Sudionici tribine “Nasilje u obitelji i osobe s invaliditetom” s ciljem informiranja osoba s invaliditetom o zaštiti od nasilja u obitelji upozorili su u četvrtak da je problem nasilja nedovoljno istražen i prepoznat u društvu te da se zapravo ne zna u kojoj mjeri su osobe s invaliditetom žrtve obiteljskog nasilja.

“Mi kao društvo imamo pokazatelje samo prijavljenog nasilja, ali zapravo ne znamo koliko su osobe s invaliditetom žrtve nasilja i što se po tom pitanju s njima događa”, rekao je Marko Buljevac s Pravnog fakulteta u Zagrebu na tribini organiziranoj u povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom koji se obilježava 3. prosinca.

Javna tribina Hrvatskoga saveza udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI) održava se u okviru projekta “Zajedno protiv nasilja”, a skreće pozornost na posebno ranjivu skupinu žrtava nasilja koje osim u obitelji, nasilje proživljavaju u socijalnom i institucionalnom okruženju.

“Postoji tamna brojka neprijavljenog i nesankcioniranog nasilja u društvu jer je formalnih prijava vrlo malo, stoga nasilje ostaje najčešće nevidljivo i skriveno”, kazala je zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Mira Pekeč Knežević.

“Situacija u Hrvatskoj se poboljšala. Mislim da smo postali svjesniji da smo okruženi s članovima društva poput osoba s invaliditetom kroz primjerice zakonodavnu proceduru. U Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji osobe s invaliditetom izdvojene su kao posebno zaštićena skupina žrtava s posebno propisanim kaznama”, rekla je sutkinja Visokog Prekršajnog suda Branka Žigante Živković.

Dodaje kako su prekršajni postupci u principu vrlo brzi – često traju i jedan dan, ali ne traju više od tri mjeseca u prvom stupnju, obrađuju se po rednom broju i hitnosti, a u Zagrebu postoji i Dom za djecu i odrasle žrtve nasilja u obitelji “Duga” koji ima smještajni kapacitet za osobe s invaliditetom te je jedini koji prima i žene i muškarce.

Osobe s invaliditetom u većem riziku od nasilja

Istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama ukazuju na činjenicu da su osobe s invaliditetom i djeca s poteškoćama u puno većem riziku od nasilja nego osobe bez invaliditeta, čak četiri do deset puta nasilje je češće nad osobama s invaliditetom, istaknuo je Buljevac.

Najčešći počinitelji nasilja su neformalni pružatelji skrbi, odnosno članovi obitelji, a najčešće pritužbe vezane su uz psihološko nasilje, ponižavajući govor, a rjeđe uz fizičko nasilje.

Nepovoljni čimbenici koji pogoduju velikom broju neprijavljenog obiteljskog nasilja najčešće su emocionalna i financijska ovisnost žrtve o nasilniku, strah, normaliziranje nasilja, strah od smještaja u ustanove te samo neznanje da se nad njima vrši nasilje.

Institucije, službe, udruge i sami građani, nasilje mogu prepoznati na razne načine koji su vezani za tip nasilja.

Emocionalno nasilje često uzrokuje povlačenje osobe i nemogućnost uspostavljanja kontakata i burno reagiranje; kod seksualnog nasilja postoji mogućnost tragova na donjem rublju; kod fizičkog nasilja prisutne su ozljede koje su opetovane i koje nastaju prije nego su stare zacijelile; financijsko nasilje pokazuje da žrtva nema uvid u koliko novaca posjeduje i na što je potrošen; dok zanemarivanje ukazuje na pothranjenost, manjak vode u organizmu i lošiju higijenu, objašnjava Buljevac.

“Svako nasilje je nasilje koje ostavlja posljedice. Invaliditet ne smije biti opravdanje da netko postane žrtva nasilja. O nasilju je potrebno razgovarati, educirati se i prijavljivati ga”, zaključio je Buljevac.