Tanja Carić profesorica je Sociologije i Politike i gospodarstva te Građanskog odgoja i obrazovanja u Gimnaziji Pula, voditeljica debatnog kluba, članica uredničkog tima emisije Medionauti Pulske filmske tvornice, te sindikalna povjerenica područnog odbora Istarske županije Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske.

S Matijom Mrakovčić, novinarkom Kulturpunkta razgovarala je o stanju školstva, sindikalnom organiziranju, participaciji nastavnika, roditelja i učenika u odlučivanju i upravljanju školom, Cjelovitoj kurikularnoj reformi, građanskom odgoju i obrazovanju te medijskoj pismenosti.

KP: Predaješ sociologiju gotovo 25 godina. Kroz tvoje su ruke prošle mnoge reforme školstva, izmijenila su se obećanja svih garnitura vlasti o boljem statusu nastavnika te ponešto štrajkova jer ta obećanja nisu ispunjena. Kako procijenjuješ položaj nastavnika i stanje školstva danas?

Nije se promijenilo apsolutno ništa. Odnosno stanje školstva nikada nije bilo dobro, pa nije ni danas. Ako su i napravljeni neki koraci, tada su napravljeni po principu jedan korak naprijed, dva unazad. Položaj nastavnika se globalno gledajući u društvu pokvario, odnosno sve je lošiji. Naša profesija je degradirana, nastavnik više nije osoba koju se poštuje u društvu, znanje se ne cijeni, pa se to naravno reflektira i na odnos učenika i roditelja prema školi. Međutim, sve je to posljedica odnosa politike prema obrazovanju. Iako često slušamo prazne priče o važnosti obrazovanja, niti jedna vlada do sada nije provela u djelo ono što svako razvijeno društvo zna, a to je da nema razvoja bez ulaganja u obrazovanje. Mi svake godine sve manje izdvajamo za obrazovanje i znanost, dakle, ne više, kao što bi trebalo, nego još se i smanjuju novčana sredstva.

Cijeli sustav obrazovanja prepun je problema: imamo stare i loše nastavne programe, škole su loše opremljene, metode rada su zastarjele, nastavnici su potplaćeni i nezadovoljni, nastavnički posao se sve više birokratizira, ne postoji povezanost škola i gospodarstva, učenici bubaju napamet itd.

Nastavnici su jako ogorčeni zbog cijele situacije, već nam je pomalo dosta toga da smo na marginama interesa politike i cijelog društva. Tretira nas se kao da smo neki državni službenici koji rade s papirima, a ne sa djecom i mladima koji će sutra biti odrasli ljudi. Ministarstvo nam iz godine u godinu povećava obim poslova, i to isključivo administrativne poslove, o samom sadržaju obrazovanja nitko ne brine.

Naši učenici se nama čude i malo tko od njih sanja o poslu u školi. Nastavnički posao nije poželjan mladim ljudima, vide da je to težak i odgovoran, a slabo plaćen posao i nedovoljno cijenjen u društvu.

KP: Početkom školske godine održan je štrajk u kojem nisu sudjelovali svi nastavnici, sve škole, a i stav javnosti je bio podijeljen. Ti si sindikalna povjerenica u svojoj školi. Kakvim ocjenjuješ nastavničko organiziranje?

Jedno je sigurno, da nema sindikata bilo bi nam puno gore. Obrazovanje je sindikalno organizirano već 25 godina i nikada se nije desilo da smo nešto dobili dobrom voljom naše vlade. Sindikati se mukotrpno bore, vršili su se pritisci, štrajkalo se, i samo takve akcije daju rezultate. Izborili smo se za koliko toliko kvalitetan kolektivni ugovor. Na nama se uvijek štedjelo, mi u obrazovanju smo uvijek bili prvi koji smo se puni razumijevanja odricali jer su uvijek neka teška vremena. “Kriza je, nema novaca u resoru – bit ćete prvi koji će dobiti kada bude sredstava” – toga smo se naslušali i previše. Teret krize se nikad nije ravnomjerno raspodijelio na sve, a znamo na koga najmanje.

Nastavnici su danas ogorčeni, razočarani i deprimirani nebrigom za obrazovanje. Pri tome, nikad ne mislimo samo na materijalna prava nas zaposlenih, nego na škole općenito, na ulaganje u znanje i znanost. Mi nastavnici smo uvijek zaostajali za plaćama ostalih u javnim službama, to mnogi ne znaju. Resor obrazovanja je prosječno najobrazovaniji sektor, jer ima daleko najviše visoko obrazovanih, a ima najniže plaće u usporedbi sa isto obrazovanima u drugim sektorima.

Što se štrajkova tiče, uvijek je bilo sredina i škola koje su više aktivistički i borbeno raspoložene, a ima i onih u kojima ili iz straha ili zbog inercije štrajkovi ne uspijevaju. Ja imam sreću da radim u školi, u Gimnaziji Pula, u kojoj smo gotovo svi u sindikatu, a kad su štrajkovi apsolutno svi (članovi i nečlanovi) štrajkamo do kraja – do ispunjenja zahtjeva ili do završetka štrajka. Takva nam je školska tradicija, radim sa kolegama koji su dobro informirani i osviješteni o našem položaju i političkoj situaciji. Veliko je zadovoljstvo raditi u takvoj sredini. Znam da nije svugdje tako, ima previše škola u kojima ravnatelji vedre i oblače i izigravaju šerifove u školama, vrše pritisak na zaposlene pa se oni teško odlučuju za sudjelovanje u štrajku. Ako postoji i lokalna politička podrška, nitko takvima ne može stati na kraj.

KP: Kad govorimo o participaciji nastavnika, roditelja i učenika u odlučivanju i upravljanju školom, samostalnosti škola i njenih radnika, te horizontalnom funkcioniranju školskog sustava, govorimo o demokratizaciji škola.

Prije svega mislim da je sam sustav loš zato što dozvoljava da sve ovisi o osobi odnosno o pojedincu. Sustav bi trebao biti takav da se kontroliraju i nadziru ravnatelji i sve ostale nepravilnosti koje se u sustavu dešavaju, u tretmanu djece i zaposlenih. Zakoni bi se svugdje trebali dosljedno primjenjivati, a ne da njihova primjena ovisi o osobi koja je nadređena. Svi znamo da je obrazovni sustav odraz društva, pa prema tome ono što se dešava u cijeloj Hrvatskoj, to se dešava i u školi – klijentelizam, politička podobnost, nepotizam, razni oblici korupcije i samovolja ljudi koji imaju moć. Određeni ravnatelji, jer su u političkoj stranci koja je u lokalnim razmjerima moćna, održavaju se na vlasti – čudno mi je reći da je netko na vlasti u školi, ali to je tako. O ravnateljima odlučuju školski odbori u kojima su tri od sedam članova članovi lokalne vlasti, pa je sve jasno. Zaposlenici se takvim ravnateljima ne žele zamjeriti jer se boje za svoju budućnost.

S druge strane, Zakon o odgoju i obrazovanju omogućuje različite načine sudjelovanja, i činjenica je da zakon nije loš, nego ga ljudi ne znaju koristiti ili su pasivni. Ono što mene posebno ljuti jest da nema volje da se učenike uči demokraciji kroz funkcioniranje Vijeća učenika. To su formalna tijela koja postoje, a učenici niti znaju što mogu, niti ih bilo tko poučava u tome.

Većina nastavnika nije motivirana niti na bilo koji način stimulirana da se posvete svom poslu, odrađuju ono što moraju, a tako i u smislu borbe za svoja strukovna, radnička prava i sve ostalo. Na neki način bi ih se trebalo potaknuti, a mislim i da su mnogi jednostavno pod utjecajem atmosfere u društvu. Politička kultura naših građana, pa tako i nastavnika, nije na zavidnoj razini. Većina samo čeka da se nešto desi, a nisu spremni sami se angažirati i biti aktivni. Uvijek je netko drugi kriv za nevolje, ili vlada, ili EU, ili Sindikat… uvijek netko drugi, ali teško se uviđa da smo svi odgovorni jer šutimo i ne reagiramo.

Mnoga istraživanja to potvrđuju, a ja otvoreno zagovaram: nužno je uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja kao redovitog predmeta. Ako ne odgojimo buduće građane kao odgovorne i aktivne, ako ne steknu političku pismenost, crno nam se piše. Da bi demokracija funkcionirala kako bi trebala, svaku novu generaciju treba odgajati za sudjelovanje u takvom sustavu. Mislim da je danas većini jasno da se jedno odgovorno i otvoreno društvo ne dobiva preko noći donošenjem ustava i zakona. Moramo svi naučiti svaki dan se zalagati za društvo kakvo želimo.

KP: Kakva je uloga roditelja u svemu tome?

Mnogi će potvrditi da su danas roditelji vrlo često prepreka provođenju dobrih nastavnih programa i uvođenju nekakvih novih i kvalitetnijih odnosa u školu. Također, roditelji vrlo često utječu loše na djecu jer im ukazuju na to da kroz obrazovni sustav treba proći samo zato da bi se dobilo svjedodžbu ili diplomu, a ne šalju poruku djeci da je korisno imati kvalitetno obrazovanje. Djecu učimo da budu oportunisti, da je korupcija nešto sasvim normalno, mislim na sitnice, ali malo pomalo odgajamo ih koruptivno, da cilj opravdava sredstvo. Mislim da bi roditelji trebali, ako žele dobro svojoj djeci, shvatiti da je cjeloživotno učenje, koje je prije deset godina bilo obična fraza, danas očigledna budućnost. Fleksibilnost radnog mjesta i općenito radne snage i tržišta rada, danas prvenstveno znači – nesigurnost. Vidim da ih ne pripremaju za to. Mnogi nisu toga svjesni i trebalo bi raditi i s roditeljima, pomoći im u tom smislu.

Roditelje svakako treba više uključiti u odlučivanje o obrazovanju njihove djece. Međutim, u posljednje vrijeme suočeni smo s generacijom roditelja koja je previše okupirana poslom i borbom za materijalnu egzistenciju, te ne stižu ili ne žele stići brinuti se za svoju djecu. Većina današnjih roditelja neredovito prati rad svoje djece u školi, šalju mailove, sms-ove, kažu da oni sve znaju jer im djeca govore što se dešava u školi.. i misle da je to dovoljno. Svoj odnos prema školi prenose na naše učenike.

Većina roditelja ne doživljava školu kao instituciju otvorenu prema njima. Dolazi se uglavnom kad postoje problemi oko uspjeha djece u školi. Naravno da je za to najodgovornija škola. U posljednje vrijeme se u nekim školama stvari polako mijenjaju na bolje. Međutim, dokle god roditelji svjesno podržavaju neopravdano izostajanje iz škole, što je veliki problem u srednjim školama, ne možemo govoriti o pravoj suradnji roditelja i škole. Zahvaljujući brojnim propisima koji se donose posljednjih godina, roditelji i učenici se često pozivaju na svoja prava, a zaboravljaju na obveze.

KP: U tijeku je reforma kurikuluma. Nije prva, ali je prva cjelovita i temeljena je na Strategiji znanosti, obrazovanja i tehnologije koja je predvidjela promjene u cijeloj obrazovnoj vertikali, u smislu sadržaja, načina poučavanja, radnih uvjeta i upravljanja sustavom. Treba li nam reforma kurikuluma?

Reformu pozdravljam jer je ovakav sustav loš. Djeca uče previše bespotrebnog gradiva, to je prva i osnovna stvar. Drugo, mislim da se autonomija nastavnika treba pojaviti, u smislu odabira sadržaja koje će raditi, metoda i općenito prilagodljivosti, jer samo nastavnik s obzirom na grupu s kojom radi može odabrati kako i što će raditi. Cjelovita kurikularna reforma će inzistirati na razvoju ne samo znanja, nego i potrebnih vještina koje su dosad bile zanemarene u našem obrazovanju, kao što su razmišljanje, kritičko mišljenje, povezivanje, snalaženje u sadržajima, a ne na reprodukciji činjenica bez razumijevanja. Svaki nastavnik, ako je imalo kritičan i samokritičan, mora priznati da i najbolji učenici imaju instant znanje koje jednom uđe i odmah izađe.

Ali velik broj mojih kolega skeptično je prema realizaciji reforme. Ne vjeruju u ikakvu reformu. Ljudi su doživjeli najave brojnih reformi i one se nisu ostvarile i ništa se nije pomaklo. Pitanje je koliko će ova reforma uopće imati učinka ako se cijelo društvo ne promjeni. Kurikularna reforma je samo dio potrebnih reformi u sustavu obrazovanja. Osim toga, ne vjerujem u promjenu obrazovnog sustava ako se ne dogode promjene oko njega, u ostalim sustavima. No bez obzira na sve strahove, sigurno je da treba od nečega početi.

Djeca upijaju kao spužve, to je tako jasno, ne možemo očekivati da će samo obrazovna reforma dovesti do velikih promjena budućih generacija, ako se ne suočimo sa ostalim problemima našeg društva, kao npr. korupcijom, ometanjem poduzetništva, nezaposlenošću itd.

Današnji mladi ljudi većinom su veliki konzumenti, žele što više novaca, ne zanima ih ni znanje ni sposobnost, a zašto bi ih zanimalo kad vide da im roditelji ne dobivaju posao na temelju sposobnosti već ga dobivaju oni s vezom. Naravno da se trudimo govoriti im da se unatoč tome trebaju truditi napredovati kao osobe. No, pitanje je koliko mi kao nastavnici možemo djelovati na njihov sustav vrijednosti, kad je sve ostalo protiv nas, odnosno iz ostatka društva dobivaju bitno drugačije poruke.

Da zaključim, sustav se nužno mora reformirati, već i onako kasnimo. Nakon cjelovite kurikularne reforme treba krenuti u reformu cijelog obrazovnog sustava. U Hrvatskoj se na primjer još uvijek učenici upisuju u srednje škole za zanimanja koja tržište rada uopće ne poznaje, tj. zanimanja koja su nestala. Još uvijek imamo maturante koji se ne znaju služiti osnovnim računalnim programima. To su sve nezamislive stvari koje imaju teške posljedice na budućnost cijelih generacija.

KP: Možeš li mi dati komentar na događanja oko kurikularne reforme od otvaranja stručne rasprave te predviđanje budućnosti reforme, ali i provedbe Strategije?

Ne mogu ne biti emotivna, jako sam ogorčena i razočarana. Zaustavljeno je nešto što smo čekali 25 godina, nešto što je bilo vrijedno i radilo se kako treba, stručno, transparentno i suradnički.

Nadam se da je nakon prosvjeda 1. lipnja 2016. većina upoznata s cijelim procesom stvaranja prijedloga kurikuluma i da je sad jasno kakav je to bio proces, koji uostalom nije završen. To je naročito važno za naglasiti jer su mnogi negodovali zbog nekih detalja u svojim predmetnim kurikulumima, ne razmijevajući da su to dokumenti koji se stalno mogu nadograđivati. Mi nastavnici smo mjesecima bili uključeni u cijeli proces, na nacionalnim vijećima , na županijskim stručnim vijećima, i to nekoliko puta.

Neshvatljivo je i suludo da jedna vlast samo zbog revanšizma prema prethodnicima koji su to započeli i zbog želje za političkom kontrolom zaustavlja jednu jedinu kvalitetnu promjenu koja se počela raditi u ovom našem tužnom društvu. Jedino dobro što se desilo je to da su se ljudi probudili i pokazali svoje nezadovoljstvo i izašli na ulice. Bilo je divno vidjeli toliko ljudi na trgovima. Mi u Puli nikad nismo imali tako veliki broj ljudi na nekom prosvjedu.

Što predviđam? Mogu reći što očekujem. Nadam se da će nakon izvanrednih parlamentarnih izbora doći jedna mudrija i sposobnija ekipa na vlast koja će nastaviti započetu reformu u pravom smjeru. Što se provedbe Strategije tiče, sljedeća vlada bi trebala početi više izdvajati za obrazovanje i znanost, bez toga nema provedbe Strategije. Ako to ne naprave mogu reći: “Laku noć, dragi građani”. Jer… nije pet do podne, nego podne i pol.

KP: Kao jedan od osnovnih prigovora međupredmetnoj provedbi Građanskog odgoja i obrazovanja ističe se nedovoljna pripremljenost nastavnika, odnosno činjenica da je odgovornost raspršena na sve podjednako, a da mnogi nisu osposobljeni za njegovo provođenje. U novom je prijedlogu kurikuluma sada sedam međupredmetnih tema. Hoće li se nastavnici moći osposobiti za njihovo predavanje?

Osobno smatram da su nastavnici jako poslušni. Previše. Oni će provesti sve što se od njih traži. Oduvijek je tako bilo. Kad ste čuli da su nastavnici pružili otpor nekoj odluci ministarstva obrazovanja? Nikad. Tako je bilo i još uvijek jest s nepripremljenim i nestručnim uvođenjem međupredmetnog GOO-a prije dvije godine.

Pitajte učenike koliko uče građanski odgoj i obrazovanje u nastavi i vidjet ćete što će odgovoriti. Većina pojma nema da to postoji u školi. Nastavnici administriraju te sadržaje, ali u svom radu su malo što promijenili. To ne čudi, jer prije svega nisu prošli nikakvu edukaciju, a programi njihovih predmeta su već prenatrpani. Ali oni koji su donijeli odluku o uvođenju GOO-a u sve predmete nisu o tome mislili, ili možda nisu nikad bili u nastavi, ne znam.

Sustavna i kvalitetna edukacija bila bi garancija uspješnog provođenja, i u tom slučaju bi je i nastavnici prihvatili. No, ne vidim gdje su financijska sredstva za takvu edukaciju. Drugo, Agencija za odgoj i obrazovanje i Ministarstvo obrazovanja funkcioniraju kao dvije glave jednog tijela, vrlo često neusaglašene, te se bojim kakve će te edukacije biti. Čini mi se da su reforme potrebne i u te dvije institucije koje upravljaju našim obrazovanjem.

Mi, nastavnici društveno humanističkih predmeta već više od deset godina naglašavamo da sve ono najbolje od naše edukacije je edukacija koju provode organizacije civilnog društva. Nažalost po ministarstvo, to je tako. A o ravnatelju ovisi hoće li se nastavnik moći na takav način educirati ili ne. U mojoj školi nikad nisam imala takvih problema. Međutim, po mnogim školama ravnatelji to ne dopuštaju. Što je isto jedan od načina kako mnogi ravnatelji drže u poslušnosti nastavnike. Pa se odobravanje nečega što bi trebalo biti pravo nastavnika na edukaciju doživljava kao dobra volja ravnatelja. Jasno da se onda na takav način lako manipulira.

KP: U novom prijedlogu kurikuluma građanski odgoj i obrazovanje jedna je od sedam međupredmetih tema, obuhvaća demokraciju, ljudska prava i civilno društvo. Sadržaji GOO-a porazbacani su i u ostalih šest tema: održivi razvoj, osobni i socijalni razvoj, zdravlje, medijska pismenost, financijska pismenost. Kako to komentiraš?

Brojna su istraživanja napravljena, a i ne moramo istraživati mlade i njihove stavove, možemo se samo osvrnuti oko sebe da vidimo kakva nam edukcija treba, sve vapi za njom. Živimo u nezrelom društvu. Razina političke kulture, kulture građanskog aktivizma i svijesti o nužnosti toga da budemo aktivni građani su nešto što većina uopće ne prepoznaje. Ja vodim fakultativni program GOO-a i moram reći da predajem onoj djeci koja su već zainteresirana za te teme, koja su već motivirana i aktivna i donekle osviještena. Meni je kao profesoru divno raditi s njima. Problem je ona većina kojoj je nužno potrebna barem minimalna edukacija, a odbijaju je. Naša istraživanja pokazuju da imamo parohijalnu političku kulturu, da očekujemo od svevišnjeg da se neke promjene dese i zato je nužno potreban predmet koji će predavati stručni i educirani ljudi. Bila sam jako razočarana kad se odustalo od zasebnog predmeta Građanskog odgoja, a i dalje smatram da bi to bilo najbolje rješenje.

Što se tiče prijedloga kurikuluma međupredmetnih tema, mislim da je manje važno je li GOO porazbacan u više tema ili je cjelovit. Najvažnija je stvar da nastavnike treba educirati, a to je skup i dugotrajan proces.

Trenutno provođenje GOO-a u srednjim školama, moram reći istinu, nikakvo je ili loše. Ne znam zna li javnost što je međupredmetni GOO – to znači da je svaki nastavnik, bez obzira koji predmet predaje, obavezan u njega unositi sadržaj GOO-a. Svatko si razuman postavlja pitanje, a što oni znaju o građanskom odgoju? Ako i znaju nešto o njemu, ne znaju kako ga prenijeti. Ovo dvogodišnje iskustvo je jako loše. U većini škola to se odrađuje administrativno, rade se plahte, statistike, unose se jedinice u dnevnike rada, ali ništa se bitno ne mijenja u samoj nastavi. Tko ga je radio do sada, radi ga i dalje, oni koji nisu, to ne rade ni sada. Nitko to ne kontrolira, a i što bi kontrolirali kad nitko ne zna što i kako raditi.

Po meni, najbolje je rješenje uvođenje predmeta Građanski odgoj i obrazovanje kao obaveznog predmeta i to od prvog razreda osnovne škole. Predmet bi trebali predavati stručnjaci koji su prošli edukaciju za cijeli program. Kao što je i bilo planirano, prilagođeni sadržaji po razvojnim fazama djece u školi, od vještina komunikacije, nenasilja, osobnog i socijalnog razvoja, a kasnije unositi i druge teme. To je apsolutno nužno.

Satnica nije nikakav problem. Vjeronauk se u osnovnoj školi sluša po dva sata, u srednjoj jedan sat. Da bi postojala ravnoteža uvedena je etika, ali etiku sluša samo jedan dio učenika. Prostora ima i može se uvesti ako postoji volja, ali očigledno ne postoji volja. Što se preopterećenosti učenika tiče, to nije nikakva prepreka, jer ovaj predmet ne bi se radio ni učio klasičnim nastavnim metodama. Je li nekom u interesu da imamo neinformirane pasivne građane kojima možeš raditi što god ti padne napamet?

Imamo prekrasan primjer grada Rijeke koji od sljedeće godine uvodi građanski odgoj u škole. Počinju sa 5. razredom osnovne škole, a sljedeće se nastavlja i u 6. razredu. Ja se samo nadam da će se i kod nas u Istri nešto slično pokrenuti, kad već centralne državne institucije ne smatraju to potrebnim.

KP: Osim u školi, radiš u području građanskog odgoja i putem medija. Što su Medionauti i kako su nastali?

Vjerojatno zato što vodim debatni klub i građanski odgoj i obrazovanje, Pulska filmska tvornica mi je ponudila suradnju na Medionautima. Urednički tim smo Marko Zdravković Kunac, Ivan Dobran i ja. Počeli smo s nedefiniranom idejom da želimo raditi TV emisije u kojima bi učenici stjecali građansku i medijsku pismenost. Svaka emisija traje pola sata i prikazuje cijeli proces koji učenici prolaze obrađujući određenu temu – interaktivnu radionicu, istraživanje zakona, medija, raspravu ili debatu, intervjuiranje građana i izradu socijalne reklame. U 2015. godini snimili smo 12 emisija u kojima su teme bile: diskriminacija homoseksualaca, utjecaj medija na mlade, pravo na privatnost, pravo na obrazovanje, korupcija, volontiranje, prava osoba s invaliditetom, eksploatacija ugljikovodika u Jadranu, rodna ravnopravnost, civilno društvo i građanski odgoj. Učenici su jako zadovoljni i potvrđuju da ovakvim oblikom neformalnog obrazovanja nauče mnogo više nego u klasičnoj nastavi.

Medionauti su se emitirali na dvije lokalne istarske televizije, a nakon toga ih se može naći na Youtube-u, kao i na našoj Facebook stranici.

S obzirom na naše mogućnosti i sva ograničenja, uložili smo puno truda i zadovoljni smo. U tehničkom smislu bi moglo biti sve puno bolje, ali to ni nije smisao ovog projekta. Upravo spremamo novu sezonu od 8 epizoda u kojoj smo ponešto promijenili koncept emisije, a bavit ćemo se uglavnom medijskim temama, kao npr. krizom novinarstva, istraživačkim novinarstvom, govorom mržnje u medijima i slično, ali i nekim zapostavljenim temama kao što je socijalno poduzetništvo i beskućništvo. Rad na ovakvom projektu je izuzetno (bez pretjerivanja) zahtjevan, od toga da je to rad s učenicima pred kamerama, ima puno tehničkih izazova, prostornih i vremenskih problema, ali je još veće zadovoljstvo.