Slobodu govora štite međunarodne konvencije osiguravajući tako zadovoljavajuće i zdravo funkcioniranje zajednice (članak 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima; članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda). Važno je građanima osigurati prostor slobode u kojem će u svakodnevnoj komunikaciji i u javnom govoru biti zaštićeni od kazne i bilo kakvog progona.

Piše: Suzana Kulović, Autograf

Mediji, kao svojevrsno svevideće oko, su ti od kojih se očekuje da se bore za slobodu riječi i za istinu o događajima u društvu u kojem djeluju. Ako istinito, korektno i iskreno iskazivanje stavova i izvještavanje nailaze na osudu, otkazivanje pa i na prekršajno ili krivično gonjenje, informacije se gube, glas stvarnosti se ušutkava i distorzira u propagandu.

Gubitak istinitih dovodi do bujanja lažnih narativa koji imaju sve manje povezanosti s izvornim događajem. Politički razlozi su najčešće ti koji od medija zahtijevaju modifikacije koje promoviraju poluistine ili laži s ciljem favoriziranja određenih ideja i ideologija nanoseći pri tom veliku štetu društvu.

Totalitarni (komunizam, nacizam) i fundamentalistički (teokracije) režimi onemogućavaju slobodu govora i izražavanja i u privatnoj i u javnoj sferi, a informacije su u funkciji društvene kontrole i indoktrinacije.

Globalizacija je omogućila miješanje ideja, robe i ljudi sa svih strana svijeta, a kretanje stanovništva je već decenijama usmjereno prema zapadnim demokracijama u kojima postoji stalna potražnja za radnom snagom. Najviše stanovništva migrira iz muslimanskih zemalja Azije, sjeverne i supsaharske Afrike donoseći svoju kulturu koja se bitno razlikuje od kulture Zapada do kojeg svi žele doći.

Ako se naš slobodno izrečeni stav, koji je kongruentan s objektivnim vidljivim i drugim osjetilima utvrdivim činjenicama (prije postmoderne bi se to staromodno nazvalo istinom), ne uklapa u popularne narative i trendove koji imaju nultu toleranciju na propitivanje i na kritiku, slijedi odmazda budnih pravednika.

Nedovoljna integracija migranata u novu sredinu dovodi do brojnih problema koji posljednjih desetljeća poprimaju krvave oblike terorističkih incidenata. Kao glavni razlog islamističke pobune, koja je zahvatila jedan manji dio muslimanskog stanovništva Zapadne Europe, navodi se blasfemični aspekt zapadnjačke slobode izražavanja.

Dana 7. siječnja 2015. godine u 11 sati dvojica do zuba naoružanih napadača upala su u redakciju Charlie Hebdoa u Parizu i ubila dvanaest, a ranila jedanaest ljudi. Napadači su bili francuski muslimani, braća Said i Cherif Kouachi, koji su se deklarirali kao džihadisti islamističke skupine Al-Qaeda. Kao motiv su obznanili osvetu zbog karikatura proroka Muhameda koje je objavljivao taj satirički tjednik.

Slijedila je serija terorističkih napada u Parizu i u drugim francuskim gradovima zbog koje je predsjednik Francois Hollande uveo izvanredno stanje koje je ukinuo tek Emmanuel Macron 2017. godine.

U početku, u prvom šoku nakon krvavog atentata, svijet je izražavao masovnu solidarnost s francuskim satiričarima. Tijekom vremena, neki podržavatelji, a i karikaturisti su reterirali jer ”im je bilo važnije gledati svoju djecu kako rastu nego se natezati s islamom”.

Štoviše, javili su se brojni incidenti na komemoracijama žrtvama islamističkog terorizma u Francuskoj gdje su muslimanski učenici odbijali izraziti žaljenje za žrtvama. Očito postoji veliki problem identifikacije mladih muslimana u Francuskoj sa sekularnim idealima francuske republike.

Trenutno redakcija lista Charlie Hebdo je na tajnoj lokaciji. Nažalost, sloboda govora i sloboda izražavanja izgubila je bitku s islamistima u Francuskoj jer se slobodoumni novinari i karikaturisti moraju skrivati i djelovati iz svojevrsne ilegale, kao kriminalci, što je uvredljivo. Proglašeni su islamofobima što je netočno jer je većina njihove kritičke oštrice bila usmjerena na političare, osobito zapadne, te na kršćanstvo i na Papu koji nije dobro prošao u njihovoj humorističnoj interpretaciji.

Ovakvu situaciju oštro kritiziraju umjetnici kao što su književnik Salman Rushdie i aktivistica Ayaan Hirsi Ali koji su u SAD-u, gdje se osjećaju donekle sigurni od islamista koji su im uvijek za petama zbog njihovog javnog djelovanja.

Medijsko lijevo krilo svjetskog političkog spektra smatra javnu zabrinutost i stavove dvoje navedenih sekularnih muslimanskih intelektualaca pretjeranim pa njihovo djelovanje, kao i djelovanje svih drugih koji se usude govoriti o problemu islama na Zapadu (i u većinski muslimanskim državama) sumnjivim desničarenjem i islamofobijom.

To će vjerojatno biti sudbina i ovog mog teksta.

Povijesna borba za slobodu i pravdu u našoj civilizaciji do sad je izvojevala više blistavih pobjeda, ali, nažalost, ti rezultati nisu bili trajni. Jedna od najvećih čovjekovih zabluda je da je društveni razvoj progresivan u pozitivnom smislu te da se svi današnji društveni trendovi mogu (moraju) smatrati progresivnim, bez propitivanja.

Ne znam kako se ta predrasuda, koja se iskazuje kao očekivanje i reagiranje, ugnijezdila u glavama ljudi kad ju brojni markantni događaji demantiraju i prokazuju u povijesnom tijeku kao promašenu i netočnu činjenicu koja je opasna zabluda. Zabluda glasi da je sve novo bolje od prethodnog starog, što je daleko od istine.

Dvadeseto stoljeće je donijelo povijesno nezabilježenu razinu građanskih sloboda i ljudskih prava na Zapadu, a i u većem dijelu Afrike i Azije (oslobođenje kolonija).

Američki pokret za građanska prava Afroamerikanaca, pokret za ženska prava, pokret za prava homoseksualaca i drugi LGBTQ+ aktivizmi pobijedili su u neravnopravnoj borbi s moćnim zapadnim establišmentom.

U demokratskim društvima te poželjne promjene su se mogle ostvariti nenasilnim metodama kao što su građanski neposluh i organiziranje, marševi i prosvjedi koji su u drugoj polovini dvadesetog stoljeća formirali Zapad kakvim ga danas poznajemo.

U zemljama bivšeg Varšavskog bloka i u autokratskim režimima sjeverne Afrike, Bliskog istoka i u komunističkoj Kini te promjene nisu zaživjele. Strukturu tih društava, bilo da su klasične autokracije i diktature, komunistički totalitarni režimi ili teokracije, određuju ideologije koje su neprijatelji građanske slobode kao takve pa i slobode govora.

Povijesna borba za slobodu i pravdu u našoj civilizaciji do sad je izvojevala više blistavih pobjeda, ali, nažalost, ti rezultati nisu bili trajni. Jedna od najvećih čovjekovih zabluda je da je društveni razvoj progresivan u pozitivnom smislu te da se svi današnji društveni trendovi mogu (moraju) smatrati progresivnim, bez propitivanja

Sloboda govora i sloboda izražavanja predstavljaju kamen temeljac svake demokracije, a u borbi za građanska i manjinska prava su se pokazale presudnim elementima. U uljuđenom i neuljuđenom demokratskom dijalogu, u drugom dijelu dvadesetog stoljeća, korigirali su se i poravnavali stavovi, a društvo se mijenjalo i napredovalo.

Prije epohe u kojoj je građanski aktivizam, koji se bazira na slobodi govora i na slobodi izražavanja, donosio progres, plemeniti ciljevi su ostvarivani većinom krvavim i nasilnim metodama: bunama i revolucijama koje su nastojale promijeniti tiranski status quo, a koje su artikulacijom misli i akcije definirali iznimni pojedinci.

Jedan takav pokret je bio prosvjetiteljstvo koje se javilo krajem sedamnaestog i u prvoj polovici osamnaestog stoljeća.

Prosvjetiteljska vizija ljudskih prava i progresa koji su rezultat razvoja svjetovnih znanja, je veliki doprinos Zapada civilizaciji i uvođenju sekularnog principa u društvenu organizaciju. Prosvjetiteljstvo je pokrenulo modernu eru, a onda je propalo, kako neki danas tvrde.

Problemi takve plemenite ideje bili su već vidljivi u sudbini vođa i sudionika Francuske buržoaske revolucije, zlosretnog Marie-Jean-Antoine-Nicolasa de Caritata, markiza od Condorceta, Robespierrea i mnogih drugih koji bili giljotinirani.

Svi ciljevi zbog kojeg su nastale ove žrtve su bili plemeniti! Neslaganje je tada kažnjavano smrću. Demagozi su tražili samo jedinstvo cilja u interesu vrline. Plemenite ideje prosvjetiteljstva, koje su inspirirale vođe revolucije, nisu dovele do vladavine razuma. Izgubile su se Napoleonovim širenjem prosvjetiteljstva osvajanjem.

Modernizam i postmodernizam su dali veliki zamah građanskim slobodama i pokretima za ljudska prava da bi se u drugom desetljeću dvadeset prvog stoljeća ponovno zakompliciralo stanje slobode govora i slobode izražavanja.

Nakon Drugog svjetskog rata procvat građanskih sloboda većine, ako ne svih, manjinskih skupina osigurao je život bolji nego ikad do sad u svim demokracijama Zapada (uključujući Australiju i Novi Zeland). Pokreti za prava Afroamerikanaca, ženska prava i prava seksualnih manjina su postizali svoje ciljeve i društvo je postalo liberalno i slobodnije nego ikad prije. Zapad je ispunio svoje obećanje građanima, tolerancija i uključenost u društvu su dosegnuli zavidnu razinu.

Onda se počelo događati nešto neočekivano: probuđena kritika je zavapila unazad petnaest, a osobito unazad deset godina kao da rasizam, ženska prava i prava seksualnih manjina nisu bili nikad u gorem stanju.

Aktivisti su počeli ”čistiti” socijalni fizički i virtualni prostor od nekorektnih povijesnih pojava, izjava, stavova i mišljenja koji su im mirisali na rasizam, mizoginiju i seksizam, na homofobiju i transfobiju.

Ovakva društvena promjena je započela u SAD-u i proširila se na Kanadu, Veliku Britaniju, Australiju, Novi Zeland i u nešto manjem obimu na stare europske demokracije. Svrha i cilj takvog aktivizma je bio i ostao eliminirati nepravdu i osloboditi potlačene, ali su se u procesu pojavile i neke neželjene nuspojave koje asociraju na Orwella.

Svaka kritika novodefiniranih tabu tema na današnjem Zapadu smatra se politički nekorektnim izražavanjem koje se gotovo automatski proglašava govorom mržnje što vuče na cenzuru i na ukidanje slobode govora i slobode izražavanja. Ovo ne znači da ne postoji govor mržnje sa svim štetnim aspektima.

Primjerice, dosadašnje faze feminizma donijele su napredak prava žena u svakom segmentu života. Unatoč tome, seksizam kao optužba za pošalice, je postao name of the game u javnoj komunikaciji unazad deset godina.

Poznat je primjer profesora Tima Hunta (78 godina), dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu 2001. godine, koji je zbog seksističke šale na kongresu u Južnoj Koreji 2015. otpušten s UCL-a (University College London) i izbačen iz ERC-a (European Research Council) kojem je bio osnivač.

Profesorova supruga, Mary Collins, znanstvenica, imunologinja na UCL-u, zbog pritiska je također bila prisiljena dati otkaz.

Tragično je izgledala slika i članak o dvoje znanstvenika u osamdesetim godinama koji doslovce plaču jer su nakon cijelog života predanog služenja znanstvenoj zajednici ostali bez posla i bez ugleda.

Što je to Tim Hunt rekao da je zaslužio takav progon?

Priča je sljedeća: jedno pitanje iz publike na kongresu u Južnoj Koreji 2015. godine je bilo o ženama znanstvenicama u njegovom laboratoriju. Odgovor profesora Tima Hunta je bio (parafrazirano): Mi (muškarci) se zaljubimo u njih ili se one zaljube u nas, a kad ih kritiziramo, one plaču. U originalu: Let me tell you about my trouble with girls. Three things happen when they are in the lab. You fall in love with them, they fall in love with you and when you criticize them, they cry.

Svakako se radi o neadekvatnoj izjavi zbog koje nobelovac nije zaslužio čestitke, ali da se zbog takve tri rečenice ukine jedna blistava karijera koja je bila veliki doprinos čovječanstvu je svakako pretjerano, okrutno i krivo.

Scientific American (Cristine Russel, 2015.) raspisao se o dotičnom događaju istaknuvši da je Tim Hunt bio nesvjestan teškoća s kojima se susreću žene u znanosti te da je naveo ”bolne uvrede štetne za žene” jer ih je ”reducirao na seksualne objekte”’!

Koliko ja razumijem engleski jezik Tim Hunt je žene znanstvenice u laboratoriju reducirao na romantične objekte, ali ovi kritičari, koji su svojom apotekarskom vagom ”izmjerili” profesora, ne drže do takve distinkcije.

U časopisu Irish Times Fionola Meredith je napisala da sramoćenje starijeg nobelovca nikako nije feministički trijumf, tim više što se trapavi profesor ispričao rekavši da je bio uznemiren i nervozan i da je pokušao biti duhovit.

Tim Hunt i Mary Collins su nakon svega našli novi dom i posao u Japanu jer su bili dovoljno dobri za tu znanstvenu zajednicu.

Veliki je broj primjera ovakve nepravedne i neadekvatne prakse koja se u ime pravednosti i čistoće govora i postupanja provodi u društvima zapadnih demokracija.

Alexis de Tocqueville je naveo da se ljudi boje slobodno govoriti ne toliko zbog straha od kazni već zbog pritiska zajednice koja kritičara može prezreti i sramotiti. U današnjoj Americi, Kanadi, Europi i Australiji su takvom pritisku izloženi svi kritičari popularnih društvenih trendova, a u azijskim zemljama s velikim brojem vjernika, ateisti i pripadnici manjinskih vjerskih skupina.

Sloboda govora i izražavanja podrazumijeva ”slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja svake vrste, usmeno, pismeno, tiskom ili umjetničkim oblikom, ili kojim drugim sredstvom prema svom osobnom izboru i bez obzira na granice”.

Jasno je da ta sloboda nije ni apsolutna ni bezgranična, a granicu joj predstavlja govor mržnje koji je pozivanje na nasilje i mržnju prema pojedincima i društvenim grupama na osnovu rase, boje kože, socijalnog i etničkog porijekla, vjeroispovijesti, zdravstvenog stanja, invaliditeta, rodnog identiteta ili seksualne orijentacije.

Afroamerički građanski pokreti, čija se nenasilna strategija zasnivala na slobodi govora i izražavanja, 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća su iznjedrili pojam woke kulture, budnosti i svjesnosti o rasnoj diskriminaciji, koja se danas manifestira u raznim domenama svakodnevnog života.

Termin se unazad nekoliko godina primjenjuje i na druge građanske pokrete kao što su feminizam i LGBTQ+ pokreti. Vremenom se woke aktivizam stopio s kulturom otkazivanja što je dovelo do apsurdnih situacija u društvu.

Intervencije Baracka Obame, kojima ukazuje da wokeovske ideje purizma i ”bacanja kamenja” na neistomišljenike ne donose socijalnu promjenu, nisu polučile uspjeh. Ludilo mase je krenulo i pitanje je kako, kad i hoće li se zaustaviti.

Amerika, koja je kolijevka većine suvremenih tehničkih izuma i novih socijalnih konstrukata (uglavnom u najpozitivnijem smislu te riječi) nije jedina koja se suočava s apsurdima novih bitaka za društveni boljitak koje se vode sve žešćim kampanjama i sa sve specifičnijim zahtjevima.

Intersekcionalnost je novi analitički instrument koji je skovala Kimberlé Crenshaw, a koji se proširio iz domene prava na identitetske politike pokazujući kako razne nejednakosti djeluju zajedno. Taj koncept pri tom pozicionira žrtve povijesnih nepravdi na društvenoj ljestvici koju logičkom pogreškom proglašava vrijednosnom.

Skor te ”žrtvoslovne” ljestvice određuje prava i ”moralnost” žrtava društvene i povijesne nepravde koja se diže do svetosti; jednostavno rečeno – što si u povijesti gore prošao to si sad bolji, vrjedniji i moralniji i tvom ponašanju se ne može prigovoriti ništa jer su za njega i odgovorni i krivi samo drugi i/ili elementi duboko ukorijenjeni u strukturi društva.

Ovo je obeshrabrujući i pesimističan koncept koji fetišizira pojam i poziciju žrtve koja se predstavlja kao nemoćan trpni objekt vanjske opresije koji nema baš nikakve odgovornosti za svoju poziciju pa tim i nikakvu osobnu moć da se pomakne prema boljem osim oslanjanja na sankcioniranje označenog povijesnog opresora (bijelci, muškarci, heteroseksualci, cis žene i cis muškarci).

Mentalna šteta ovakvog stanja duha je značajna jer potencira projektivnost u razumijevanju vlastite egzistencijalne pozicije što slabi osobnost, a nažalost je vidimo u većini pristupa ugroženim manjinama i izvan SAD-a, u Europi (odnos prema migrantima i romskoj zajednici).

U najnovijoj migrantskoj krizi u Europi, trigeriranoj ratom u Siriji, a koja je brojčano eskalirala 2015. i 2016. godine, javio se niz problema koji su bili očekivani obzirom na broj nesretnih ljudi koji su pristizali.

Europski političari su, nastojeći zadržati suradnju svojih birača, pažljivo kreirali narative koje su mediji objavljivali o migrantima nastojeći ”ne dizati tenzije kad nije nužno”. Taj trend ”netalasanja” je u situacijama porasta kriminala i seksualnog nasilja prema europskim ženama prerastao u prešućivanje pa i laganje društvenih aktera uglavnom s lijevog političkog spektra.

Osobno me kao ženu najviše pogodila priča o njemačkoj političarki turskog porijekla, aktivistici za prava migranata iz grupe Solid, Selin Gören (24), koju su u siječnju 2016. u Mannheimu silovala trojica muškaraca (Daily Mail Online, 5. lipnja 2016.).

Selin Gören je odmah otišla na policiju i prijavila silovanje, slagavši da su silovatelji bili Nijemci jer ”nije željela doliti ulje na vatru agresivnog rasizma”. Opravdala se reakcijom javnosti na događaje u Kölnu na Silvestrovo 2015. kad su više seksualnih napada i pljački počinile organizirane skupine migranata (broj žrtava varira već prema tome oslanjate li se na ”lijeve” ili na ”desne” izvore informacija).

Na nagovor prijateljice, koja joj je rekla da je još jedna žena silovana u tom dijelu Mannheima, Selin Gören je ponovno otišla na policiju i rekla da su je silovala trojica migranata koji su izgledali kao Arapi, a govorili su kurdski ili farsi (Washington Times, 5. srpnja 2016.).

Selin Gören je objavila na Facebooku otvoreno pismo svojim napadačima u kojem im se zapravo ispričala!

”Htjela sam otvorenu, prijateljsku Europu. Europu u kojoj bih rado živjela i u kojoj bismo svi bili sigurni. Žao mi je. Nevjerojatno mi je žao zbog mene i zbog vas. Vi ovdje niste sigurni jer živimo u rasističkom društvu. A ja ovdje nisam sigurna jer živimo u seksističkom društvu. Ali najviše mi je žao zbog okolnosti zbog kojih seksistička djela koja prelaze granice i koja su mi učinjena pridonose vašem izlaganju sve jačem i sve agresivnijem rasizmu. Obećavam vam, vrištat ću. Neću dopustiti da se to nastavi. Neću mirno stajati i gledati kako vas rasisti i zabrinuti građani proglašavaju problemom. Vi niste problem. Vi uopće niste problem. Vi ste najčešće prekrasni ljudi koji zaslužuju biti slobodni i sigurni kao svi ostali.”

Ovako shvaćena uloga žene u suvremenom društvu i u rješavanju svjetskih problema podržava užasni, opsoletni, patrijarhalni stereotip žene patnice koja se svjesno žrtvuje pristajući da bude odmor ratnicima, muškarcima koji pokušavaju uravnotežiti svoj maskulinitet u novim okolnostima na njihovim leđima.

Ja bih vrištala na ovakvu bolesno hipertrofiranu empatiju kad bi me netko čuo, slušao ili moj vrisak uzeo u obzir. Ovo pismo nepoznatim silovateljima je ipak iskreni primjer slobode izražavanja, neovisno o tome što izraženo, mene kao ženu osobno vrijeđa, pogađa i nadasve uznemirava.

Ovaj pristup Selin Gören, koji nekim ljudima, njenim silovateljima u ovom slučaju, ukida odgovornost za počinjeno jer su ”žrtve povijesne nepravde” je čedo kritičke teorije socijalne pravde i intersekcionalnosti koji su trenutno u zenitu popularnosti u SAD-u.

Optužbe za rasizam, kulturnu aproprijaciju, remećenje safe space –sigurnih prostora i za transfobiju su trenutno povodi najvećih kontroverzi u javnom životu SAD-a i Kanade, osobito na sveučilištima gdje se svako toliko digne neki ustanak nezadovoljnih wokera koji ponište nekog profesora ili drugu javnu osobu koja nakon toga nema pravo nastupa na tom sveučilištu (zabrana platformiranja).

Ušutkavanje o temi socijalne pravde, homoseksualnosti, feminizma, kritičke rasne teorije i transrodnosti traje već cijelo desetljeće i kreira atmosferu u društvu u kojoj bi se stanovnici bivšeg SSSR-a i današnje Sjeverne Koreje osjećali kao kod kuće.

Tabu teme se ne propituju, nema debate oko sakrosanktnih sadržaja koji se tiču multiplih slojeva intersekcionalno definiranih žrtava svjetske nepravde, ili je nema bez posljedica, na primjer, izopćenja javnim etiketiranjem i sramoćenjem ili konkretnijim kažnjavajućim akcijama.

Tako se danas na Zapadu (gdje po ovom i mi spadamo), u vrijeme svekolike građanske slobode, realiziraju urnebesni skečevi Monty Pythona gdje ”nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju”, ali se ona ipak svakog trenutka može pojaviti vitalnija nego ikad ako se usudimo primijetiti zbivanja oko nas i otvoreno reći što o tome mislimo.

Ako se naš slobodno izrečeni stav, koji je kongruentan s objektivnim vidljivim i drugim osjetilima utvrdivim činjenicama (prije postmoderne bi se to staromodno nazvalo istinom), ne uklapa u popularne narative i trendove koji imaju nultu toleranciju na propitivanje i na kritiku, slijedi odmazda budnih pravednika.

Lov na krivovjerne je konstantan i sistematičan. Osvetoljubiva cancel culture otkazuje, ukida ljude i dokida ideje osiromašujući javni diskurs svodeći ga na ćakule istomišljenika koji uživaju u moralizatorskoj samodopadnosti po cijenu istine i korektnog informiranja javnosti.

Tekst preuzet sa stranice autograf.hr