Okrugli stol o Obiteljskom zakonu kojega je organizirala Udruga dijete razvod, održan je 3. studenog u prostoru hotela Internacional, a otvorila ga je Ljubica Matijević-Vrsaljko, voditeljica Radne skupine za izradu novog Obiteljskog zakona.

– Prošle je godine bilo 6.740 različitih pritužbi upućenih Ministarstvu socijalne politike i mladih. Veliki broj se odnosi na pitanja djece tijekom i nakon razvoda. Postoji silina negativnih emocija tijekom razvoda, prestrašite se kad vidite što su sve roditelji spremni učiniti. Postavlja se pitanje “što je moguće učiniti da mi doista zaštitimo dijete?” Također “što zakonodavac može učiniti da zaštiti dijete od otrovnih roditelja – pitala je nazočne dr. sc. Maja Vučinić Knežević, defektologinja i pomoćnica ministrice Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, a o tome su svoja mišljenja iznjele i doc. dr. sc. Anica Čulo Margetić te prof. dr. sc. Dubravka Kocijan Hercigonja pitavši što je najbolji interes za dijete.

– Smatram da dijete treba oba roditelja a mi smo ti koji trebaju pomoći roditeljima da shvate što rade. Bolje je da dijete bude uz sretnog roditelja. Važno je procijeniti svako dijete zasebno i pritom razmišljati i upitati se jesmo li objektivni ili subjektivni. Za obiteljski je zakon jako važna primarna prevencija. Ni jedna se odluka ne bi smjela donijeti bez multidisciplinarnosti, a jako je važno da se roditelji uključe u savjetovanje.

Sanja Jusufbegović, psihologinja i Prim. Domagoj Štimac, psihijatar, djelatnici Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, govorili su o suparničkom sustavu u obiteljskom zakonodavstvu u nas u kojem se teško boriti za interese djece.

Slijepljena djeca 

– Kod nas ne postoje odredbe koje roditelj ne bi bio u stanju izmanipulirati te su potrebna osviještenost struke i praktična znanja. Bitna je pravovremena intervencija. No, roditelji kad dovedu dijete radi tretmana, zapravo očekuju tretmana za sebe, što oni uvijek i dobivaju, savjetodavno. Maligan odnos među roditeljima koji traje, utječe na dijete, te treba raditi na odnosu roditelja da bi se izbjegle tercijarne posljedice na mentalno zdravlje djeteta.

Ima roditelja koji manipuliraju djetetom i cijelim sustavom, uključujući i stručnjake mentalnog zdravlja. Takva, “slijepljena djeca” djeluju arogantno kao nezavisni mislitelji – nemaju osjećaja krivnje ni prema drugom roditelju ni prema drugima. Moć dobivaju od roditelja koji njima manipulira. Zapravo, dijete je ljuto jer ne može zadovoljiti svoje potrebe ljubavi s odbačenim roditeljem pa se još više ljuti. Ruka koja guši je nevidljiva. Manipulacija je izazvana s uključenošću u parnicu. Sustav mora ograničiti roditelje koji manipuliraju, a tradicionalni oblici terapije samo pogoršavaju situaciju – upozorile su.

Nezavidan položaj djelatnika CZSS-a

Valerija Kanđera, psihologinja koja je na okruglom stolu predstavljala Aktiv psihologa u Centru za socijalnu skrb požalila se na poziciju ljudi u CZSS.
– Medijacija ne funkcionira kad strane nemaju podjednaku moć. Roditelji bi trebali sufinancirati usluge pri razvodu te se uključiti u savjetovanje. Djelatnici CZSS-a žele definiciju pojma manipulativnog roditelja i osiguranja mehanizama žurnog prekida takvog ponašanja te njegovog sankcioniranja.

Potrebna je zajednička roditeljska skrb osim kad je očigledno da je takva odluka u suprotnosti s interesom djeteta, tj. kad je jedan roditelj izrazito nesuradljiv, zlostavljajući. Kada roditelji imaju sporazum, onda nije potrebno mišljenje djeteta, ali u konfliktnim razvodima potrebno je utvrditi mišljenje djeteta, a to trebaju obavljati psiholozi centara za socijalnu skrb.

Vještačenje bi trebalo dati odgovor s kojim će roditeljem dijete živjeti, te o susretima i druženjima s drugim roditeljem. Suci od centara traže takva mišljenja, a vještački nalaz to ne predlaže. “Stanovanje” djeteta s roditeljem je dobar termin, a za prinicip pola-pola pravilo je da nema pravila te treba paziti da je 7 dana – 7 dana zaista u interesu djeteta a ne u interesu roditelja – dakle, treba ispitati motive roditelja. Potrebna je i supervizija praćenja stručnih mjera, npr. nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi – zaključila je.

Manipulacija sucima

Nakon ovoga dijela rasprave su se uključili i suci s odgovorima što njihova struka očekuje od novog zakona, a konačan je zaključak da je potrebno uređenje procesnog dijela uključujući i postupke ovrhe te provedbeni propis. Sutkinja Marina Parać Garma, predsjednica Obiteljskog odjela OGS Zagreb smatra da se previše primjenjuje Zakon o parničnom postupku i smatra da nije dobro to što je e-oglasna ploča dostupna svima pa je mogu čitati i djeca.

Ističe kako su i suci izvrgnuti finim manipulacijama roditelja te predlaže obvezu sudaca na dodatnu edukaciju te osnivanje obiteljskih sudova i specijalizaciju sudaca.

Pravodobna intervencija

U Udruzi su donijeli niz očitovanja, komentara i prijedloga. Pišu kako roditelji najčešće postaju “otrovni” zbog natjecateljskog karaktera sudskog spora i svih predradnji koje se provode unutar institucija sustava. Naravno, postoje i oni koji imaju neriješene vlastite trans-generacijski prenesene traume i za koje je iskustvo razvoda trigger za oživljavanje traume iz vlastitog djetinjstva na način da ulaze u trans-generacijski savez s djetetom, triangulirajući ga u sukob s drugim roditeljem, stvarajući “slijepljen” odnos s vlastitim djetetom u kojem dijete zadovoljava emocionalne i psihičke potrebe roditelja, a sve da bi prevladali vlastitu dekompenzaciju.

Složili su se da je potrebna pravodobna, multidisciplinarna i stručna intervencija, no dok dijete dođe do Poliklinike, to je već tercijarna prevencija, koja pokazuje da je potpuno zakazalo osposobljavanje djelatnika CZSS za provođenje primarne i sekundarne prevencije mentalnih poremećaja u djece razvoda te je takva intervencija i izostala.

Smatraju da bi sufinanciranje usluga od strane roditelja dovelo do još većih problema za sustav i poskupjelo njegove usluge uz iznimnu štetu po dobrobit djece. Roditelji će, da smanje troškove prikrivati svoje odnose: grlit će se za stolom, a udarati se nogama ispod stola.

Veliki dio toga problema riješio bi se uklanjanjem elementa natjecanja “tko je bolji roditelj” na način da zakon roditeljima garantira zajedničku i podijeljenu roditeljsku skrb u svim slučajevima osim kad bi to bilo izravno protiv interesa djeteta. Ostatak problematičnih slučajeva mogao bi se riješiti na način da se djeca razvoda proglase visoko-rizičnom (specijalnom populacijom), što onda od svih uključenih zahtijeva posebne vještine koje bi stjecali u kontinuiranom procesu specijalizacije, da bi mogli djelovati i u primarnoj, i sekundarnoj, i tercijarnoj prevenciji psihičkih poremećaja u djece.

Zajednička roditeljska skrb

Ističu da umjesto da prihvaćamo da je visoki konflikt neizbježan pri razvodu, cilj bi trebao biti umanjiti ga. To se upravo postiže pomicanjem fokusa s roditelja, na dijete – uvođenjem stvarne zajedničke (podijeljene) roditeljske skrbi kao prve opcije suda. Podijeljena roditeljska skrb pruža poticaj za suradnju roditelja, pregovore, medijaciju i razvoj planova roditeljstva. Većina roditelja u stanju je uspješno naučiti kako minimizirati sukob kad su za to motivirani, a podijeljena roditeljska skrb daje poticaj za to.

Osim toga, Zajedničko roditeljstvo bi riješilo probleme kako sudačkih, tako i sklonosti, predrasuda i pogrešaka svih uključenih u razvod te time kontroliralo moguće pogreške sustava na štetu djece. Naime, zajedničko roditeljstvo čuva odnose djeteta s oba svoja roditelja, oboje roditeljs sa svojom djecom, smanjuje sukob među roditeljima i spriječava obiteljsko nasilje, odražava preference i stajališta djece o njihovim potrebama i najboljim interesima te preference i stajališta roditelja o njihovoj djeci i najboljim interesima te djece. Ono odražava organizaciju skrbi o djetetu kakva je postojala prije razvoda, povećava kvalitetu odnosa roditelj-dijete, smanjuje roditeljski fokus na ‘računanje vremena’ i smanjuje parničenje, pruža roditeljima poticaj za dogovor, medijaciju i izradu Plana roditeljstva te jasne i sustavne smjernice za sudačko donošenje odluka. Zajedničko roditeljstvo smanjuje rizik i učestalost otuđenja od roditelja, omogućava ovrhu sudskih odluka zato što su roditelji skloniji poštovati odlluku koja određuje podijeljenu roditeljsku skrb, ispunjava imperative socijalne pravde u odnosu na zaštitu prava djece te u odnosu na roditeljski autoritet, autonomiju, jednakost, prava i odgovornosti. Nema empirijskih dokaza da je model samostalne roditeljske skrbi na dobrobit djeteta, a istovremeno postoje emprijski dokazi da je presumpcija podijeljene roditeljske skrbi (koja je opoziva u slučaju dokazanog nasilja nad djetetom) na dobrobit djeteta.

– Osim uvođenja stvarne zajedničke roditeljske skrbi, a ne samo one na papiru, koja dodjeljuje moć jednom roditelju, dok drugog proglašava sekundarnim, osim uvođenja mogućnosti da dijete ima dva vrijedna doma, predlažemo da zakon uvede mogućnost da može roditeljima narediti tretman, te da vrati dignitet sudu uvođenjem mogućnosti kazne za nepoštovanje suda u slučajevima nepoštovanja sudske odluke, nedolaska na ročišta i sl. Sud mora postati mjesto gdje se djetetu garantira opsežno vrijeme radi izgradnje kvalitetnog odnosa sa svakim od roditelja, a ne, kao do sad, mjesto gdje se djetetu ograničava pristup jednom roditelju, te gdje se sporo ili nikako ne reagira ako to čini jedan od roditelja još dodatno na već ograničavajuću sudsku odluku.

Kad govorimo o terminologiji, smatramo da ni “stanovanje”, ni “održavanje osobnih odnosa” nisu dobri termini. Predlažemo “roditeljsko vrijeme” – konačni je zaključak udruge nakon održanog Okruglog stola.

Zapis u integralnom obliku možete vidjeti OVDJE.

Maja Celing Celić