Dio kulturno-uređivački ambicioznih branitelja može si priuštiti takvo ponašanje jer ne nailaze ni na kakav otpor onih koji bi ga morali pružiti jer im je, uz ostalo, u opisu posla i da provode i štite Ustav i njegove vrednote. I oni su mnogo veći problem od bilo kojeg zahtjeva bilo koje braniteljske udruge.
Strikan i Netjak, dva kultna lika iz »Veloga mista« Miljenka Smoje i Joakima Marušića, odojkali su svoje. Nema više njihovog ojkanja kojim su se opuštali i bodrili u trenutcima veselja, ali i iskrene tuge, tamo gdje bi oni htjeli zaojkati nego tamo gdje im se to, posredstvom moralno-estetsko-nacionalne policije dopusti.
A dopustiti se ne može svugdje i dopustiti se ne može svakome. Da je tomu tako, znamo po 3. Festivalu ojkača neodržanog u Petrinji. Festival je bio zakazan za prošlu subotu, a otkazan je zbog pritiska dijela braniteljskih udruga i slabosti vlasti i to u ovom slučaju na prvome mjestu one centralne, državne.
Dio braniteljskih udruga usprotivio se festivalu konstatirajući, za početak, da ojkanje nije tradicija Petrinje. Naravno da to nije nikakav razlog za neodržavanje festivala. Nisu ni kineski balet i opera tradicija Hrvatske pa ponekad takve kazališne trupe gostuju u ovoj zemlji.
Kultura i tradicija nisu nešto što postoji samo unutar administrativnih granica, općinskih, gradskih ili županijskih svejedno je (osim ako nije riječ o Hitnoj pomoći), pa i državnih. Uostalom, ako se ti ljudi protive ojkanju u Petrinji zato što ono, kako tvrde, nije tradicija tog kraja, onda su se mogli pobuniti i protiv održavanja Alke u Vukovaru.
Alka nije nikakva tradicija u Vukovaru, ali je u svibnju prošle godine uoči lokalnih izbora barem nekima u Vukovaru itekako dobro došla jer da nije, ne bi je se nazivalo predizbornom Alkom. Bilo je još problematič(nij)ih iskaza onih koji su htjeli zabraniti 3. Festival ojkača. Poručili su da festivala neće biti dok je njih živih, što je prilično jezovita prijetnja, a poručili su da »ojkaju oni koji su pucali po nama«.
Osim što ojkanje nije nečija ekskluzivna nacionalna tradicijska vrijednost, osim što je Hrvatska tražila (i uspjela se izboriti) da ojkanje bude upisano na Listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, to povezivanje kulturnog obrasca s nacionalnom pripadnošću i tvrdnja da je neki kulturni obrazac loš, štetan, nepoželjan zato što ga prakticira određena skupina (u ovom slučaju nacionalna) opasno smrdi na fašizam. Radi se o iskazu koji je istovjetan tvrdnji koju smo mogli slušati prije nekoliko godina da je ćirilica agresorsko pismo.
No, mnogo interesantnije ponašanje od onoga kojega su demonstrirali branitelji (a taj dio branitelja zahvaljujući svom samoprijegornom radu dotjerao je dotle da ih se uredno i posprdno naziva »subnorovcima« i »zabraniteljima«) je ono koje je demonstrirala Vlada.
Nije se ni oglasila o tim pritiscima, koji nježno rečeno zaudaraju po šovinizmu i stvaranju građana drugoga reda, nije prozborila ni riječi. Tek je Ministarstvo kulture na upit iz ovoga lista dalo nemušt odgovor koji je, izbjegavši se založiti za ikakve vrijednosti, doslovce potpuno bezvrijedan.
Nije se oglasila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, nije se oglasio predsjednik Vlade Andrej Plenković. Da im je u praksi doista stalo do nekih vrijednosti, do toga da se ne stvaraju građani drugoga reda, oni bi na prvu vijest da se traži zabrana festivala (a nakon čega nije bilo teško zamisliti da će pjevačka društva u strahu od neugodnosti početi otkazivati dolazak) jasno i glasno rekli da će biti, makar ministrica kulture, ako već ne i predsjednik Vlade, u Petrinji u subotu 25. kolovoza na 3. Festivalu ojkača. Nadati nam se je da ojkanje ne bi pretjerano uvrijedilo profinjeno uho ministrice kulture i diplomirane guslačice Nine Obuljen Koržinek.
No, takvu demonstraciju vlastitog stava u ovakvim je pitanjima, i kada god je riječ o dijelu branitelja koji bi uređivali kulturu i određivali moral, od ove je Vlade doista preuzetno tražiti.
Ne može se ova Vlada zalagati za takve vrijednosti kada u sebi samoj uspješno gaji upravo suprotne vrijednosti koje povremeno prakticira ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved koji bi rado uređivao radijski i televizijski program i propisivao što je povijesna istina.
Dio kulturno-uređivački ambicioznih branitelja može ne samo zato što hoće nego zato što u svojim htijenjima (a ojkanje nije jedini slučaj) ne nailaze na nikakav otpor onih koji bi ga morali pružiti jer im je, uz ostalo, u opisu posla i da provode i štite Ustav i njegove vrednote. I oni su mnogo veći problem od bilo kojeg zahtjeva bilo koje braniteljske udruge.
Preuzeto sa portala: Novi list