Obitelj je osnovna društvena jedinica, prvi kontakt djeteta sa svijetom i prva stanicu na putu njegova odrastanja. Obitelj i odnosi unutar obitelji temeljni su za razvoj zdravog pojedinca.

U obiteljskom okružju dijete stječe prva iskustva, uči na temelju roditeljskog ponašanja, formira mišljenje i stavove, razvija svoje osobne potencijale i socijalne odnose.

Stoga je obitelj i odnos roditelja najznačajniji čimbenik razvoja pojedinca i njegove cjelokupne ličnosti. Kakav će čovjek dijete postati ovisi o tome kakvi su odrasli bili kao roditelji.

Obiteljski život i obiteljske zajednice drastično su se promijenile. Sve veći broj razvoda brakova, izvanbračnih zajednica, jednočlanih kućanstava, samohranih obitelji u raznim kombinacijama upućuju na velike promjene i raspad tradicionalne obitelji (“dok nas smrt ne rastavi”). Dok je nekoć otac bio taj koji je u obitelji bio apsolutni autoritet financijski skrbeći  za obitelj, danas ta uloga nije toliko naglašena.  Tako se majke se sve više odlučuju na ulogu majke i zaposlene žene, sve je više mladih majki koje odlučuju prekinuti rodiljni dopust pa brigu o djeci sve više preuzimaju plaćene dadilje i bake.

U novonastalim uvjetima članovi obitelji nažalost, sve manje vremena provode zajedno, pa je obitelj sve manje središte života njezinih članova. Istovremeno, od odgojno-obrazovnih ustanova se očekuje veći odgojni angažman i preuzimanje nekih obiteljskih funkcija. Dok se odgojno-obrazovni djelatnici žale na sve veći porast devijacija u ponašanju djeteta pripisujući ih roditeljskom (ne)odgoju, drugi pak ističu da se u školama premalo važnosti pridaje učenju osnovnih životnih vještina i vrijednosti, pri čemu škole zanemaruju odgojni karakter. Treći pak krive medije koji isključivim interesom za povećanje gledanosti i stjecanje profita niti ne pokazuju interes za odgoj djece. Nažalost, takvo”prebacivanje loptice” slama se na dječjim leđima. Jer istina jest da je nemoguće optužiti samo jednog aktera za sve ono što je loše.

Sve to uvelike dotiče djecu i utječe na njihove živote i odrastanje, čak i kada se čini da su premalena da bi razumjela što se događa. Čak će i novorođenče do druge godine života osjetiti  promjene u svojoj okolini i kod osoba koje se brinu o njemu.

Premda obitelj ima najvažniju ulogu u odgoju i psihosocijalnom rastu i razvoju djeteta, roditelji, zbog niza objektivnih razloga (borba za egzistenciju, nedovoljna upućenost) ali i subjektivnih razloga (nedovoljna osjetljivost za potrebe svoje djece, nepronalaženje vremena za kvalitetno provođenje slobodnog vremena i komunikaciju sa vlastitim djetetom) često nisu u mogućnosti svojoj djeci pružiti poticajno okruženje i dati smjernice za optimalan razvoj njihovih potencijala. Zato se sve više očekuje da vrtići i škole, u kojoj djeca ipak provode najviše vremena, trebaju kvalitetnijim programom prevenirati, a ne samo intervenirati pojavu nepoželjnih oblika ponašanja.

Kad su u pitanju mediji, obzirom na količinu izloženosti nasilju i neprimjerenim sadržajima te minimalno bavljenje odgojem djece od strane odgovornih aktera, ne treba iznenađivati pojava porasta sve većeg broja devijantnih ponašanja kod djece i mladih.

Unatoč činjenici da cjelokupna okolina formira dijete i utječe na njegov psihosocijalni razvoj ipak je obitelj ta koja ima najveći utjecaj i može najviše pridonijeti njegovu razvoju.

Od suvremenih kompetentnih roditelja se očekuje stalna spremnost za izazove roditeljstva i otvorenost za učenje. Zadaće koje se stavljaju pred roditelja uistinu su zahtjevne i složene, a roditeljska je uloga mnogim majkama i očevima jedan od najvećih životnih izazova.

Nažalost, recepti za odgoj ne postoje, kao niti savršeni roditelji. No, to djetetu nije ni potrebno. Najvažnije je djetetu pružiti i pokazati ljubav, jasno pokazujući tko je „glavni“ u tom odnosu, tko odlučuje i tko je odgovoran. Roditelj dijete mora prihvatiti onakvim kakav jest, sa svim njihovim vrlinama i manama i dati mu prostora da iskaže svoju osobnost.

Upravo takvi roditelji, oni koji rade na sebi, konstantno se zapitkuju što još mogu učiniti, nastoje poboljšati svoje roditeljske vještine i ispravljati neizbježne pogreške, najuspješniji su roditelji koji će odgojiti dobre odrasle ljude.

Biti dobar roditelj i odgojiti zdravo i sretno dijete ovisiti će o mnogo čimbenika. Svako dijete je posebno, individua za sebe sa svojim vrlinama, manama i jedinstvenim potencijalima koje će moći razviti tek ako se osjeća vrijedno, željeno, prihvaćeno i voljeno takvo kakvo jest. Nažalost, čak i oni koji beskrajno vole svoje dijete i žele mu sve najbolje ponekada omalovažavaju, ismijavaju, prijete, podmićuju, okrivljuju, posramljuju i optužuju svoje dijete te na taj način štete njegovoj slici o samome sebi. Tek kada ste zadovoljni sami sobom, prihvaćate se i volite onakvim kakvi jeste, vjerujete u vlastite snage i sposobnosti, vjerujete da ste u stanju postići ono što želite, tek tada možete biti sretni i ispuniti vlastite potencijale.

Najvažnija osobina svake obitelji je toplina emocionalnih odnosa unutar obitelji. Emocionalna toplina ima snažan utjecaj na razvoj djeteta, na njegov doživljaj odnosa među ljudima i na kasniji odgoj vlastite djece. Emocionalno topli roditelji prihvaćaju svoju djecu, pružaju im podršku, razumijevanje, pažnju i brigu. Često mu se osmjehuju ili na druge načine iskazuju svoju ljubav, ohrabruju ga, prijateljski su raspoloženi prema njemu, nastoje vidjeti stvari iz djetetove perspektive i uvažavaju njegove osjećaje. Od odgojnih metoda koriste objašnjenja, ohrabrivanja i pohvale.

Dobri roditelji čvrsto kontroliraju svoju djecu, postavljaju pred dijete određene zahtjeve i određuju pravila, jasno pokazujući tko je „glavni“ a potom nadziru njegovo ponašanje kako bi osigurali da se zadanih pravila dijete pridržava.

Međutim, prečvrsta kontrola djetetovog ponašanja, bez mogućnosti slobodnog izbora, može dovesti do zavisnosti, nesamostalnosti, nepovjerenja u vlastiti identitet i ideje, smanjenih ambicija i potisnutog neprijateljstva. S druge strane, preblaga kontrola može rezultirati agresivnim i nedosljednim ponašanjem kod djeteta.

Da bi se dijete razvilo u zdravu i zrelu ličnost, ono zahtijeva određen stupanj slobode i slobodnog izbora ali i određenu strukturu i niz postavljenih pravila ponašanja u socijalnim odnosima.

Svaki roditelj bira koji će roditeljski stil primjenjivati u odgoju svog djeteta. Ako je u tome dosljedan i strpljiv, čega mnogim današnjim prezaposlenim roditeljima nedostaje, zadobit će povjerenje djeteta iz kojeg dijete razvija povjerenje u sebe i druge ljude te će se razviti u zrelu i odgovornu odraslu osobu. Dijete roditelja čije ponašanje nije dosljedno (npr. u jednoj situaciji kažnjavaju dijete zbog ponašanja koja inače ne kažnjavaju, a drugi put mu dopuštaju sve što hoće jer su umorni) ne znaju što smiju, a što ne smiju, zbunjeni su, nesigurni te sumnjaju u roditeljsku ljubav.

Međusobni odnosi između majke i oca, ključni su za zdravlje i razvoj djeteta. Ako je odnos između oca i majke neprijateljski i hladan, u kojem su svađa, prigovaranje, omalovažavanje, kritiziranje, ucjenjivanje i predbacivanje dominantna ponašanja, teško da će dijete naučiti što je tolerancija, ljubav, prijateljstvo i partnerstvo. Zato radije podržavajte, ohrabrujte, hvalite, prihvaćajte, pregovarajte i slušajte.

Rastava

Neka istraživanja pokazuju da se u Hrvatskoj trenutačno rastavlja jedan od pet brakova godišnje. Rastava je teško iskustvo i velika promjena za sve članove obitelji, čak i ako se s vremenom pokaže da je bila dobra.

Roditeljstvo je samo po sebi jako stresno i zahtjevno čak i uz prisutnost oba partnera, a kamoli za samohrane roditelje koji se zbog nedostatka potpore partnera neminovno susreću s više problema odjednom. Prvenstveno su tu financijski problemi koji im onemogućuju da svome djetetu pruže sve što bi htjeli. Čak i kad alimentacija redovito pristiže, ista rijetko uspijeva pokriti sve troškove odgoja i školovanja djeteta. Stoga su brojni samohrani roditelji prisiljeni tražiti dodatni posao, što im nadalje onemogućuje provođenje slobodnog vremena sa svojim djetetom, a time i uspostavu željenog nadzora nad djetetovim aktivnostima. Premda to kod djeteta može izazvati tugu i ljutnju, isto tako, djeca iz jednoroditeljskih obitelji pokazuju veću samostalnost u obavljanju školskih zadaća i manjih kućanskih poslova od djece iz obitelji sa oba roditelja.

Također, socijalni život samohranih roditelja je ugrožen. Oni u pravilu nemaju dovoljno vremena za održavanje vlastitih socijalnih kontakata, nerijetko su razapeti između svojih potreba i potreba svoje djece kojima žele nadoknaditi drugog roditelja.

Česti su slučajevi u kojima se samohrani roditelji nakon razvoda u potpunosti posvete samo djeci nastojeći im istovremeno biti i mama i tata, pri čemu u drugi plan stavljaju vlastite potrebe, popuštaju djeci u svim njihovim zahtjevima, često sasvim nerealnim, gomilaju im bespotrebne igračke i toleriraju brojna neprihvatljiva ponašanja, a sve u želji da im nadoknade nedostatak drugog roditelja. U mnogo slučajeva, samohrani roditelji svojoj djeci ne postavljaju primjerene odgojne granice koje su vrlo važne za zdrav rast i razvoj. Međutim, mnogi roditelji, a ne samo samohrani, nemaju strogo definiranu obiteljsku rutinu – kad je vrijeme ručka, vrijeme za spavanje, igru, učenje, koja su ponašanja (ne)poželjna i sl. koja je jako važna za kasnije djetetovo funkcioniranje. Zato ih poučavamo kako utvrditi dnevni raspored, ali i sustav kazni i nagrada u suradnji s djetetom.

Isto tako, uvriježeno je mišljenje kako su djeca iz jednoroditeljskih obitelji općenito nesretnija. No, to nije istina. Dijete može biti čak i sretnije i imati veću kvalitetu življenja uz jednog roditelja nego što je to slučaj u obiteljima s oba roditelja čiji brak nije kvalitetan i u kojem prevladavaju svakodnevne svađe i razmirice. Obiteljski nesklad i svakodnevni stresovi uzrokovani svađama roditelja u većoj mjeri negativno utječu na djetetov psihički razvoj od odrastanja uz jednog roditelja.

Kako pomoći djeci u prilagodbi na rastavu

Mnoga djeca ne govore o tome koliko ih promjene u obitelji bole, pa se često zaključuje kako prilagođenome djetetu nije potrebno reći neke odgovore niti s njima razgovarati o tome, što je jedna od najvećih grešaka koje odrasli čine. Premda je ljudima u teškim trenutcima često potreban netko s kime će podijeliti svoje osjećaje, međutim, nekada je i odraslima teško govoriti o tome. Budući je to za njih vrlo burno emocionalno razdoblje, ni sami ne znaju što bi rekli ili kako objasniti novonastalu situaciju.

Ono što svakako roditelji trebaju je izdvojiti vrijeme za raspravu i razgovor o djetetovim osjećajima.

– pripremite unaprijed što, kada, gdje i kako ćete djetetu reći a kako bi što je moguće više olakšali tu tešku situaciju

– zajednički mu priopćite i objasnite sve što se događa kako bi dijete dobilo poruku da unatoč tome što se rastajete da ćete biti uključeni zajedno u njegov život, da ga i dalje volite, da ćete se brinuti oboje za njega, premda jedan od roditelja više neće s njime živjeti i da ste tu oboje za njega

– svakako naglasite da dijete nije uzrok i da ono nije krivo za rastavu jer mnoga djeca preuzimaju krivnju za rastavu svojih roditelja, osobito ona predškolske dobi

– objasnite mu i pripremite dijete na sve promjene koje će se događati (tko će gdje stanovati, kada i kako će se posjećivati itd.)

–  dopustite djetetu da otvoreno pokaže sve neugodne emocije pred vama i drugim bliskim osobama jer će jedino na taj način prihvatiti nastalu situaciju, prevladati je i prilagoditi joj se

– dijete nikada nemojte stavljati u situaciju da mora birati stranu i kriviti drugog roditelja jer je to problem kojeg trebaju odrasli riješiti

– dijete ne smije biti oružje u borbi protiv drugog roditelja i prenositi drugome roditelju ljutnju koju gajite prema njemu jer na taj način žrtvujete dijete i štetite mu

– za dobrobit djeteta važno je da odvojite odnose s partnerom od njegove/njene uloge roditelja.

Tekst preuzet s internetske stranice udruge Sirius: https://centar-sirius.hr/suvremena-obitelj-i-odgoj-djece/

Tekst pripremila: Ivana Belamarić, dipl. psiholog