ako zbog ove izložbe budemo bliži jednoj novoj lekciji iz povijesti, možda se približimo i trenutku kada ćemo moći preispitati i svoju poziciju u sukobu.