Sandra Rapčak iz Sotina je bila dvogodišnja djevojčica kada su joj odveli oca Borisa Rapčaka. Boris Rapčak se nikada više nije vratio svojoj obitelji i nitko ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci.

Piše: Vuk Tešija, DW

– Imamo nekih informacija i pričala sam s ljudima iz Srbije kada sam bila na suđenju za ratni zločin. Rekli si mi samo da su došli iz Negoslavaca po njega i ostale Hrvate na farmu Jakobovac i odveli ih u smjeru Ovčare. To je bilo 30. rujna 1991. i od tada se vodi kao nestao – kaže Sandra Rapčak koja je danas predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata koja broji oko 400 aktivnih članova.

Danas se o Borisu Rapčaku ne zna puno više od onoga dana kada su ga odveli prije 26 godina. Boris, čija fotografija se nalazi na u Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba MUP-a i na kojoj je 25-godišnji mladić u odijelu s kravatom, danas je jedna od rijetkih uspomena koju obitelj ima na svojeg sina i oca koji se duže vodi kao nestao nego što je bio među živima.

Nedostatak materijalnih uspomena koje je raznio ratni vihor i nestali obiteljski albumi u plamenu rata, ostavljaju obiteljima prazninu. Svi znaju da nisu među živima, ali obitelj je ostala bez groba svojeg sina, supruga i oca. “Nekad pomisli čovjek, kao da ta osoba nikada nije postojala, nemaš nikakav dokaz pa se pitaš što ako se nikad ne pronađu, kao što se neki nikada sigurno neće pronaći…”, kaže Sandra Rapčak koja tvrdi da obiteljima nakon toliko godina sudska kazna ni ne znači puno, pravdi se od obitelji nitko ni ne nada više, ali znači im da se pronađu njihovi očevi, muževi i sinovi.

Iako je prošlo od početka rata više od četvrt stoljeća, još zasigurno ima među živima svjedoka zločina i onih koji bi mogli znati gdje su grobnice i gdje se nalaze posmrtni ostaci još uvijek nestalih osoba. Postoji mogućnost anonimne prijave svakoj policijskoj postaji, ravnateljstvu MUP-a ili na e-mail adresu nestali@nestali.hr, no Sandra Rapčak kaže kako takvih prijava skoro i nema.

– Anonimno ne, jedino iz razgovora s njima, ako ih potaknete. Tako smo došli do saznanja o masovnoj grobnici u Sotinu. Obitelji su išle u Srbiju pričati s našim bivšim sumještanima i to je trajalo dosta godina dok su priznali – kaže Sandra i dodaje da ako nemate neki dokaz protiv svjedoka, teško da će itko išta reći. Ministarstvo izlazi na svaku dojavu i provjerava svaku informaciju, ali je problem što je takvih dojava jako malo.

Rijetko kome proradi savjest, ima takvih slučajeva, ali jako rijetko. Znali su ljudi na samrti priznati, valjda iz straha od smrti, ali inače su takvi slučajevi jako rijetki – kaže Sandra Rapčak koja je uvjerena da mnogi znaju gdje su nestali ljudi za kojima se traga već desetljećima.

– Pitali smo ljude po selu, ali jedan kaže ‘To niste trebali pitati’, drugi kaže ‘Pod zemljom je’, ali neće reći gdje, i to je to…

Prema podacima Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja još uvijek se traže 1.533 osobe nestale tijekom Domovinskog rata. Osim toga, aktualno je 419 zahtjeva za traženjem posmrtnih ostataka poginulih osoba, što ukupno čini 1.952 neriješena slučaja državljana/građana Republike Hrvatske iz Domovinskoga rata.

Članak u cijelosti pročitajte na portalu DW.