Na javnoj tribini “Anatomija hrvatsko-srpske mržnje” održanoj u srijedu u Zagrebu ocijenjeno je da je mržnja između pripadnika ta dva naroda politički, ideološki i populistički posredovana te da predstavlja paradigmu za analizu sveukupne međunacionalne mržnje na ovim prostorima.

Na tribini su antropolog i etnolog Ivan Čolović iz Beograda, povjesničar i umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Drago Roksandić, publicist i predavač Željko Krušelj i sociolog Renato Matić govorili o različitim aspektima međunacionalne mržnje na prostoru bivše Jugoslavije i o uvjetovanostima po kojima bi se hrvatsko- srpska mržnja mogla definirati kao povijesna, kulturološka i socijalna kategorija.

Ivan Čolović je govoreći o načinu na koji se, kako je istaknuo, “narcizam malih razlika” manifestira u hrvatsko-srpskim odnosima naglasio njegovu važnost u stvaranju mitova o nacionalnom identitetu i stvaranju govora mržnje u međunacionalnim odnosima.

“Nažalost hrvatsko-srpska mržnja je vrlo živa i svi koji je seciraju ili se od nje distanciraju riskiraju da se ta mržnja okrene i protiv njih. Slažem se s onima koji upozoravaju da ratovi u bivšoj Jugoslaviji ’90-ih još nisu završili te se mentalno nalazimo još u tim ratovima ili još točnije – naši političari nas drže u tom mentalnom ratnom stanju. Ta mržnja još je važan politički resurs”, naglasio je Čolović.

Željko Krušelj rekao je kako osjećaj mržnje prema nekome nije urođen ni zadan, ocijenivši kako to u hrvatsko-srpskom slučaju znači da je bit problema u povijesnom nasljeđu i specifičnim interesima oba naroda. Stoga, ocijenio je Krušelj, taj problem ne samo da nije brzo i jednostavno rješiv, već da je puno realnije pitanje može li se on ikada biti maknut s političke scene. Kazao je i kako strahuje da nove generacije neće dočekati bitnu promjenu takve negativne klime u hrvatsko-srpskim odnosima.

“Mi se ne možemo niti trebamo voljeti, to bi bilo cinično. No, moramo shvatiti da više nećemo živjeti zajedno, ali da živimo jedni kraj drugih i naprosto moramo normalno funkcionirati”, rekao je Krušelj.

Sociolog Renato Matić istaknuo je polazišnu tezu da odnosima između država, čak i u ratnim okolnostima, ne upravlja ljubav ili mržnja, već isključivo interes onih društvenih aktera koji u rukama drže poluge moći. Odnosno, kako je ocijenio, može li se tada uopće govoriti o ljubavi ili mržnji između naroda, odnosno je li to govor o dokazivoj društvenoj činjenici ili je, kako je Matić ocijenio, riječ tek o dojmu.

“Dojam o mržnji se uporno želi predstaviti kao neoboriva društvena činjenica koja čini najveći dio ukupnog društvenog iskustva. No, možemo se pitati tko bi normalan zagovarao i promovirao mržnju tamo gdje je nema. Naravno, odgovor je u tome što se govorom mržnje puno lakše može profitirati u političkom i ekonomskom smislu”, rekao je Matić naglasivši pritom odgovornost političkih elita.

Drago Roksandić u svojem izlaganju naglasio je kako dosadašnje hrvatsko-srpske isključivosti i nerazumijevanja reflektiraju monumentalne razmjere isključivosti i nerazumijevanja u prošlosti, nadasve tragedija i trauma, ali i, kako je naglasio, “beznadno neuspješne pokušaje da se različitim jugoslavenskim transnacionalnim formulama osigura ovladavanje prošlošću te bilateralno i multilateralno prihvatljivo shvaćanje budućnosti”.

Tribini “Anatomija hrvatsko – srpske mržnje”, u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust u zagrebačkom Branimir centru, prethodila je projekcija dokumentarnog filma “Srbenka”, redatelja i scenariste Nebojše Slijepčevića.