Svjetski je dan socijalne pravde, koji se obilježava 20. veljače kako bi se osvijestila potreba rješavanja problema siromaštva, ekonomske nejednakosti, socijalne isključenosti i nezaposlenosti za postizanje trajnog i univerzalnog mira.

Upravo zato zabrinjava podatak da seg lobalna nejednakost u prošloj godini još više produbila, pa je tako prema godišnjem izvješću Oxfama u 2018. godini 26 najbogatijih ljudi svijeta u svojim rukama držalo jednaku količinu bogatstva kao 3,8 milijardi najsiromašnijih. Također, skoro polovica čovječanstva, odnosno 3,4 milijarde ljudi, nema dovoljno novca za osnovne životne potrebe, odnosno, prema zadnjim podacima Svjetske banke, živi s manje od pet i pol dolara dnevno.

Iako naizgled živimo u najbogatijem razdoblju u povijesti, globalne nejednakosti raspodjele bogatstva, resursa i moći, podsjećaju na razdoblje prije prvog svjetskog rata. Tada je u zapadnoj Europi bogatstvo bilo koncentrirano u rukama obitelji koje su imale nerazmjernu političku moć i koje su krojile politike u svoju korist. To razdoblje obilježio je i val globalizacije, jačanje moćnih međunarodnih korporacija i monopola, kao i rast nacionalizma, ksenofobije i društvene polarizacije.

Razorne posljedice rata su prije točno 100 godina, između ostalog, bile povod za osnivanje Međunarodne organizacije rada, koja upozorava kako je socijalna pravda temeljno načelo mirnog i prosperitetnog suživota unutar i među narodima. Ipak, bez obzira na iskustvo i svjesnost kako socijalna nepravda dovodi do sukoba, nacionalne i globalne politike i institucije umjesto da predstavljaju i štite interese cijeloga društva i dalje štite interes 1% najbogatijih ljudi.

I dok se na suzbijanju nepravdi radi puževim korakom, prema procjenama Međunarodne organizacije rada, oko dvije milijarde ljudi živi u konfliktnim ili nestabilnim uvjetima. UNHCR govori o 68,5 milijuna prisilno raseljenih osoba među kojima su i oni koji bježe od ratova, posljedica klimatskih promjena ili pak od ekonomske nesigurnosti. Tako nejednakosti i socijalna nepravda stvaraju nove nejednakosti i nepravde. Svi međunarodni dani, konvencije, deklaracije i ciljevi ne znače ništa, sve dok nema političke volje za provedbu društveno pravedne politike.

Stoga je važno da države rade na smanjenju nejednakosti, kroz pravedne porezne politike, osiguravanje mogućnosti za rad, dostojanstvenih plaća i uvjeta rada, adekvatne javne zdravstvene zaštite za sve, mirovina koje omogućuju dostojan život u starosti, socijalne zaštite i prava na obrazovanje i stanovanje. Tako će Hrvatska biti korak bliže socijalnoj državi, a političari koji ističu prioritete kao što su demografska obnova, zaustavljanje iseljavanja mladih te povećanje kvalitete života običnih građana, bit će bliže njihovom ostvarenju. (Izvor: Centar za mirovne studije )