Kompleksne birokratske procedure koje su postale glavno obilježje migracijske politike Europske unije odavno su prerasle ono što bi trebale biti: procedure koje navodno olakšavaju snalaženje migrantima. U migracijskim politikama EU birokracija ima jasnu ulogu: oruđe za borbu protiv pojava koje tobože regulira.

Piše: Julija Kranjec

Godina iza nas donijela je brojne političke promjene u pristupu migrantskoj i azilnoj politici i njihovim praksama. One su postale restriktivnije i značajno nepovoljnije za sve one koji bježeći od ratova, nepravdi i siromaštva sigurnost žele pronaći u Europskoj uniji. Iako koncept Tvrđave Europe odavno postoji, sve do unazad godinu dana, smatran je nečim ekstremnim i često je bio korišten kao diskvalifikacijski argument za “pretjerivanje” lijevih i proimigrantskih aktivista, pojedinaca i organizacija.

Sve donedavno, EU je proizvodila ogromnu količinu dokumenata kojima je nastojala regulirati ovo područje i time zadavala glavobolje legalistima koji od šume regulacija nisu mogli proniknut u one koje su točno na snazi. Gomilom birokratizacijskih postupaka ujedno se uspješno zamajavalo stvarne političke namjere. Posljednjih godinu dana smjer je svima postao jasan pa se i količina novoproizvedenih dokumenata značajno smanjila. Počevši tijekom vrhunca humanitarne krize, a nastavljajući se tijekom čitave godine svi napori bili su usmjereni na tri područja – “osiguravanje” granica, povratke (deportacije) i integraciju. Sekuritizacija i militarizacija horizontalno su se provlačile kroz sva regulatorna područja ovih politika te su u svim planiranjima imale prioritet i izdašno financiranje.

Ako je točno načelo koje kaže da uspjeh i ozbiljnost provedbe neke javne politike ovise o adekvatnim financijskim sredstvima alociranima za tu svrhu, čini se kako nam srednjovjekovne taktike obrane od “neprijatelja” ne ginu. Posebno pritom valja imati na umu da se svim tim promjenama ne dotiču uzroci migracija, već se s posljedicama migracija EU želi obračunati kroz kriminalizaciju, kako onih koji dolaze, tako i onih koji im pružaju podršku.

Uzroci kršenja prava izbjeglica

Ova paradigma odnosa prema migracijama nudi nam binarnu podjelu na prisilne i dobrovoljne migracije. Pri tome ekonomske razloge odlaska proizvoljno svrstava pod dobrovoljne odluke o migriranju. Ista paradigma koja masovne migracije promatra kao povremeni, izolirani fenomen proizašao iz nekog ratnog sukoba, više nije primjenjiva u realnosti. Odbijanjem promjena u skladu s trenutnim okolnostima (i inzistiranjem na pronalaženju rješenja u okviru trenutno postavljenog međunarodnog pravnog sustava nadležnog za ova pitanja, a koji su postavljeni na temeljima postratnog vremena i konteksta) sprječava se pronalazak zadovoljavajućeg odgovora na sadašnju i buduću situaciju. Već neko vrijeme istraživači, pa i velike i trome međunarodne organizacije poput UN-a, govore o tzv. mixed migrations odnosno o tome kako do kršenja brojnih prava dolazi upravo zbog nastojanja da se na silu primjenjuju aktualna pravila. Ponajviše se to odnosi na mogućnosti dolaska i ulaska ljudi na teritorij EU-a, ali i na deportacije u nesigurna područja.

Pokazuje se da vodstvo EU, ali i nacionalnih država, nije spremno na menadžeriranje takvih mješovitih migracijskih grupa budući da je cijeli sustav usmjeren ka razotkrivanju i sankcioniranju onih koji krše pravila. S obzirom na to da trenutna pravila nisu adekvatna, ni prilagođena realnim potrebama, a svako odstupanje smatra se zlouporabom ili kriminalom, mnogo je onih koje se ne smatra autentičnim, “pravim”, odnosno željenim migrantima. Ipak, kako je nemoguće zaustaviti migracije, azilni sustav i izbjeglištvo od rata (politike zaštite) odabrane su kao legitimniji razlozi migriranja od drugih1. No, svima koji se iole bave ovim područjem ili razumiju azilne sustave i njihovo funkcioniranje jasno je da se radi o političkom, jednako koliko i pravnom pitanju.

Ako odbacimo binarnu podjelu i prihvatimo raznolikost, isprepletenost uzroka migriranja kao i pojavu novih, poput klimatskih promjena, vrlo brzo se da zaključiti kako nas ubuduće očekuju kontinuirana i masovna premještanja stanovništva. Iz toga je potpuno jasno zašto važeći mehanizmi i dokumenti ne postižu nikakav drugi učinak do li guranja ljudi u ilegalu. Dva su opravdanja zašto je potrebno pooštravati mjere kontrole i nadzora granica često prisutna u javnom diskursu: sigurnosni razlozi i mogućnost legalnog dolaska. Prema izlaganju Drage Župarića Iljića na Mirovnim studijima, zagrebačkog Centra za mirovne studije, mnoge se vlade odlučuju za uvođenje raznih mjera za ograničavanje useljavanja (u 2011. preko 40 zemalja imalo je restriktivne zakone kojima se ograničava useljavanje).

Vizna zavjesa i dva “opravdanja”

O sekuritizaciji se već dosta pisalo, o procesima kako do toga dolazi: da li kroz agente koji javnosti nameću nešto kao sigurnosnu prijetnju pa ona to i postaje, ili pak kroz prakse kojima se onda određeno ponašanje normalizira i normira čime postaje uobičajeno. Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić nije usamljen kada tragedije poput 67 ljudi u kamionu komentira u istom ključu kada kaže “da će izbjeglice biti vraćene odakle su došle”, jer je, kako je kazao, “poznato kako se legalno ulazi u Hrvatsku” uz dodatak kako je efikasnost hrvatske policije “veća od mađarske žice”. Nepropitujući uopće logiku prioritiziranja legalizma nad osobnom sigurnošću ljudi, Ministar Orepić zapravo nam govori da se radi o izboru samih izbjeglica, jer da su htjeli mogli su ući legalno, pa im se ovo ne bi dogodilo. No, kada već krše zakon i ulaze nelegalno, mi ćemo pokazati humanost i zbrinuti ih, a potom ih vratiti u nesigurnost, jer nisu poštivali zakon.

Premda EU nema zajedničku funkcionalnu politiku prihvata i integracije izbjeglica (a što se često objašnjava razlikama u pristupu država članica) razlike je, pokazuje se, moguće vrlo lako prevazići kada na red dođe osmišljavanje mjera i politika za protjerivanje ljudi. Osim ugovora s Turskom i Afganistanom o deportacijama, EU je započela pregovore i s drugim zemljama poput Jordana i Tunisa, ali i najavila nepoštivanje presude Europskog suda za ljudska prava i vraćanje ljudi u Grčku. Najznačajniji institut i pravo koje se time krši je tzv. nonrefoulement odnosno načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja osobe u zemlju u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi ili u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju.

Na opisan se način odluke ljudi o ilegalnim putovanjima i prelascima granica prikazuju kao dobrovoljni izbor, a ne pitanje posljednjeg izbora. Ujedno se ljude koji ovome pribjegavaju etiketira kao kriminalce jer namjerno odabiru ilegalne opcije. Dio istraživača europsku birokratizacijsku politiku prema migracijama čita kroz globalne odnose moći, s fokusom na nesrazmjer EU i ne-EU zemalja, nazivajući ju politikom vizne zavjese, uspoređujući ogromne disproporcije i nejednakosti prava posjedovatelja putovnica povlaštenih i diskriminiranih zemalja.

Europski mehanizmi prisile

Upravo se nepoštivanje prav(il)a nonrefoulementa nalazi u fokusu kritike aktivista i organizacija, od zatvaranja službene, tzv. Balkanske rute, jer su sve države na tom putu želeći smanjiti broj ljudi na svom teritoriju počele vraćati ljude u prethodne zemlje bez provedenih postupaka, ponekad bez davanja mogućnosti traženja zaštite, ponekad koristeći nasilje, ponekad im onemogućavajući pristup teritoriju ili pak neosiguravajući adekvatne uvjete za prihvat tih osoba. Osim toga, EU ide i korak dalje osim kršenja ovog pravila, nastoji ga legalizirati zaobilazeći postojeće presude potpisivanjem ugovora s trećim zemljama (Turska, Afganistan), prevenirajući time dolazak ljudi na teritorij EU putem tzv. eksternalizacije sustava azila.

Time EU vrši pritisak, i najčešće ucjene financijske prirode, na države izvan EU kako bi na svojim teritorijima gradili masovne smještajne kapacitete te kapacitete za provedbu postupka traženja azila i time provodili selekciju ljudi podobnih za EU države. Mnogi upozoravaju kako su kršenja prava u tim zemljama česta, a standardi zaštite ljudskih prava izrazito niski, kako su te zemlje same po sebi nesigurne zemlje s velikim brojem vlastitih građana koji su u izbjeglištvu (Turska), kako nemaju adekvatne azilne sustave i kako ovim smjerom prebacivanja obaveze i odgovornosti EU krši relevantne međunarodne dokumente koji reguliraju progon i pružanje zaštite. Smjer u kojem se predlaže promjena Europskog zajedničkog sustava azila u potpunosti će promijeniti način na koji je azilni sustav do sad bio građen.

Jedna od najznačajnijih promjena je napuštanje koncepta azila kao dugoročne zaštite osobe koja traži zaštitu i skraćivanje validnosti tog status na određen broj godina. Ta promjena u snižavanju minimalnih standarda i garancija ne samo da najavljuje potpuno zatvaranje Tvrđave, ona za sobom vuče i značajne promjene u politikama integracije tih osoba. Kad ovome pridodamo potencijalno, iako vrlo izvjesno, iskorištavanje pozicije sigurnosnih službi koje imaju mogućnost dati negativno mišljenje za tražitelje azila i time im onemogućiti ikakvo stjecanje statusa (a pri tome npr. kao u Hrvatskoj gdje ni sudovi nemaju pravo dobiti na uvid razloge zbog kojih je SOA nekome dala negativno mišljenje) postaje očito da smo u ratu s imaginarnim neprijateljem.

Isotalo, R. (2010), Politicizing the Transnational: On implications for migrants, refugees and scholarship, in N. Glick Schiller and T. Faist (eds), Migration, Development and Transnationalization: A Critical Stance, New York, Berghahn Books, pp. 100-141. [↩]

Preuzeto sa portala: Bilten.org