To potpuno zaobilaženje vrha JNA čudi tim više kada se zna da su neki od njih, konkretno Veljko Kadijević, Blagoja Adžić i Aleksandar Vasiljević, navedeni u optužnici podignutoj protiv Slobodana Miloševića, uz još niz osoba udruženih s njime u zločinački pothvat

Autor: Tihomir Ponoš  
Za zločine počinjene za vrijeme opsade Vukovara i nakon okupacije riskantnije je bilo biti optužen u Beogradu (iako je i u tom slučaju riskantnost upitna, a koliko to ćemo znati po završetku ponovljenog postupka) i to kao neposredni izvršitelj, zločinac na dnu zločinačke hijerarhije, nego li pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu koji je primarno bio zadužen za suđenje zločincima s vrha zločinačke hijerarhije.

Dapače, Haag je zanemario cijelu jednu skupinu svojih potencijalnih klijenata, a među onima koji su optuženi dio nije doživio presudu, dio je oslobođen, ali čeka ponovljeno suđenje, a opći je dojam da su onima koji su pravomoćno osuđeni izrečene blage kazne.

Haški se sud zbog potpuno nedokučivih razloga uopće nije bavio vrhom JNA, ne samo kada je riječ o zločinima počinjenim u Vukovaru. Tako nikada nije optužen general armije Veljko Kadijević koji je u vrijeme rata u Hrvatskoj bio savezni sekretar za narodnu obranu, nije optužen ni general-pukovnik Blagoja Adžić, načelnik Generalštaba JNA.

Među optuženicima nije ni general-pukovnik Zvonko Jurjević, zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, kao ni general-pukovnik Života Panić koji je zapovijedao vukovarskom operacijom. Nije optužen zapovjednik Novosadskog korpusa JNA Andrija Biorčević.

JNA je jedina vojska koja je sudjelovala u ratovima devedesetih godina na prostoru nekadašnje Jugoslavije, a iz čijeg vrha (neki niži zapovjednici jesu) nitko nije optužen u Haagu. Usporedbe radi, optužen je bio general zbora Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, Bobetko se Haagu nije predao, hrvatske vlasti nisu ga izručile, a on je preminuo u Zagrebu 29. travnja 2003. godine nakon čega je postupak obustavljen. Pri kraju je suđenje generalu Ratku Mladiću, zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

Čitanje prvostupanjske presude zakazano je za 22. studenoga. Sudi mu se za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, dok njegovo djelovanje kao zapovjednika Kninskog korpusa JNA za vrijeme rata u Hrvatskoj sud nije procesuirao.

Iako su prognoze kada je riječ o Haškom sudu nezahvalne, na temelju dosadašnjih presuda visokim oficirima Vojske Republike Srpske, posebno zbog zločina počinjenih u Srebrenici i za vrijeme opsade Sarajeva, moguće je da će Mladiću biti izrečena kazna doživotnog zatvora.

Inverzija u optužnicama
Haški je sud optužio i dvojicu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije. Momčilo Perišić na toj je dužnosti bio od 1993. do 1998. godine, bio je optužen zbog povezanosti te vojske s vojskama pobunjenih Srba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i zločina koje su one počinile i to i po indivdualnoj kaznenoj odgovornosti i po zapovjednoj odgovornosti. Perišić je oslobođen.

Njegov nasljednik na dužnosti Dragoljub Ojdanić je zbog zločina počinjenih na Kosovu osuđen na 15 godina zatvora. Haški sud nije zaobišao ni vrh Armije Bosne i Hercegovine ni Oslobodilačke vojske Kosova. Pred Haškim sudom su odgovarali načelnik štaba Vrhovne komande Armije BiH Sefer Halilović, te zapovjednik OVK Ramush Haradinaj i obojica su oslobođeni.

To potpuno zaobilaženje vrha JNA čudi tim više kada se zna da su neki od njih, konkretno Veljko Kadijević, Blagoja Adžić i Aleksandar Vasiljević (za vrijeme rata načelnik Uprave za bezbjednost JNA, odnosno šef vojne Kontraobavještajne službe), navedeni u optužnici podignutoj protiv Slobodana Miloševića, uz još niz osoba udruženih s njime u zločinački pothvat.

Ta je odluka Tužiteljstva Haškoga suda da ne procesuira vrh JNA još teže dokučiva pogleda li se optužnica tog Tužiteljstva protiv Slobodana Miloševića. Već u toj optužnici našlo bi se dovoljno elemenata za dizanje optužnica.

Dakle, u toj se optužnici navodi da su »na dan ili približno 20. studenoga 1991. godine« srpske vojne snage pod zapovjedništvom, kontrolom ili utjecajem JNA, i to kao »dio opće kampanje progona« odvele »oko 255 Hrvata i drugih ne-Srba iz Vukovarske bolnice nakon preuzimanja vlasti u tom gradu«. Riječ je o ljudima koji su kasnije smaknuti na Ovčari.

U toj se optužnici navodi i da su pripadnici JNA, te Teritorijalne obrane SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema i »dobrovoljačke jedinice Dušan Silni« prisilili 50 hrvatskih civila iz Lovasa na prolazak kroz minsko polje.

Osim toga na civile je pucano i iz vatrenog oružja i u tome je zločinu ubijena najmanje 21 osoba. U optužnici je JNA izravno povezana s razaranjima grada za vrijeme opsade jer »tokom višemjesečne opsade grad je u velikoj mjeri razoren granatiranjem JNA«. Navodi se i da je nakon završetka borbi JNA deportirala na tisuće Hrvata i drugih nesrpskih stanovnika na teritorij Republike Srbije.

Najviši po rangu haški optuženik za zločine počinjene za vrijeme opsade Vukovara i nakon njegove okupacije je Slobodan Milošević, tada formalno predsjednik Republike Srbije, a zapravo čovjek koji je rukovodio svim operacijama i pokušajem stvaranja velikosrpske države. Osim za zločine u Vukovaru, optužen je i za zločine u drugim dijelovima Hrvatske.

U njegovom je slučaju, uz ostalo, interesantna inverzija u optužnicama. Prvo je optužen za zločine počinjene na Kosovu, a tek potom za zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Suđenje mu je trajalo nešto kraće od pet godina, a umro je u ožujku 2006. godine bez da mu je izrečena prvostupanjska presuda.

Mrkšić umro u zatvoru
Prvostupanjska presuda nije izrečena ni gradonačelniku, odnosno predsjedniku Općine Vukovar do sredine 1991. godine, Slavku Dokmanoviću. On je optužen u sklopu predmeta »vukovarska bolnica« (jedini predmet pred Haškim sudom koji u nazivu sadrži Vukovar) i to zajedno s oficirima JNA Miletom Mrkšićem, Veselinom Šljivančaninom i Miroslavom Radićem.

Dokmanović je optužen za sudjelovanje i pomaganje u zločinu počinjenom na Ovčari i Grabovu. Dokmanović je bio dostupan sudu u ranoj fazi (za razliku od ostalih optuženika) i njemu je suđenje započelo u siječnju 1998. godine. U lipnju iste godine, uoči izricanja prvostupanjske presude, Dokmanović se ubio u pritvorskoj jedinici Haškoga suda u Scheveningenu.

Preostala trojica – Mrkšić, Šljivančanić i Radić – sudu su izručeni 2002. i 2003. godine. Mrkšić je bio pukovnik JNA i zapovjednik 1. gardijske motorizirane brigade i zapovjednik Operativne grupe Jug koja je imala ključnu ulogu u samom zauzimanju grada.

Veselin Šljivančanin bio je major JNA zadužen za sigurnost 1. gardijske motorizirane brigade i Operativne grupe Jug, a Miroslav Radić, kapetan JNA, zapovijedao je pješadijskom četom iz te motorizirane brigade. Sva su trojica optužena zbog zločina počinjenog na Ovčari i Grabovu.

Radić je oslobođen optužbe i na tu se presudu Tužiteljstvo nije žalilo. Mrkšić je osuđen na 20 godina zatvora i umro je u Lisabonu 2015. godine izdržavajući kaznu. Šljivančanin je u prvom stupnju osuđen na 17 godina, a u žalbenom postupku kazna mu je smanjena na 10 godina. Danas je slobodan čovjek i u posljednje vrijeme povremeno kao govornik na skupovima vladajuće Srpske napredne stranke.

Lokalne vlasti pobunjenih Srba na Haškom su sudu bile zastupljene Goranom Hadžićem, predsjednikom vlade samoproglašene SAO Slavonija, Baranja i zapadni Srijem, a nakon toga bio je i predsjednik Republike Srpske Krajine. Njemu se na teret stavljalo istrebljenje ili ubojstvo Hrvata i drugih ne-Srba u nizu mjesta (Dalj, Erdut, Lovas, Vukovar..), zatim prisilni rad, deportacija, odnosno protjerivanje više desetaka tisuća ljudi.

I on je bio optužen za zločin počinjen na Ovčari, te za ubojstvo najmanje 35 stanovnika Vukovara u zatočeničkim objektima u Dalju nakon okupacije grada. Hadžić je umro u Haagu 12. lipnja 2016. godine prije izricanja prvostupanjske presude.

I Šešelj oslobođen optužbi
Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, četnički vojvoda i organizator jedne od brojnih paravojnih formacija koje su sudjelovale u napadu na Hrvatsku, optužen je za podstrekivanje na zločin i niz zločina počinjenih u Vukovaru. Optužen je i zato što su pripadnici njegove paravojne formacije sudjelovali u odvođenju ljudi iz vukovarske bolnice i njihovoj likvidaciji na Ovčari. Prvostupanjskom odlukom izrečenom u ožujku prošle godine Šešelj je oslobođen optužbi, a žalbeni postupak je u nadležnosti Mehanizma za međunarodne kaznene sudove.

Zbog zločina počinjenih na istoku Hrvatske optužena su i dva čelnika obavještajne službe. Optuženi su Jovica Stanišić koji je do kraja 1991. godine bio zamjenik načelnika Državne bezbjednosti, a de facto je bio na čelu te službe, i Franko Simatović koji je bio zapovjednik Jedinice za specijalne operacije Državne bezbjednosti.

Osim što su sudjelovali u organiziranju i obučavanju specijalnih postrojbi pobunjenih Srba, njih su dvojica optužena i za ubojstva počinjena nad Hrvatima na području SAO Krajine i SAO Slavonija, Baranja, zapadni Srijem.

Prvostupanjskom presudom obojica su oslobođena, a Žalbeno vijeće je u prosincu 2015. godine naložilo ponovljeno suđenje obojici po svim točkama optužnice i to je suđenje u nadležnosti Mehanizma za međunarodne kaznene sudove.

U Beogradu je pred Specijalnim sudom za ratne zločine suđeno skupini neposrednih izvršitelja zločina na Ovčari. Njima šestorici (Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Đorđe Šošić, Miroslav Đanković i Saša Radak) izrečena je kazna od 20 godina zatvora. Na 15 godina osuđeni su Ivan Atanasijević i Milan Vojnović, na 13 godina Jovica Perić, a na 11 godina Nada Kalaba. Milan Lančužanin osuđen je na šest, a Predrag Dragović i Goran Mugoša na pet godina zatvora. Odlukom Vrhovnog kasacijskog suda Srbije suđenje će im se ponoviti.

Preuzeto sa portala: Novi list