Slovensku spisateljicu Suzanu Tratnik srela sam na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče koji se u Zagrebu održao koncem svibnja i na kojemu je bila jedna od inozemnih gošći. S Tratnik me privatno veže mnogo više od činjenice da obje pripadamo krugu LGBT autorica na postjugoslavenskom prostoru. Naime, obje dijelimo slične stavove o društvenim fenomenima i gibanjima u postranziciji, a obje bilježimo zajedničko iskustvo društvenog angažmana u književnosti i posljedice koje takva pozicija donosi.

Piše: Antonela Marušić, Vox Feminae

Suzana je veteranka regionalne LGBT proze, prvu zbirku kratkih priča Ispod nule (Pod ničlo) objavila je još 1997., a od tada naredala je još deset proznih knjiga. Dobitnica je i najveće slovenske književne nagrade Prešernove nagrade koja joj je uručena 2007. godine. Knjige su joj prevođene na sve veće svjetske jezike. No, ono što je možda najvažnije: Suzana kao prevoditeljica i promotorica već godinama neumorno radi na promociji regionalne LGBT književnosti, prevodeći knjige mlađih kolegica i pomažući im da se njihov rad učini vidljivim u književnom polju.

Nedavno si u Sloveniji dobila nagradu za omladinski roman Tombola ili život! (Tombola ali življenje!). Iako si poznata po pisanju o LGBT temama, tvoja književnost se bavi i drugim protagonistima.

Dobila sam nagradu „Desetnica“, za koju sam već jednom ranije bila nominirana. To vjerojatno znači da sam ušla u neke šire tokove slovenske književnosti. Ali usprkos tome, moja mi je LGBT baza još uvijek jako važna za kreativnost i pisanje. Moje zanimanje za lezbijske i gej teme neće se promijeniti. Promijenila sam izdavače, dobila neke važne nagrade, ali ja bih vjerovatno do toga došla na svaki način, bilo kojim putem.

Je li tvoja afirmiranost dobar način da u širu percepciju uneseš teme i sadržaje koji se opiru heteronormativnosti kanona? Što ovaj roman unosi na književnu scenu?

Moja urednica Alenka Veler iz Mladinske knjige je rekla da je to roman crossover, može ga čitati omladina, ali i odrasli. Ja inače tako pišem, makar sam mnogo radila na tome da taj tekst bude u žanru omladinskog romana, da jezik i narativi nisu komplicirani ili suviše repetitivni. Tombola ili život! nije LGBT roman, riječ je o djevojci koja odrasta u malom gradu u Jugoslaviji, u vrijeme kraja 70-ih godina. To je još vrijeme u kojem ljudi vjeruju u socijalizam kao društveno uređenje i Maršala Tita. Moja junakinja Mija živi sa samohranom majkom koja želi da ona dobro prođe u životu, no kći ne završava srednju školu, a majka ju tjera da se zaposli, da zarađuje i da ne ostane »na ulici« bez škole i bez posla. Mija uvijek sve zezne, ona je simpatična nesretnica koja obožava oca koji živi u Njemačkoj i radi kao kaskader. No, Mija polagano počinje vidjeti stvarnost, shvaća da joj tata laže i da je veliki, šarmantni prevarant. U romanu se pojavljuje i jedan trans lik, to je trans dečko Alen koji na kraju postaje najbolji Mijin prijatelj. Pojavljuju se i romska djeca s kojima odrasta Mija, oni se druže i kasnije kao tinejdžeri.

Kada si nedavno gostovala na Europskom festivalu kratke priče spomenula si kako te smeta kada ti neki književni kritičari kažu kako si „prerasla LGBT teme“. To je česta primjedba koja se u regiji daje autorima i autoricama koje se bave queer književnošću.

U Sloveniji to više nitko neće javno reći ili napisati, iako to možda misli. Svojevremeno sam takvu „pohvalu“ dobila u književnoj kritici za jednu moju knjigu koja nije bila posve LGBT teme, iako moje knjige su rijetko posve usmjerene samo na teme lezbijskog i gej života. Neki ljudi misle da autori koji su gej pišu samo o svojim seksualnim aferama i vezama i o tome kako je teško biti manjina. Ja kao autorica volim društvenu marginu, ali u širem smislu. Na primjer, u Sloveniji je mnogo gejeva i lezbijki koji žive situiranim, komfornim životom, kao imućni građani i građanke. Oni meni nisu interesantni, teško da ih mogu uzeti za junake mojih priča, to jednostavno nije moj horizont i iskustvo. Dok sam sazrijevala za mene je biti lezbijka bila šansa da proživim život drugačije, alternativno, izvan rutine, da neću slušati ljude koji mi govore „daj, imaš već 40 godina, daj se malo uozbilji, promijeni frizuru, kako izgledaš?“. Nisam htjela takav život.

Zbog čega ti je bilo interesantno gostovanje na Festivalu europske kratke priče, posebno razgovor koji si vodila sa sjevernoirskom spisateljicom Jan Carson i belgijsko-marokanskom autoricom Rachidom Lamrabet?

Volim susretati inozemne autorice na festivalima, čuti o njihovom životnom i spisateljskom iskustvu, različitim fokusima koje odabiru u svojem pisanju. Bilo je postavljeno i zanimljivo pitanje o tome da ako bi to bio »običan« razgovor muških pisaca, oni bi vjerovatno govorili o strukturi teksta i priče i ne bi se bavili toliko identitetom i tijelom. Dok ženske autorke uglavnom više pišu o identitetu i tijelu ili bar više razmišljaju o tim pitanjima. Ja mislim da tekst jeste tijelo. Tijelo je simbolna mreža našeg uma i mišljenja. Kao što je i naslov romana Jeanette Winterson Written on the Body — Ispisano na tijelu.

Kada se osvrneš na posljednjih pet godina svog rada, što je ono najvažnije što ti se dogodilo?

To što sam uspjela napisati barem dvije dobre knjige; zbirku kratkih priča Noben glas za koju sam prošle godine dobila nagradu Novo mesto short, „Tombola“ o kojoj smo već pričale i to što se dogovoram za nekoliko scenarija. Jedan je za filmski scenarij napisan po mojem romanu „Ime mi je Damjan“ koji će, nadam se, biti gotov uskoro, na drugom filmu, to jest na pripremi scenarija po mojoj zbirci »Noben glas«, radi novija producentska kuća Temporama, u toku su razgovori za možda još koji scenarij po mojoj priči … Uvijek sam do sada bila osamljena u spisateljskom poslu, sjediš sama i pišeš, ali kada su se pojavili ljudi iz filma, zainteresirani za suradnju, to je nekako podiglo raspoloženje.

Je li rad na filmu za tebe bio oslobađajući, jesi li na nekoj razini tog rada zapinjala, osjećala se nesigurnom?

Bilo me malo strah kad smo počinjali, pisati scenarij je doista jako teško i definitivno potpuno drugačije od proze. Kad smo ja i redateljica Maja Weiss počele s ozbiljnijim radom za scenarij Ime mi je Damjan, počela sam shvaćati koliko cijeli taj proces traje. Teško je promijeniti bilo koji detalj, jer kad god to odlučiš učiniti, sve se mijenja i pada, kao kuća od karata. Bile smo i na međunarodnim radionicama Scripteast na kojima smo intenzivno radile, tamo te tvoji mentori potpuno preispitaju, postavljaju ti razna pitanja, iskušavaju mogućnosti. Onda dobiješ neko vrijeme da napraviš novu verziju scenarija. U jednom trenutku sam imala strašnu blokadu, nikako nisam znala kako nastaviti dalje. Srećom smo bile dvije, pa smo Maja i ja jedna drugoj uskakale kada bismo ostale bez ideja i elana. Ipak smo uspjeli napraviti neku novu priču! U filmu je drugačije nego u proznom pisanju: junak mora biti jasnije napisan, ne možeš tu izmiksati i postavljati mnogo nekih pitanja i problema jer to u filmu nije jasno. To mi je kasnije pomoglo i u pisanju kratkih priča. Na filmskim radionicama te stalno pitaju »O čemu je tvoja priča?“, a to važi za gotovo svaku vrstu pisanja.

Tema festivala Europske kratke priče bilo je Naslijeđe. Budući da i ja i ti pišemo prozu inspiriranu društvenim manjinama, tzv. marginom, tko su autori koji su za tebe značili važno naslijeđe, od kojih si učila, koje si čitala i na čiji se rad možda nastavljaš ili referiraš? Znamo da je ženska literarna povijest i tradicija uvijek bila potisnuta i slabo vidljiva u kanonu.

Čitala i prevodila sam odlične lezbejske, trans i queer autore_ice kao što su Leslie Feinberg, Jackie Kay, Mary Dorcey, Kate Bornstein… One i oni su moje najbliskije naslijeđe. U Sloveniji to su mi bile priče i pjesme Braneta Mozetiča. Inače prepoznajem naše naslijeđe i u svim lezbejskim radovima iz bivše Istočne Europe. Mađarka Agata Gordon, Čehinja Zuzana Brabcova, Finkinja Pirkko Saisio, i Njemac Mario Wirz, Helga Pankratz… Volim čitati i Toni Morrison, Zoru Neal Hurston…

Kakva je atmosfera prema manjinama i ranjivim skupinama trenutno u slovenskom društvu? Čini mi se da je slovenska ljudsko-pravaška i aktivistička scena okupirana sličnim pitanjima kao i ostale u regiji, no postoji li nešto što je slovenski specifikum, mjesto razlike?

Mislim da mi imamo dosta različitih LGBT grupa, one oko organizacije Škuc su najstarije. Druge grupe, recimo, Legebitra, Transakcija, Kvartir … bave se više pitanjima LGBT mladih, biseksualnosti, transfeminizma i transrodnosti. Naša specifika je sigurno i to da napravilo ogromno na području kulture i umjetnosti. Imamo čak dvije LGBT zbirke, Vizibiliju i Lambdu kod ŠKUC izdavača. I stvarno puno odličnih LGBT autorki_a, recimo, Brane Mozetič, Nataša Sukič, Nataša Velikonja, Kristina Hočevar, Urška Sterle – da nabrojim barem one najbitnije s nagradama.

Slovenska Levica ovih je dana na izborima u Sloveniji jako dobro prošla kod glasača. Kakvo je raspoloženje u vezi toga u Sloveniji i govori li to u prilog nekim dobrim i novim vjetrovima promjene?

U doba najgorih rezultata jedina je dobra vijest što je Levica prošla puno bolje nego na prošlim izborima, skoro dva puta bolje, i što će lezbijska aktivistica i spisateljica Nataša Sukič dobiti mjesto u parlamentu! To me ispunja velikim optimizmom!

Zanima li i tebe politički angažman u budućnosti?

Ne, nikako! (Smijeh.) Ne zanima me politički angažman u užem smislu. Moj rad je bio u neku ruku uvijek politički u širem smislu. I nevladine grupe su po mnogočemu politički angažirane. Ali za mene postoji razlika izmedju dobrovoljnog angažmana u grass roots grupama i profesionalne politike. Isto kao što je razlika (barem za mene) ako se u nekog zaljubiš bez planiranja ili kad neku osobu aktivno i organizirano tražiš preko neke aplikacije za dejtanje. (Smijeh.)