Točno godinu dana nakon što je gostovao u Booksi, izraelski pisac David Grossman dobio je prestižnu nagradu Man Booker International za roman A Horse Walks Into a Bar. Nakon dugotrajnih ‘dylanskih ratova’, kod nas je napokon zavladala sloga: Booker za Grossmana pozdravljen je bučnom aklamacijom.

Piše: Luka Ostojić

Nismo sretni samo zato što se sad možemo hvaliti da smo ugostili dobitnika ove nagrade (već drugog, nakon Lászla Krasznahorkaija), nego zato što nas je Grossman u svom nastupu i komunikaciji prilično impresionirao. U skladu s tim dojmom je i obrazloženje nagrade – Nick Barley, predsjednik žirija, pohvalio je njegov roman kao “iznimno ambiciozan hod po žici, spektakularno uspješan.”

Roman prati nastup stand-up komičara koji postupno prelazi u bolnu ispovijed o traumama iz prošlosti. Već nam radnja otkriva koliko je pothvat riskantan – kako u formu romana uspješno prenijeti nastup komičara, i to neugodno loš nastup iritantnog komičara u stalnom napetom odnosu s publikom? Kako vezati čitatelje uz antipatičnog i uvredljivog protagonista (kako bi Barley rekao, challenging and flawed)? I kako prenijeti njegova bolna sjećanja bez padanja u patetiku? Naposljetku, u vezi prevoditeljice Jessice Cohen, kako na engleski prevesti roman većim dijelom pisan na izraelskom slengu?

Kako nekome uopće padne na pamet napisati takav roman?

U programu Piščev dnevnik Grossman je razgovarao s književnikom i svojim prevoditeljem Davidom Albaharijem o procesu pisanja (snimku možete pogledati ovdje). Prema Grossmanu, nakon dolaska do početne ideje za roman (koja se može pojaviti bilo kad i bilo gdje), nastaje priča koja se razvija sama od sebe – “Puštam priču da sama ide svojim tijekom, želim da me iznenadi i da me ‘izda’, da me odvede, kako Amerikanci vole reći, izvan moje comfort zone.” Tako autor izbjegava šmiranje po poznatim temama, a svaki roman otkriva nove likove, novi jezik i nove teme, ma koliko bile neočekivane i uznemirujuće.

Nakon inicijalnog procesa spontanog pisanja kreće bjesomučno preispisivanje teksta što Grossman uspoređuje s tesanjem. “Pišem rukom i tipkam tekst, ali nikad ne koristim copy-paste jer svakim tipkanjem otkrivam nešto novo i mijenjam tekst.” Pojedini romani imali su više od 15 verzija.

Grossman će skromno reći da je to njegov osobni način pisanja, ali doista je fascinantno vidjeti autora koji ruši stereotipnu opreku između otkačenih, ‘inspiriranih’ pisaca koji u transu izbacuju svoje ‘nebrušene dijamante’ i zanatlija koji peglaju tekst dok u njemu ne ubiju svako zrno spontanosti. Divlja mašta i disciplina očito mogu ići ruku pod ruku. Zato Grossman može odlučiti napisati roman o lošem komičaru koji gnjavi publiku svojim traumama, i napraviti vrhunski tekst.

No smatram da bi spisateljsko majstorstvo puno manje značilo da Grossman nije uz to i dobar čovjek. Pritom ne mislim na njegovo pristojno i ugodno ponašanje, nego na činjenicu da u svojim knjigama i javnim nastupima uporno ističe suosjećanje i solidarnost kao najvažnije društvene vrijednosti. Grossman je Židov koji godinama otvoreno kritizira izraelsku vojnu politiku. Njegov 20-godišnji sin je 2006. poginuo u sukobu Izraela i Palestine, što ga nije ni pokolebalo ni utišalo. Dapače, od tada je napisao tri knjige u kojima se manje ili više direktno bavi svojom boli.

“Treba svjesno djelovati protiv gravitacije tuge i ne potonuti”, kaže o svom životu nakon osobne tragedije. Treba se boriti i protiv fašizma, “jezika bubnjeva i truba” koji nudi “zavodljive i jednostavne generalizacije kao objašnjenje svih naših problema”. Grossmanovi romani stoga nam pomažu da razumijemo ljude oko nas, da suosjećamo s njima i da ih tretiramo kao ljudska bića. I da ne potonemo.

“Čak i kad bi borba protiv fašizma bila beskorisna, to ne bi značilo da je besmislena”, rekao nam je prije godinu dana. Stoga nam je drago što mu možemo čestitati na Bookeru i ponovno mu poželjeti sretan Dan antifašističke borbe.

Preuzeto sa portala: Booksa.hr