Vesna Mačković i Jelena Mesar fragmentarno naznačuju da problem diskriminacije nije u partikularnosti, već je sustav taj koji konzervira odnose, o kojoj god skupini da se radi.

Piše: Iva Rosandić

Identitet kao splet momenata, od neosviještenih dispozicija do odabranih stavova, čiju izvanjsku stranu tvore formalna razlikovna obilježja poput fizičkih karakteristika ili pak građanskog statusa, ono je što nas istovremeno izdvaja i čini dijelom zajednice. Drugi nam je neophodan jer jedino neizbježni konflikti predisponiraju individualizaciju. Ipak, iz tog sukoba proizlaze, kako strah od tuđe nadmoći, tako i pojednostavljivanje kao preduvjet razumijevanja. Misaoni koncepti u dohvaćanju općenitosti podrazumijevanju stvaranje nad-pojmova, čija će primjena na pojedinačno neminovno nositi neka od obilježja generalizacije. Tu je činjenicu potrebno uzeti u obzir prilikom oblikovanja stavova, ne bismo li izbjegli zatvaranje unutar diskursa koji prihvaća i proizvodi stereotipe. Odatle opasnost zapadanja u predrasude nerijetko preformulirane u naizgled pozitivne sudove, koji izražavaju moć onog tko ih proizvodi nad onim na koga se odnose. Nisu samo žene zarobljene unutar takvog paternalističkog pristupa, koji im indirektno usađuje poželjne odlike za održavanje prividne ravnopravnosti, ali su skupina na kojoj je uočljiv prikriveni zijev između društveno intoniranih i individualnih potreba. Društvo ženi propisuje položaj koji treba, a ponekad, internaliziravši izvanjske zahtjeve, želi prihvatiti. Konstituira se poželjan tip odnosa, dok se ono različito isključuje. Uostalom, to postaje paradigma svake diskriminacije.

Ovo je tvoje mjesto. Po čemu je to moje mjesto? Neznam, ali je određeno za tebe, reći će Vesna Jeleni u predstavi Njih dvije premijerno izvedenoj u sklopu Festivala Perforacije.

Očito, suvremene izvedbene prakse sažimlju problematiku, nastojeći iz svog kuta upotpuniti pretežito teorijski diskurs. Festival Perforacije s godinama postaje sve vidljiviji, dok uz inzistiranje na inovativnim izvedbenim rješenjima, propituje društvene samorazumljivosti, ali i tretman umjetničkih praksi čiji je dio. Neminovo se otvaraju pitanja kulturnih politika i odnosa prema nezavisnim i alternativnim skupinama. Tematizirali ih u izvedbama, ili pak na njih upozoravali kroz šire društveno djelovanje, nameće se paralela položaja nezavisne scene u odnosu na institucionalnu, s položajem bilo koje manjinske skupine u odnosu na većinsku. Stoga se u samim izvedbama logično prožimaju autoreferentna pitanja s onima od šireg društvenog značaja. Nije slučajno da Perforacije organizira udruga Domino, upotpunivši drugim dimenzijama pitanja manjina i osjetljivih skupina, ujedno pripisujući aktualnost suvremenim praksama u razračunavanju sa suvremenošću.

Komercijalizacija kulturne sfere i njeno vezivanje uz tržišnu logiku u nepovoljniju poziciju postavlja sve nezavisne aktere, pri čemu doprijeti do izvanjskih korisnika u uvjetima financijske deprivacije i kulturno-političke marginalizacije postaje sve teže. Izazov je pronaći izlaz iz zone direktno uključenih i vlastito djelovanje prezentirati javnosti. Udvostručenje interesa u kojem vlastiti položaj dobiva odraz kroz tematizaciju konkrenog problema, doprinosi aktualizaciji umjetničke produkcije kao vizualizacije sveprožimajućih odnosa moći. Strukture moći i mehanizmi ukalupljivanja društvenih aktera ovdje bivaju prokazani, kao i sustav koji definira poželjne vrijednosti oblikujući time svaki, pa i kulturni identitet. Svaka ugroza tom pravocrtnom gibanju potiskuje se na rub. Možda je riječ o interpretativnoj prenapregnutosti, ali na sličan je način moguće promatrati odnose među društvenim skupinama u slučaju kad većinska odnosi prevagu.

Ipak, već zaokupljenost osjetljivim pitanjima nameće potrebu odgovornog djelovanja i otvaranje što je moguće većoj bazi sudionika, ne bi li se zajedničkim snagama stvorila kritička svijest o nužnosti preobrazbe obrazaca ponašanja. Uzevši u obzir raznoliku socijalnu strukturu i potrebu za diferenciranjem u odnosu na institucionalnu kulturu, Festival, vodeći se načelom Perforacije svima, omogućava pristup predstavama bez naknade. Iako se ovakvim postupcima ugrožava opstanak sličnih inicijativa, možemo pretpostaviti da je proširenje involviranih sudionika ono ključno za daljnje smisleno funkcioniranje. Način je to rada i Vesne Mačković, koja s Jelenom Mesar potpisuje predstavu Njih dvije. Mačković svoje izvedbe ne naplaćuje, već ostavlja na volju gledatelju da, u skladu s mogućnostima, ali i ispunjenim očekivanjima, participira u daljnjem radu umjetnice. Umjetnost bez komunikacijske dimenzije gubi smisao, a u slučajevima apstraktnih formi, kako naglašava, potrebno je pronaći alternativne pristupe publici.

Imamo li sve te aspekte u vidu, i u ovoj predstavi možemo pokušati iščitati dvije značenjske linije, odnosno možemo je promatrati s obzirom na izdvojeni problem diskriminatornih praksi, ali i situaciju unutar koje se odigrava, ne zaboravljajući na neraskidivost teme i konteksta prikaza. Teatar nije izolirana stvarnost, neovisna o okolnostima. Gdje se, što i kako odigrava, uvjetuje način reprezentacije, kao i naknadnog tumačenja. Iako sami unaprijed stvaramo očekivanja, nije naš obrazac mišljanja onaj koji podupire stereotip, već je to rezultat institucionalnih prilika. Institucionalna kultura u svojoj samodostatnosti diskvalificira ogroman broj aktera, od umjetnika do publike, postavljajući kriterije koje većina iz različtih, najčešće društveno uvjetovanih razloga, ne može doseći. Nezavisna scena se s druge strane počesto se nastoji difamirati kao amaterska, čime njena slabija zastupljenost u širim kulturnim krugovima biva opravdana. Vesna Mačković i Jelena Mesar fragmentarno naznačuju da problem diskriminacije nije u partikularnosti, već je sustav taj koji konzervira odnose, o kojoj god skupini konkretno bila riječ.

U srži društvenog funkcioniranja, kako nam je to sugerirano, jest potisnuti konflikt koji održavajući stanje neprekidne napetosti za cilj ima upostavu neravnopravnih odnosa i ukorjenjivanje pozicija, dok svjesni pokušaji osiguranja vlastite prevlasti, kao rezultat poželjnih obrazaca, supstitiuiranju suštinsku preobrazbu odnosa. Upravo na osobnim vezama možemo dekonstruirati čitav splet izvanjskih okolnosti koje nas definiraju. Njih dvije postaju model nemogućnosti prekoračenja granice i istinskog razumijevanja, u kojem bi stereotip prestao biti jezgra našeg poimanja drugog. Svjesnim djelovanjem u očekivanom pravcu, savršeno se uklapamo u suvremenu jednodimenzionalnost, podržavajući ujedno obrasce moći.

Glumice izvedbu ostavljaju otvorenom. Inzistiranje na fizičkom momentu daje dozu apstrakcije, kojoj tek naknadnom refleksivnom obradom možemo pokušati dati smisao. Gotovo da personificiranjem misaonih kategorija, na pozornici utjelovljuju načine njihova razvoja. Kombinacija postupaka, od dijaloške forme koja se naknadno problematizira ili pribjegavanja poeziji, do rastakanja u tjelesnosti, kao da odgovara kompleksnosti teme. Interferirajući zbiljske karakteristike sa iskonstruiranim identitetima, naglašavaju konvencionalnu granicu fikcije i zbilje, ali i transformativnu snagu kazališta koja im zrcalno, u zbilji samoj daje potvrdu problematiziranih odnosa. Naspram publike, glumice su te koje imaju moć, da bi se u trenutku svršetka izvedbe taj odnos promijenio. Autoironija i autoreferentnost u propitivanju vlastita položaja kako u teatru, tako i realnosti, ne priječi ih u igranju uloga, čime se samo multiplicira svakodnevno iskustvo. Tek inzistiranjem na minimalizmu i tijelu kao mediju, svijet se nastoji reducirati na suštinsko.

One odbacuju sve pridane oznake, da bi ogoljivanjem ispitale mogućnost svjesnog kreiranja identiteta i odbacivanja predrasuda. No, je li to moguće dok postoji drugi koji nam daje značenje? Odudaranje od kreirane slike izaziva potrese, odbacivanje, da bi na kraju neuspješne potrage za samosvojnošću rezultiralo prihvaćanjem danog. Naš stav postaje rezultat sugestija, jednom kad prihvatimo ulogu, nastojimo je unaprijediti prema zadanim kriterijima. Na kraju ostaju cinično prihvaćanje i potiskivano nezadovoljstvo, a društvo slobodnih indivudua daleka utopija.

Na koji bi se način realizirala bit suvremenih umjetničkih praksi da nema napetosti s promoviranim kulturnim idealom? Umjetnički rad propitivanjem vlastita položaja, raskrinkava strukture, počevši od statusa publike, kojoj se eksplicitno ukazuje na pripisano mjesto. Ostavljena u mraku i pomirena u pasivnosti, publika iščekuje da joj glumci daju smisao. Tematiziranje dilema suvremenosti, dok sami protagonisti bivaju pogođeni tretmanom koji prokazuju, postaje paradoks umjetničkog rada. Sve češća instrumentalizacija kulturne djelatnosti za lukrativne ciljeve u raskoraku je s nesigurnim položajem samih umjetnika. Pritom se uspostavlja jaz između privilegiranih, koji u skladu s poželjnim društvenim vrijednostima kreiraju kulturni identitet i onih koji ga dovode u pitanje. Spektaklizacija postaje zahtjev, ali bez subverzivnog potencijala samoponištavanjem. Uvid u duboku ideologičnost umjetničkih praksi izaziva pokušaj neutralizacije. Time se sustavno zatire poticajna, kreativna i obrazovna dimenzija kulture, koja pretpostavlja aktivno sudjelovanje uključenih, ne bi li se osviješteni zahtjevi za ravnopravnošću proširili na društvenu sferu. U suprotnom će i dalje paralelno egzistirati dva nesvodiva svijeta tradicionalne kulture i one marginalizirane, uz opasnost da se sav potencijal izgubi u međusobnom srazu.

Preuzeto sa portala: http://www.kulturpunkt.hr