Prije desetljeće ili dva, hodajući Tratinskom i Ozaljskom ulicom mogli ste naići na bezbroj malenih trgovina i lokala u kojima se moglo nabaviti gotovo sve za život: od odjeće i obuće, kućanskih potrepština, knjiga i uredskog materijala, mješovite robe… Ove trešnjevačke ulice svoj su izgled mijenjale kroz vrijeme, no i danas je u njima ostao određen broj malih obrta i obtničkih djelatnosti po kojoj je ovaj dio Zagreba prepoznatljiv.

Prošetali smo ovim trešnjevačkim „žilama kucavicama“ i potražili vlasnike i vlasnice obrta starije dobi. Htjeli smo saznati kako su odabrali svoj obrt i je li on odabrao njih, kako posluju, s kojim se problemima u radu susreću, te koje su prednosti i nedostatci rada u šestom desetljeću života.

Za početak smo krenuli s Tratinske 33 na kojoj se nalazi zanimljiv glazbeni dućan vlasnika Darka Mikuleca.

Woodstock Record Shop je trgovački obrt s rabljenim gramofonskim pločama, filmskim posterima i hi fi opremom. „Roba dolazi otkupom direktno od fizičkih osoba. Radimo već pet godina, posljedica je to što sam ja ostao bez posla, pa sam otvorio vlastiti obrt u poslu koji najviše volim, a to je skupljanje i prodaja gramofonskih ploča“, kaže Mikulec koji je kolekcionar ploča preko 30 godina.

U obrtu u Tratinskoj rade i njegovi sinovi Martin i Ian, prema zakonu mogu raditi i članovi obitelji, uz uvjet da se ne prijavljuju posebno kao radnici.

„Nazvao bih ovo tihim obrtom u koji je uloženo dosta ljubavi i strasti prema glazbi, a manje novaca jer njih nikada i nije bilo dovoljno“, objašnjava naš sugovornik.

Obzirom da se u posljednjem desetljeću vratio audio trend gramofonskih ploča, pitamo Mikuleca koliko to vidi na poslovanju svog obrta.

„Dobro poznajem ovaj sektor i zato bih ga podijelio na dva dijela: obrtnici poput mene i kolega koji prodaju rabljene ploče, a drugo su uvoznici nosača zvuka kojih u Hrvatskoj ima pet i koji također proizvode svoje nove ploče. Ako kod njih promet raste, to ne znači da se isto zbiva i kod nas, mada mogu primijetiti da je više ljudi u dućanu nego prije, ali se isto primjećuje da ljudi nemaju novaca za skupe ploče, nego najviše srednjoškolci kupuju jeftine ploče ili ono što je na popustima, što svako malo dajemo da bismo privukli klijentelu. Pitanje je kako to preživjeti, ja ponekad idem na sajmove u inozemstvo, sa svojim pločama, ne onima iz dućana. I tu se onda malo pokrpamo, ali sve je ovo daleko od onog zlatnog vremena vinila 70-ih. Kod nas je prodaja nosača zvuka kompletno u padu već dulje vrijeme, zbog lošeg standarda života. Najvažnija stvar kod svakog hobija je da postoji ekstra novac koji si hobista može izdvojiti da bi taj svoj hobi razvijao.“

Trešenjevka, a posebno ulice Ozaljska i Tratinska posljednja dva desetljeća bile su popularne po malim obrtničkim radnjama. Mikuleca pitamo kakva je danas ovdje klima, koliko je lokala ugašeno, drži li se još obrtnički duh na Trešnjevci. „Ne mogu reći da se otvaraju novi dućani, događa se da neki obrtnici mijenjaju lokale. Da imam novaca, svakako bih otvorio dućan s pločama u centru grada, ali tamo su najmovi po nekoliko tisuća eura, dok su ovdje nekoliko tisuća kuna. Moram pohvaliti državu zbog papirologije za otvaranje obrta jer je to jednostavno, ukoliko obrt nije u sustavu PDV-a, što je u mom slučaju tako. Međutim, državaje neke obrte odlučila financijski ne podržati, pa tako i moj. Kao nezaposleni, po otvaranju obrta sam kao nezaposlen tražio sredstva za otvaranje obrta od države, ali su me odbili s argumentom da s tim sredstvima financiraju samo proizvodnju ili ako ću zaposliti branitelje. A ja sam i sam branitelj, ali nisam zatražio status“, kaže Mikulec koji dodaje i da u većini obrta koje on poznaje rade samozaposleni obrtnici.

Naša sljedeća adresa je Ozaljska 78 na kojoj se nalazi šarmantan dućan Pozamanterije SAN. Tamo nas dočekuje Sandra Katušić, jedna od vlasnica obrta.

„Završila sam trgovinu i radila sam pet godina u Kemoboji, poslije toga sam godinu dana bila u Njemačkoj gdje je moj stric imao firmu s pozamanterijom. Nakon što je prije dvije godine zatvorio, ja i jedna kolegica odlučile smo se otvoriti same obrt u toj djelatnosti. „

Mušterije su im, kaže, uglavnom žene svih dobnih skupina i mladi koji se bave pletenjem.

„Ljudi koji rade s pozamanterijom već su naučeni na njemačku marku Prym koju mi držimo, a imamo i dosta artikala koje je teško nabaviti kod drugih, kao naprimjer igle za tatting ili razni pribor za patchwork, podloge za krojenje, konci, kopče, a ako neki artikl nemamo, lako ga možemo nabaviti. Dolazi nam dosta amatera i zaljubljenika u šivanje i pletenje, a održavamo i tečaj šivanja u popodnevnim satima. Prodajemo i Burdine krojeve koje nema nitko u Hrvatskoj, a imamo i internet prodaju.“

Gospođa Sandra i njezina poslovna partnerica Trešenjevku su odabrale slučajno, čule su za prazan prostori ušle. „Prije godinu dana je bilo jako puno praznih prostora, čini mi se da se sada to malo popunilo. Mislim da smo mi prema vrsti robe specifični, zato nam mušterije i dolaze iz različitih dijelova grada.

Kako je raditi u 50-ima?, pitamo gospođu Sandru. „Moramo raditi do mirovine, nema nam druge. Naš posao nije toliko naporan da čovjek ne može izdržati. Pozamanteriju volim, mene to čini sretnom, baš sam zavoljela ta posao, dolazim ga raditi s voljom i volim raditi s mušterijama, koliko god ljudi nekad znaju biti i teški, komplicirani. Sve se pregura.“

S Ozaljske ulazimo u splet uličica u kojoj (zahvaljujući google mapsu!) pronalazimo Dorinu Zagorac koja je sa svojom kćerkom u Hreljinskoj ulici prije godinu dana otvorila krojački obrt „DuoDizajn“. „Bavimo se šivanjem po mjeri, krojačkim popravcima i dekonstrukcijom odjevnih predmeta što znači da prekrajamo iz staroga u novo, mijenjamo detalje i to nam je najveći gušt.“

Obje su tražile sredstva iz EU fondova za samozapošljavanje i dobile ih. Uložile su u nove mašine i sredstva za rad. Pitamo ih isplaćuje li se ulaganje. „Mislim da da, ljudi su nas prepoznali, dolaze i zovu. Kad im se svidimo, dolaze ponovno, već imamo i svoje mušterije koje me poznaju i od prije, dok sam radila u nekim drugim krojačkim salonima.“

„Šivanje je oduvijek bilo moja strast, radila sam na puno radnih mjesta. Kad sam bila mlada, uopće nisam znala zašto mijenjam radna mjesta i kad je sazrelo vrijeme – pokazalo se da je svaka ta promjena donijela nešto važno. Naime, na svakom radnom mjestu sam naučila nešto novo, po prirodi sam poučljiva i sve se to znanje nekako slagalo. Danas kad imam 50+ ja sam zapravo gotova krojačica. Zato mi je drago da imam kćer kod sebe, ona je mlada, poznaje suvremene tokove. Ja imam iskustvo, a ona poletnost i mladost, ali i poznavanje marketinga“, rezonira gospođa Dorina.

No, nakon što je pobrojala svoje pozitivne osobine, naša sugovornica je i samokritična. „Ono čega sam se najviše bojala ako jednom budem imala vlastiti obrt je moja rastresenost, organizacija mi je znala biti velik problem. Meni je uvijek bilo najljepše kad mi kažu da napravim to što trebam, ali na kraju sam to i svladala. Danas točno znam što trebam napraviti, koliko mi za to vremena treba i kad će biti gotovo. Eto, i to se da naučiti. „

Prednošću rada u 50-ima smatra i poznavanje ljudi i odnosa, što je također došlo s iskustvom. Proučava osobnosti, smatra da je to važno.

„Važno je znati se postaviti prema svakoj osobi, prilagoditi se svakoj situaciji. Došla sam do zaključka da više ni šivanje nije samo šivanje, već tu ima mnogo psihologije. Moraš znato komunicirati s ljudima, čuti ih što doista trebaju, primiti sugestije, naći se u nekom kompromisu. Meni to nije teško jer jako volim ljude.“

Što bi moglo biti bolje, pitamo je. „E, kad me pitate, reći ću i to. Bilo mi mi drago kad bismo u budućnosti zaposlile još jednog radnika ili radnicu i da se nađemo s njim ili njom na istoj valnoj duljini. Ja vjerujem da to dolazi, do sad se sve posložilo“, optimistično će za kraj.

Za kraj ove kvartovske reportaže ostavljamo Salon cipela Željka Ilića (56) koji je jedan od najstarijih obrta u Ozaljskoj ulici.

„Ja sam ovdje od 1.1. 1990., a moj tata je došao u isti prostor 1971. godine, tada Končarevu ulicu.“

Pitamo ga kako se uspio održati u istom prostoru gotovo 30 godina. „Vjerojatno kvalitetom, školovao sam se za obućara, to je moja struka, cijeli život sam u šusteriji. Puno sam učio od tate, dok sam još išao u školu, znao sam dolaziti ovdje k njemu i raditi ženske sandale s remencima, sjećam se da je to u tom trenutku bilo jako u modi. Tako se najbolje uči.“

Nakon što jezavršio strukovnu školu, zaposlio se u tvornici obuće „Astra“ u Novoj Vesi. Tamo je radio osam godina, no nakon što je tvornica stagnirala, došao je u tatin obrt i kasnije ga preuzeo.

Bilo je, kaže Ilić, mnogo teških razdoblja u poslu posljednjih desetljeća. „Za naš obrt najgore su bile 93′ i 94′ godina. Tada stvarno nije bilo posla, ja sam tu po cijele dane čitao knjige. Ali nekako smo se izvlačili, došlo bi nešto posla, poplaćao bih režije, pa pomalo naprijed. Nakon rata i Oluje nekako se pokrenulo sve, jedno vrijeme je tada počela sa mnom raditi mama, pa sam zaposlio dva radnika.“

Ekonomska kriza posljednjih godina utjecala je najviše na prodaju novih cipela, onih koje ovaj obrt samostalno proizvodi.

„Obzirom da sam ja malo po strani, a ne u centru grada, više nam idu popravci. A nedavno je u obrtu i moj sin koji se pomalo uči izradi cipela, pa nemamo trenutno toliko puno novih. Toliko je posla oko popravaka, da razmišljam i da pomalo smanjim izradu novih, osim za ove stare mušterije koje ponekad dođu jer su naviknute na naše cipele.

Zanima nas koliko vremena treba da se izrade jedne cipele. „Ako se ujutro krene, cipele se mogu napraviti i u jednom danu, da baš zapnete, Ali inače, u normalnim okolnostima – trebaju dva dana.“

Upitan da istakne prednosti i mane rada u 50-ima, gospodin Ilić kaže sljedeće: „Mane ovog posla su što ste u prašini, s ljepilom i kemikalijama, a to s godinama teže pada. Imate cijelo vrijeme i nepravilan položaj tijela dok radite, sagnuti ste, stradava kralježnica. Inače, posao nije težak, na toplom ste, u zatvorenom.“

Na kraju treba reći i to da smo svjesni kako naša šetnja trešnjevačkim obrtima nije cjelovit prikaz obrtničke scene u ovom dijelu grada, već samo pokušaj da i vas navedemo na to da se ponekad zaputite u ovu četvrt i otkrijete što sve nude mali dućani koji još uvijek egzistiraju u ovim ulicama. Obrtnički duh Tratinske, Ozaljske i ostalih trešnjevačkih ulica održavaju svojim iskustvom i poletom upravo mahom oni – trešnjevački seniori i seniorke.

Tekst je nastao u sklopu projekta “Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost” koji provodi K-zona u razdoblju od 17.8.2018. do 17.11. 2019. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 963.014,49 HRK, a iznos EU potpore je 818.562.32 HRK. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost K-zone.

Preuzeto sa portala: Vox Feminae