Dosad je većina razgovora o neophodnoj obrazovnoj reformi počinjala i završavala na diskrepancijama između nužne digitalizacije i razvijanja STEM-a te ideološkim ratovima međupredmetnih tema, primjerice građanskog i zdravstvenog odgoja. Umjetnost je po ustaljenom običaju posljednja stvar u promišljanju bilo kakvog napretka. Politike rijetko uočavaju vrijednosti i prednosti umjetničkih predmeta u obrazovnim programima jer one nisu kvantitativno mjerljive i ne podižu tzv. uglede škola. Rezultati toga maćehinskog odnosa prema umjetnosti općenito vide se u osmišljavanju raznoraznih strategija razvijanja i poticanja publike na sudjelovanje u kulturi. Prema posljednjem Eurostatovom istraživanju 26 % hrvatskih građana u protekloj je godini bilo barem jedanput u kazalištu, na operi ili koncertu, dok je europski prosjek 43 %.

Piše: Anđela Vidović
Na koji su način povezane naše obrazovne strategije i gostovanje zadarskoga Teatra VeRRdija u ZKM-u s Pakovićevim Othellom, nezakonitom liturgijom? Nastavni plan i program hrvatskoga jezika obuhvaća gotovo čitavu povijest dramske književnosti, no kada je riječ o praktičnom dijelu nastave i odlasku u kazalište te razvijanju kritičkoga mišljenja, rijetko ćete vidjeti organizirane posjete alternativnijoj sceni ili nekoj od kazališnih tribina. Učenici tako dobivaju pogrešan dojam o kazalištu kao mjestu gdje se uprizoruju isključivo lektirni naslovi i gdje publika mirno sjedi na vlastitim mjestima. Svi smo ponekad željni rizika i avanture. No, netko tu postojeću i učenike kao buduću publiku treba uputiti da su takvi rizici izazovi za njih i kazališnu umjetnost te da značenjska polja treba rastvarati, a ne se prepuštati jednoznačnim prizorima.

Redatelj i autor Zlatko Paković od 2009. djeluje na marginama srpskih izvaninstitucionalnih kazališta gradeći neobičan svijet političkoga kazališta s pjesmama. Njegove propovjedno-didaktičke metode otvaraju prostor nadi i boljitku. Stoga bi Othello mogao poslužiti kao izvrstan alternativni vodič za Shakespeareove tragedije jer se načinju mnogobrojna pitanja. Na koji način Mlečani vide Othella, a na koji on sebe sam? Je li uistinu Jago proračunati igrač sistema? Zaslužuje li Desdemonina neiskrena ljubav smrt? Gdje su počeli svi ti porazi europske intelektualne misli? Estetikom Brechtova epskog teatra s didaktičkim upadicama autor ulazi u središte Shakespeareove tragedije s tri izvođača secirajući krvave slike, ropstvo, izdaju, tiraniju većine, povodljivost, probleme iseljenika, rasizma, ljubavi i ljubomore.

Othello (Juraj Aras) je jedan mrtav čovjek, izdajica svojih koji ne zaslužuje bolji kraj. Desdemona (Hrvojka Begović) nije nikakva žrtva. Podložna je i ponizna, njezina je ljubav ropstvo i stoga mora umrijeti. Scenske iluzije stalno prekida majstor ceremonije, mesar, redatelj i izvođač Paković u ulozi Kora. Glumci na osiromašenoj pozornici s oltarom i kaležom ulaze i izlaze iz uloga, pjevaju korale i prepričavaju scene. Poštuju odabranu i jednostavnu redateljevu koncepciju, iako podjednako Aras i Begović uspijevaju dati vlastite interpretacije siline, mržnje, pobune, ali i nesreće, jada, krhkosti i nježnosti. Na oltaru se vodi ljubav i žrtvuje, mrzi i tjera, izgrađuje čitav koncept nemilosrdne igre i neuspjelih pobuna. Shakespeare je valjda za svaku zamislivu ljudsku interakciju napisao barem redak ili dva. Paković interakcije u Othellu okreće naopačke čineći prostor pobune aktualnim poput žilet-žice koja za razliku od izbjeglica, ovdje okružuje raspelo.

Preuzeto sa portala: Arteist.hr